Dramski tekst u filmskoj slici

Pod naslovom Hrvatska dramska književnost na filmu i televiziji do 1990. i kritički odjek ekranizacija 2. lipnja u Središnjici MH održan je multidisciplinarni znanstveni skup koji su zajednički organizirali Odjel za kazalište i film Matice hrvatske i Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU u suradnji s odsjecima za komparativnu književnost i za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu te s Odsjekom za novinarstvo i medijsku produkciju zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Bio je to prvi od četiri znanstvena skupa koja će biti održana o temi hrvatska književnost na filmu i televiziji prije i nakon 1991, koji je moderirao predsjednik organizacijskog odbora Zlatko Vidačković.

Pozdravljajući nazočne predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran prisjetio se da je kao student dramaturgije često slušao profesora Antu Peterlića, koji je isticao da je to neiscrpna tema te izrazio zadovoljstvo okupljenim stručnjacima, koji, poručio je, u Matici hrvatskoj imaju svesrdnu potporu.

Prvi film u Hrvatskoj snimljen prema napisanom dramskom djelu je Pustolov pred vratima iz 1961.

Književna su ostvarenja neiscrpna inspiracija hrvatske kinematografije, o čemu svjedoči ne samo neprekinuto posezanje za prozom od najranijih dana filma nego i činjenica da su neki od najuspješnijih hrvatskih filmova svih vremena upravo adaptacije pripovijedaka, odnosno romana. Prvi film snimljen u Hrvatskoj prema napisanomu dramskom djelu jest
Pustolov pred vratima Milana Begovića iz 1961. To je ujedno jedna od najplodnijih godina u hrvatskoj filmskoj produkciji, kada je snimljeno čak devet filmova, od toga šest u proizvodnji tadašnjega Jadran filma.
Vidačković je naveo da je u 20. stoljeću snimljeno pedeset dugometražnih igranih filmova nastalih kao ekranizacija književnosti. Od toga 45 ih je snimljeno po knjigama hrvatskih književnika, tri po stranim i dva po kazališnim predstavama. Ono što je obuhvaćeno današnjim skupom vrh je ledenoga brijega, rekao je dodajući da mnogi filmovi nisu nikada prikazani te da iz toga razloga Hrvoje Ivanković na HRT-u priprema emisiju u kojoj će se prikazivati te zaboravljene filmske i kazališne produkcije.

U izlaganju pod naslovom Barunica Castelli-Glembay od Krležine drame i proze do kazališnih pozornica, ruske ekranizacije i pulske Arene, uz ostalo naveo je da je ruska verzija predstave Glembajevi u Moskvi igrala više od deset godina te da ju je vidjelo više od dvjesto tisuća gledatelja.

Cvijeta Pavlović i Klara Kajba-Šimanić govorile su o ekranizaciji kazališne predstave Dubrovačka trilogija / Snimio MIRKO CVJETKO

Na skupu je o specifikumu percepcije u ekranizaciji literarnih djela, sociokulturnom antropološkom pristupu govorio Nikša Sviličić, kojem je cilj istraživanjem odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri, na koji način i koliko se duboko percepcija razlikuje od recepcije neke ekranizacije koja se temelji na literarnom djelu. U kojoj će mjeri nešto što ima vrlo važan fundament naići na reakciju publike i naraciju kritike. 

Ekranizacija književnih djela često otvara novu percepciju književnih klasika. Ako se u ekranizaciji književnoga djela napravi kritički odmak, a esencija ostane ista, to je umjetnost i zalog da će ekranizacija uspjeti, ustvrdio je.

Daniel Rafaelić izlagao je o temi Janus Pannonius između televizije i filma ustvrdivši da je nažalost prošle godine zanemarena 550. obljetnica smrti tog po njemu najvećeg hrvatskog pjesnika svih vremena. Iznio je zanimljiv podatak da je 1971. HNK u Osijeku postavio dramu Janus Pannonius, u režiji Krešimira Novosela, koju je tada snimala Televizija Zagreb. No predstava nikada nije prikazana, a ubrzo je i skinuta s repertoara. „Zanimalo me što se dogodilo pa sam u razgovoru s Novoselovom obitelji došao do zaključka da se radilo o nekim političkim momentima. Zanimalo me što Janus Pannonius ima s politikom iz 1971. i kada sam pogledao dramu i stavio je u kontekst Novoselova romana Sjaj osame, koja je svojevrsna Janusova biografija, onda se vidi da je impostacija likova u drami takva da bi Janus Pannonius bio hrvatski proljećar, a Matija Korvin Josip Broz Tito“, istaknuo je Rafaelić.

Cvijeta Pavlović i Klara Kajba-Šimanić govorile su o ekranizaciji kazališne predstave Dubrovačka trilogija (1981) koju je režirao Joško Juvančić, a snimao Branko Ivanda. Predstava se na Dubrovačkim ljetnim igrama prikazivala pet godina, a nakon 42 godine još je u arhivu HRT-a.
Christian Coltrane prisjetio se filmske adaptacije kazališne predstave A. G. Matoša Malo pa ništa u režiji Georgija Para koja je snimljena 1971, no, kako je kazao, bez ikakva odjeka.
Tomislav Čanković govorio je o transfiguraciji Krležina Vučjaka u Horvatov izbor, odnosno o usporedbi drame s ekranizacijom u kojoj su vrlo dobro kao i u drami istaknute sve one primitivne ljudske individue i negativnosti bez obzira zbiva li se radnja u selu ili gradu. Nives Bolić govorila je o prijenosu Krležina dramskog teksta na film iz prve ruke na primjeru uloge Silberbrandta u drami Gospoda Glembajevi, dok je Vesna Muhoberac, izlagala o temi Mikrogluma: minimalna facijalna ekspresija i minigestikulacija u filmu Antuna Vrdoljaka Glembajevi. Marijana Togonal pozabavila se Pustolovom pred vratima Milana Begovića u kontekstu dramskog teksta i filmske slike, dok su Ervin Pavleković i Danijela Marot Kiš govorili o ekranizaciji Mećave (Pere Budaka) u kontekstu jugoslavenske kinematografije i njezinu kritičkom odjeku. Lana Bene, Dejan Oblak i Tena Perišin govorili su o temi Slika podravskog sela u TV-seriji Gruntovčani, a Helena Peričić o refleksiji najpoznatije Brešanove drame u Papićevu filmu Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj. Dubravka Crnojević-Carić izlaganje je posvetila poetici prostora u filmu i drami Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića.

Među dramama su i proznim tekstovima koji su doživjeli adaptaciju i ekranizaciju drame Miroslava Krleže (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Vučjak), Tita Strozzija (Igra u dvoje), Mire Gavrana (Ljubavi Georgea Washingtona, Teško je reći zbogom, Zabranjeno smijanje) te brojna prozna djela među kojima su Breza i Svoga tela gospodar Slavka Kolara, Tko pjeva zlo ne misli, prema Dnevniku maloga Perice Vjekoslava Majera.