Čovjek se mora vratiti sebi

Šareni panoptikum njegovih popularnih televizijskih serija, reljefne i slojevite filmske uloge, respektabilan izbor i broj kazališnih ostvarenja unutar velikih ansambl-predstava, virtuoznost tehnike kao podloge iz koje bukte vitalni sokovi, mimo teatarskih trikova i prokušanih receptura... S njegove pozornice pulsira život lišen konvencija i mehaničkih rješenja tenzija odrađivanih prema ugovorenu ključu. Njegove se predstave suprotstavljaju usvojenim predodžbama publike nahranjene senzacijama. Povod za razgovor s dramskim umjetnikom Robertom Kurbašom svakako su njegove dvije hit-predstave: Ispit savjesti prema prozi Tina Ujevića i najnovije, Pizza s Krešom. Stilsko jedinstvo njegova teatra bit je ovog razgovora, jer je nerazdjeljivo od životnih načela glumca, pisca, dramaturga, redatelja i producenta Roberta Kurbaše. Većinu pitanja umjetniku Kurbaši „postavio“ je Tin Ujević, a Vijenac je bio samo posrednik u tom pobratimstvu lica u svemiru.

 „Razne vanjske, a i unutrašnje prilike opominju me da se čuvam intervjua“, zapisuje Tin Ujević. „A i onda, kad smo o sebi prisiljeni da dobro mislimo, doličnije bi bilo da to kažu drugi.“

Pa to je sasvim točno. Zatekli ste me. Istina je.

… pa će onda netko drugi, recimo Vijenac. Odmah po odlasku iz angažmana Drame splitskoga HNK-a 2009. napravili ste prvu monodramu Ispit savjesti, koju ste dosad igrali više od dvjesto puta. Njome je proslavljeno i otvaranje 32. svečanosti Pasionske baštine u veljači, u Matici hrvatskoj. Zašto ste otišli iz splitske Drame? Molila sam vas da ostanete, bila sam vaša posljednja ravnateljica.

Sada, s odmakom od gotovo petnaest godina, mogu navesti prave razloge, premda se ni onda nisam libio izravno odgovoriti zašto odlazim iz splitske Drame. Kao i uvijek, stvar je u ljudima. Ako nisu pravi ljudi na pravim pozicijama, onda je riječ o gordijskome čvoru koji je moguće razriješiti jedino mačem. Moj mač je bio – pinklec na rame. Mislim da sam učinio pravi potez. I zapravo bi za svakog umjetnika koji se nalazi u tjeskobnoj točki vremena i prostora dobro bilo ponovno pronaći osjećaj slobode. To je bila 2009, prijelomna godina mog emocionalnog odrastanja. Napravio sam Ispit savjesti. Nitko se ne rodi na ovome svijetu kao gotova, izgrađena osobnost. Tražeći sebe, susreo sam se s Ujevićem, gotovo se poistovjetio, to me cijeloga preuzelo. Poistovjetio sam se i s njegovim unutrašnjim demonima.

Poslije sam pročitala da ste rekli: „Posao glumca je svet. Glumac mora biti ogledalo društva u kojem živi. Što je to ogledalo čišće, to je i posao bolji.“ Danas je opasnost za mlade glumce, rekli ste, da izgube vlastitu originalnost.

Općenito, ulazimo u mnoge i razne klišeje, pa toga nije pošteđena ni scenska umjetnost, gluma kao scenski izričaj. Mislim da nove generacije kopiraju i slijede trendove na štetu originalnosti. Gubi se vlastitost koja sigurno nije utemeljena i nije produkt vječnih vrijednosti, već nastoji oponašati novu modu, kretanja svjetskih trendova.

Rekli ste – gubi se vlastitost. Znači li to da je djetetu originalnost imanentna, da se s njom rađa, ili se stvara tijekom vremena? Ukratko, poništava li se ili se sprečava razvoj osobne imaginacije?

Prožima se jedno s drugim. Ne isključuje se međusobno – to je uzajamni splet silnica iz kojih bi proistekla sasvim određena estetika. Dijete, čovjek, nužno reagira na sve te silnice, a vanjski poticaji, kao i unutrašnje nasljeđe, što kažu i fenotip i genotip, utječu na njega podjednako. Onda on treba balansirati, uzimati ono što bi zadržalo njegovu originalnost. Umjetnik, kao mnogo osjetljivije biće, u svojem sazrijevanju, kao mladi glumac, nije ni svjestan koliko se može pogrešno usmjeriti u njegovu daljem razvoju. U nedostatku pozitivnih autoriteta u struci, mislim da se mladi ljudi rijetko odlučuju izići iz zone komfora.

Ne žele ili se ne usuđuju – kad provire i vide svijet oko sebe?

Ne žele i ne usuđuju se. Kad se odvažiš, taj je put teži – postaješ osamljen, izopćen, postaješ vrsta crne ovce, ako ne pušeš u isti rog kao svi. S druge strane, ta olinjala linija slabijega otpora rađa oportunizam.

Više lirozof nego filozof, više spontani, divlji način razmišljanja negoli analiza i čistom filozofu svojstveno mišljenje i postavljanje pitanja… U rečenici Šime Vučetića pronašla sam ishodište vaše interpretacije Ispita savjesti.

Pozvani smo i na borbu i na radost i to je jedini ispravni put. Nitko nam nije rekao da će život biti lak i mislim da se čovjek gradi isključivo kroz patnju. Ujević, naš vrhunski intelektualac i erudit, priziva patnju, da se katarzom čovjek ostvari i duhovno uzdigne. Misija lijepog i dobrog, umjetnosti kao takve, jest da što veći broj ljudi shvati ljepotu i dobrotu Univerzalnog. Ličnost mora imati duhovnu vertikalu. Kao umjetnik bavim se temama koje duboko propitkuju čovjekov smisao, bitak, poslanje na zemlji, jer je nerazdjeljiv od cjeline. Riječ je o kvaliteti života. Sve ostalo stranputice su koje će nas na teži način vratiti na pravi put. Čovjek mora težiti duhovnoj vertikali, jer bez nje smo izgubljeni, kao ovce bez pastira. Kao kazališni umjetnik nastojim postavljati takva pitanja i donekle – nuditi odgovore. Želim podcrtati da bude jasno: predstave radim za ljude koji vjeruju i za one koji ne vjeruju. Mislim da je ljubav temelj univerzalan za sve. Iz te ishodišne točke nadam se da su moje predstave razumljive svima.

Prije nekoliko dana na otvaranju Festivala u Posušju nakon vaše izvedbe Ispita savjesti lokalna televizija anketirala je djecu, mlade ljude. Jedna je djevojčica pitala: „Ako budem imala priliku pitati gospodina glumca, želim znati zašto se taj pametni, divni pjesnik Tin nikada nije oženio?“ Što ćete joj odgovoriti?

Ni sam ne znam zašto se nije oženio. Postoje razna nagađanja… Ipak, djevojčici bih ponovio ono Ujevićevo najvažnije: „Žena je središte svijeta i čovjek mora voljeti žensku ljubav da bi ga društvo poštovalo.“ Ne znam bih li, u toj njezinoj nježnoj dobi nastavio: „Otuda su krojačnice i modni saloni važniji nego pitanja opće politike.“

Djelo Ispit savjesti Ujević objavljuje u Savremeniku 1921. Ipak, kako sam navodi, napisao ga je jednog čudnog i teškog jesenjeg dana 1919. u Zagrebu. Tekst ste, jednom prilikom, nazvali – proročkim.

I jest proročki. „Kad se čovječanstvo promotri preglednim načinom, ne zna se je li ovo više ludnica, bolnica, tamnica ili bludilište.“ Promatrajući svoju publiku, mogu odgovorno ustvrditi da terapeutski djeluje i na gledatelje. Ishod je, dakle, pozitivan.

„Umjetnost koja je kulturna bit će istovremeno moralna.“ Kaže Tin.

Pa da. To je predivno.

Živimo li to?

Ne. Mi živimo u drugoj priči. Ali dana nam je sloboda. Imamo urođenu savjest. Znamo što jest dobro, a što je loše. I na nama je da odaberemo kojim ćemo putem krenuti. Svjedoci smo vremena u kojem se, načelno govoreći, ne zalažemo za umjetnost koja je kulturna i ujedno moralna. Osobno, zalažem se, trudim se. Oko sebe vidim mlade ljude zadojene ukrivo, odvučeni od strane medija, društva koje propagira drukčije vrijednosti, na čelu s autodestruktivizmom. Većinom nisu toga svjesni.

O čemu ovisi taj izbor?

Ovisi od kakva smo materijala sazdani. Ovisi što nas privlači.

Televizijski voditelj Krešo Mišak, govoreći o nastajanju vaše predstave Pizza s Krešom kazao je: „Došao je čovjek koji me ne poznaje, tražio da radim s njim nešto što ja i svi koji me znaju smatraju da ne mogu jer sam ukočen. Pa kako onda da ne prihvatim?“

Da, Krešo je rekao istinu. On ne prati našu glumačku scenu, pogotovo televizijske serije u kojima sam prisutan desetak godina. Uklizio sam, znajući da je on snažni zaštitni znak tema o transhumanizmu, tema koje tište naše suvremeno društvo, ali i da ću uz njega, budimo iskreni, dobiti i više publike. Tako je i bilo. Znao sam da je dobar novinar i glazbenik i da će moći, uz adekvatne probe i „proglumiti“ jer ima dobru artikulaciju, jer je sceničan. Brzo je shvatio osnove zanata i uz moju pomoć – Mišak je savladao ulogu.

Ključna je riječ – transhumanizam: vraćamo li se sebi ili postajemo sluge umjetne inteligencije i tehnologije. Naznačujete da je društvo autodestruktivno u svojoj egocentričnosti. I tu je Ujević bio prorok: „Kriza stvarnosti je kriza savjesti. Dobrim dijelom i kriza moralne svijesti, onoga što se zove savjest. Unutarnja savjest je uzdrmana, čovjek je izgubio svoje temelje, svoju podlogu…“

Dijagnoza 21. stoljeća je otuđenost. Naše društvo sastavljeno je od pojedinaca. U pojedincu leži i odgovor na sva pitanja. Moramo se baviti pojedincem da bismo riješili problem društva. Dakle, čovjek se mora vratiti sebi. Kada se može ponutriti da bude prozračan, da bude prijemčiv, da bude prisutan u točki svojeg postojanja. Kada se osjeti dovoljno snažnim i stabilnim, onda neće prva stvar biti internet, nego će prvo potražiti čovjeka pored sebe. I pitat će za njegovo zdravlje, za njegov boljitak u društvu. Mislim da se hitno trebamo baviti tim temama i u kazalištu kao mediju gdje se propitkuju društvene okolnosti u kojima živimo. To je uostalom nasušna potreba naše mentalne i duševne higijene. Inače, otići ćemo predaleko, a hoćemo li se moći vratiti natrag? O tome je riječ u predstavi Pizza s Krešom. Potaknuo me filmski klasik Večera s Andreom Louisa Mallea iz 1981. Pandemija, transhumanizam, umjetna inteligencija, elektromagnetska zračenja 5G-mreže: napisao sam tekst prema filmskom predlošku, uveo novi lik konobarice i – zamijenili smo identitete. On je bio analitičar, vođen logikom, cijepljen od duhovnih stvari, a ja sam preuzeo lik Kreše – sklona teorijama zavjere i urote.

Na početku razgovora izazvala sam kod vas nelagodu Ujevićevim pitanjem o taštini intervjua. Ima i nastavak. Javnost vas percipira kao glumca, ali vi ste i pisac, i dramaturg, i redatelj i producent. Ujević kaže: „Ali pisac koji ne proizvodi i ne objelodanjuje, griješi i protiv samoga sebe, ako time prekida spavanje. U toku stoljeća pojam pisac se dovoljno diferencirao od pojma javnog radnika, a da bi morao biti nestrpljiv.“

Zašto dobri ne kapituliraju? Dobri imaju iznimno veliku sposobnost trpljenja i tolerancije. Mislim da je to ispravno, ali nije dobro samo šutjeti – ispravno je naći neke nove alate s kojima bi se uspješnije borili s izazovima. U vremenima brzog, pohlepnog, površnog. Sva su vremena bila takva, ali sada je kulminacija zato što živimo u ubrzanim vremenima. Nadam se i vjerujem da je jedan od tih alata borbe i moje kazalište.