Dijaloški uvjetovana percepcija

Zagrebačka umjetnica Amela Frankl, rođena u Zagrebu 1963, iskusna je i međunarodno poznata i priznata zahvaljujući mnogobrojnim umjetničkim, uvijek promišljenim konceptualnim projektima. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. Studijski je boravila u Kölnu 1989–1994. Živi i radi u Zagrebu. Likovni kritičar Tihomir Milovac zapisao je kratko što je u bîti umjetničkih radova Amele Frankl: „Uplićući u radove vlastite priče i konkretne životne situacije, Amela Frankl kroz medijatorsku umjetničku praksu i strategiju tematizira pitanja osobnih i društvenih sloboda, privatnih i javnih života, spremnosti na suradnju te empatije kao društveno neophodne prakse.“

Etički postulati istine
i iskrenosti

U sklopu izlagačke strategije multidisciplinarnoga projekta koji umjetnica razvija od 2019. pod naslovom Crno staklo na putu, u kojem objedinjuje sve svoje koncepcijske, metodološke, medijske i estetske interese, a zasnovan je na putovanjima, sada je, sa sudjelovanjem kustosa Branka Franceschija, izložen projekt putovanja po Mauretaniji, velikoj i slabo naseljenoj zemlji na krajnjem zapadu Afrike. Etape svojega putovanja Amela sukcesivno predstavlja od jednoga izložbenog prostora do drugog, iz grada u grad. Sâm dadaistički naslov izložbe Kamen na grani „metafora je iščašenosti umjetničkog rada po sebi“ (Franceschi). „Umjetničko je djelo sredstvo komunikacije umjetnika i gledatelja. Dijaloški format susreta publike s umjetničkim radom, kao ključna točka komunikacije, samo je jedan u nizu dijaloga nužnih za konstrukciju i percepciju umjetničkog rada.“ Putujući kopnom po Mauretaniji, Amela Frankl našla se ponovo u situaciji preispitivanja umjetnice u sebi. Sama umjetnica rekla je da se u pustinji Mauretanije našla u pustinji umjetničkog djelovanja, pobudivši osobno iskustvo prema bitnim dvojbama o smislu umjetnosti unutar određenoga životnog diskursa. Ta egzotična situacija, jednostavna i slojevita istodobno, putovanje po kopnu Mauretanije, gdje se susrela s plavetnilom neba i mora, i okerom goleme pustinje, pokrenula je bitna pitanja egzistencije umjetnice i umjetnosti odnosno etičkih postulata istine i iskrenosti. 

Na izložbi u galeriji Josip Račić Amela Frankl izlaže seriju od 32 plakata, digitalni tisak na 200-gramskom papiru jet coat, istih dimenzija, 70 x 50 cm. Niz ciklusa, ujednačeno po brojevima postavljenih duž galerijskih zidova u dvije prostorije, manifestira se kao svojevrstan rezime dnevničkih zapisa, dakle u sebi nose klicu konceptualne umjetnosti. Na svima je umjetnica sam svoj subjekt. Performerica. Odjevena je u crnu odjeću, guste crne kovrčave kose, na svakoj fotografiji stoji u znakovitom položaju, rukama kao da nešto objašnjava i govori, lice ima specifičnu ekspresiju, koja prati govor tijela i ruku. Ispod fotografije umjetnice u body languageu na svakom je plakatu tekst koji priča jedan događaj, jednu priču, jedan umjetničin doživljaj, koji stavom tijela, položajem ruku i emotivnim ili zapitanim izrazom lica, prati ispričanu priču ili događaj. Ti su kratki tekstovi zapravo umjetničino razmišljanje o pojedinom doživljaju, o umjetnosti, gradu, pustinji, devi, hrani; kaže kako bi mogla sjediti uz obalu Save i opservirati riječnu travu, ali u Senegalu joj je ipak bolje, ili kako gleda hasuru cik-cak uzorka pastelnih boja i razmišlja o Bauhausu i Albersu.

Potom govori o ribicama i ribetinama, pitomim i bijesnim, i kako je splav Meduze okrutna priča, strašnija od svih ribičkih priča. Zatim raspravlja sa svojim dragim, Christopheom, o starim Grcima, o kulturi, o vjeri i ekumeni kad čuju mujezina da zove na molitvu s minareta. Zaključuje da je cinizam grozan, a patetika još gora. Vozi se s Christopheom u staroj Toyoti i razgovaraju o poeziji, atmosferi, traži ga dva aspirina i hoće kući na čašu crnog vina. U Mauretaniji puši duhan iz Niša. Nalazi se u Nouakchottu, uživa na šarenoj gradskoj tržnici, spominje svojeg zaštitara Mohameda Cheikha, želi snimati na pustinjskom zraku Guelb er Richâta. „U Mauretaniji nama arta. Još da si natovare tog škarta.“ Razlikuje Maure bijele i Maure crne. Maurke zove crnobijelim Amazonkama. Udaju se i rastaju kako im drago. Više puta. Ak’ joj se ne svidi, nađe drugog muža. Pripovijeda o Maurki koja je, kad joj je dosadio prometni krkljanac na križanju, izašla iz auta i opalila šamarčinu nes(p)retnom policajcu. Dolaze u središte kamenog kružnog oblika. Odijeva bundu i ostaje bosa. Vjetar joj smeta, para uši i ideju joj ruši. Tako nastaje jedan od dva videorada na izložbi. Prvi naziva Pretposljednji motiv. Performans je to u kojem se umjetnica susreće s nepreglednim pustinjskim krajolikom. Bosa i gola tijela zaogrnuta bundom, s lopatom ulazi u kadar kako bi sve vrijeme performansa s umjetne gomile na sam rub ceste nanosila materijal koji je po svemu nalik ostatku krajolika i ceste. Dok monotona i besmislena radnja traje, kamenje bode bosa stopala, a suhi vjetar mrsi kosu i zadiže bundu. U drugom videoradu, naslovljenu PK22, umjetnica predstavlja snimkom tamošnji fizički zahtjevan način ribarenja. Prvi je rad simbolički prikaz umjetničke performativne djelatnosti, a drugi koreografija fizičkog rada. S njima umjetnica aktivno ulazi u lokalni mauretanski životni prostor osobnom energijom, odbacivanjem tradicionalnih uloga (žena umjetnica, žena u društvu, ženska uloga i posao u kontekstu određene društvene sredine).

Mnogobrojne priče

Pitanje koje se može postaviti glasi: što zapravo Amela Frankl radi ili barem želi poručiti u slojevitom, raspričanom i pomalo ironičnom, duhovitom solilokviju – ili dijalogu s Christopheom i publikom – u ciklusu fotoplakata Kamen na grani? To možda najbolje otkriva jedina fotografija u boji na izložbi. To je fotografija prazne duge ceste kroz pustinju i pridružen autoričin tekst „...i da sada zatvorim oči“ iz 2019, s kojima počinje cijeli multimedijski projekt, a početak glasi: „Subota je prijepodne, 17. kolovoza 2019. Nalazimo se šezdesetak kilometara sjeverno od Nouakchotta. Na 18. stupnju i 36. minuti sjeverne zemljopisne dužine. U Mauretaniji. Na zapadnoj obali Afrike. Cesta na fotografiji povezuje Tanit i državnu autocestu Nouakchott – Nouadhibou.“ Na posljednjem, 32. plakatu, obraća se kustosu Branku Franceschiju: „Dragi Branko, priča je puno, a Račić je mali. Nadam se da ti ipak šlagvorta ne fali...“ I zaključuje: „Za one koji drže da sam ekscentrična ili prepotentna, slobodno poentiraj: Amela je u Africi više nego sretna!“

Branko Franceschi zaključuje kataloški predgovor rečenicom koju citiram za kraj: „Uzaludnost ljudskih napora i djelovanja, svemoćna ravnodušnost prirode koja ne pravi razliku između organskoga i anorganskog, života i smrti, umjetničkoga i neumjetničkog, i tako dalje, sve to više stane u referencu na bilo koji segment zemaljskog postojanja, samo se u pogledu na šifru egzistencije na nama egzotičnoj destinaciji sve jasnije ocrtava.“