Buđenje pomahnitalog prosvjetiteljstva

Da bismo bolje razumjeli woke-ideologiju (woke, engl. „budnost“, „buđenje“), možemo se pozvati na zdrav razum i poznatu Chestertonovu izreku: „Suvremeni svijet pun je starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Poludjele su jer su izolirane jedne od drugih i lutaju same.“ Ta se pak misao odnosi na prošli moderni svijet koji se suočavao s ranijim procesom društvene sekularizacije. U kontekstu suvremenoga postmodernog doba krajnje relativizacije i politeizma vrednota moglo bi se reći da je širenje ideologije „buđenja“ cvjetanje radikalizirane i pomahnitale prosvjetiteljske vrline. Naime, Ericu Voegelinu i Raymondu Aronu zahvaljujemo pojam „sekularne religije“, što se odnosi na ideologije i razna uvjerenja koja poprimaju oblike nove i netolerantne religije. U tom smislu filozofkinja Chantal Delsol ističe da ideologija buđenja nasljeđuje marksizam u obliku sekulariziranog mesijanizma, skovana na temelju etičke vrijednosti radikalne jednakosti.

Uništavanjem spomenika zapadne povijesti voukizam
negira „dominantnu“ zapadnu civilizaciju / Izvor Wikipedia commons

Iako na prvi pogled ta ideologija nalikuje na ideološki uvoz s američkih sveučilišta, njezin utjecaj raste na europskim sveučilištima, školama i fakultetima, tvrtkama, a posebno u medijima i kulturi. Pozivajući se na neprestanu emancipaciju, ta ideologija dekonstruira cjelokupno kulturno i znanstveno nasljeđe Zapada optužena za seksizam, rasizam i kolonijalizam. Rodna teorija tvrdi da spol i tijelo ne postoje i da postoji samo svijest i slobodni izbor. Kritička teorija rase tvrdi da je svim bijelcima rasizam prirođen, dok epistemologija gledišta, koju je teoretizirala filozofkinja Sandra Harding, tvrdi da je sve znanje „smješteno u kontekst“ i da ne postoji objektivna znanost, čak ni čvrsta znanost.

Religiozne korijene i dimenzije ideologije „buđenja“ prepoznaje francuski filozof Jean-François Braunstein u djelu La religion Woke, koji također naglašava protestantsku filijaciju s vjerskim pokretom Great Awakening u Sjedinjenim Državama. Naime, ta ideologija poprima sve oblike dogmatske i netolerantne religije apsolutizirajući neistine i deklarirane apsurde koji podsjećaju na kredo crkvenog oca Tertulijana: „Vjerujem jer je apsurdno.“ Naizgled razumna bića, ali i pripadnici znanstvene elite, pasivno prihvaćaju nove dogme koje govore da je biologija seksistička. Botanika se kritizira zbog rasizma jer je utemeljena na hijerarhiji prirode i klasifikaciji različitih vrsta biljaka. Voukizam ima sve karakteristike religijskog pokreta, u prvom redu upadljivim prozelitizmom. Prakticiraju se također vjerski obredi, poput spuštanja koljena na tlo u trenutku smrti Georgea Floyda, dok u Kanadi pristaše ritualno spaljuju „nepoželjne knjige“ kako bi se raznio pepeo.

Svaka kritička i znanstvena rasprava, istraživanja koja se odvijaju uzastopnim opovrgavanjima kao što je pokazao Karl Popper, razmjena argumenata radi težnje prema objektivnoj istini i prijenosu kulture, sve je to odbačeno u ime prozelitske sektaške ideologije buđenja. Kao pogon za svjetonazorsku revolucionarnu dekonstrukciju, opsjednuta rodom i rasnim diskursom, navedena ideologija ukazuje da je „prosvjetiteljstvo“ odgovorno za kolonizaciju, te da ga je potrebno „dekolonizirati“. Idejna težnja koja radikalizira napredak i jednakost okrenula se protiv sama prosvjetiteljskog racionalističkog i univerzalnog projekta iz kojeg je nastala.

Voukizam se postavlja kao antieuropska utopija nastala iz želje za iskorjenjivanjem prošlosti „privilegija“ staroga bijelog svijeta, koja se izražava u svom ahistoricizmu. Stoga nakon prve faze dekonstrukcije slijedi militantna faza negacije „dominantne“ zapadne civilizacije, što se očituje redovitim uništavanjem spomenika zapadne povijesti, promicanjem alternativnih ideja i priča koje nastoje revidirati povijesne činjenice i pisati novu povijest u skladu s dekolonijalnim i afrocentrističkim ideološkim premisama. Književna djela poput romana Agathe Christie Deset malih crnaca (engl. Ten Little Niggers) cenzurirana su i iznova objavljena inkluzivnim pisanjem, a iste metode cenzure i retuširanja djeluju u kinematografiji s Neflixovom serijom Kleopatra.

Po mišljenju Jacquesa Julliarda svjedočimo trećem „ideološkom ledenom dobu“, koje nastoji popuniti određenu ideološku prazninu nakon neuspjeha staljinizma i maoizma. Iako je ideologija voukizma utjecajna u sferama političke, sveučilišne i kulture elite (postala je „ideologija kampusa“, gdje se formiraju nove elite), nitko ne zna hoće li se proširiti u širim društvenim segmentima ili će pak rastrgana unutarnjim proturječnostima postupno nestati u vlastitoj autodestrukciji i progresističkoj fantazmagoriji „ukidanja granica“: između spolova, između životinja i ljudi, između živih i mrtvih, kao ogledni filozofski primjer hubrisa, i nerazmjera.