Vidljive, nevidljive i izostavljene

Prije nekoliko mjeseci u knjižari mi je pozornost privukla podebela knjiga jednostavna naslova The Story of Art. Vjerojatno me zaintrigirala banalna činjenica da je taj naslov preuzet od ekstremno uspješna – riječ je o šesnaest izdanja, više od osam milijuna prodanih primjeraka te prevedenošću na tridesetak jezika – Gombrichova sintetskog pregleda povijesti likovnih umjetnosti u rasponu od pretpovijesti do (post)modernizma. Autorica koja se drznula preuzeti Gombrichov naslov britanska je povjesničarka umjetnosti i kustosica Katy Hessel. Valja odmah upozoriti da je ovdje riječ o koncepcijski uvjetovanoj drskosti s apsolutnim etičkim pokrićem. Zbog čega? Posegnuvši za Heseličinom knjigom uočio sam, naime, da krupnim crvenim slovima istaknut natpis The Story of Art tvori tek prvi dio naslova; odmah ispod, ispisan istanjenim i u negativu iskazanim fontom, tek se diskretno nazirao i njegov nastavak without Men. Kratko i jasno. Nakon toga svako dodatno prelistavanje ispostavilo se izlišnim te sam s knjigom odmah požurio prema blagajni.

Dio animalističke instalacije Vlatke Škoro / Snimio Slaven Branislav Babić / PIXSELL

Sada se valja vratiti Gombrichovu virtuozno napisanu intelektualnom blockbusteru. Danas već legendaran teoretičar neprijeporno je uspio sročiti začudno lucidan te za čitanje nadasve stimulativan uvod u fascinantan svijet umjetnosti. Po njemu je to, međutim, ekskluzivno muški svijet. Broj spomenutih umjetnica jednak je nuli. Doslovno! A tek zanemarivo povoljniju situaciju zateći ćemo u još jednom, također znamenitom, pregledu povijesti umjetnosti, onom Jansonovu.

Promatramo li povijesno, umjetnica je, dakako, bilo neusporedivo manje od umjetnika, pogotovo onih istaknutih. To nitko ne može zanijekati. Ali ih je itekako bilo, što nam Katy Hessel svojom sintezom The Story of Art without Men – knjiga započinje renesansom a završava sa suvremenošću – to na uvjerljiv način i pokazuje. Osim toga, nužno je definitivno i bez zadrške ustvrditi da povijesna inferiornost umjetnica u odnosu na umjetnike nipošto nije izvirala iz njihovih tobožnjih unaprijed zadanih biološko-psiholoških osobina, već se ponajprije iskazivala kao posljedica nepovoljnih (i nepravednih) socioloških okolnosti.

Kakva je vidljivost
umjetnica kod nas?

Kako su se, dakle, spomenute okolnosti tijekom povijesti mijenjale nabolje, tako je rastao ugled i broj umjetnica. Druga polovica prošloga stoljeća u tom je smislu doista donijela neke znakovite pozitivne pomake, ali nipošto dovoljne. Neravnopravnost i zapostavljenost umjetnica počela se u najvećoj mjeri manifestirati njihovom neproporcionalnom nezastupljenošću u postavima i kolekcijama velikih muzeja, ali i zamjetnom brojčanom inferiornošću na nekim velikim skupnim izložbama u odnosu na muške im kolege. Osamdesetih godina prošloga stoljeća na sve to svojim je – nekonvencionalnim ali egzaktnim podacima prožetim – umjetničkim aktivnostima počela ukazivati anonimna skupina umjetnica Guerrilla Girls. Na izmaku prošloga te početkom ovoga stoljeća, a osobito intenzivno posljednjih godina, svijest o problemu (ne)zastupljenosti i (ne)vidljivosti umjetnica dodatno će ojačati, pa u tom smislu dolazi i do organiziranja nekih znakovitih izložbi. Tako je, primjerice, u pariškom Beaubourgu organizirana izložba Žene u apstrakciji, a u Europskom muzeju moderne umjetnosti u Barceloni izložba Žene slikaju. A svojevrstan vrhunac bila je središnja izložba prošlogodišnjeg Bijenala u Veneciji s otprilike devedeset postotnom zastupljenošću umjetnica. Pokret je, očito, dobio novi zamah, pri čemu su se – valja na to posve jasno i nedvosmisleno upozoriti – počela događati i neka opasna zastranjivanja. Mislim, dakako, na najnovije stupidne prozivke velikog Picassa kao ženomrsca, pa čak i rasista. Samo čekam da neka odveć revna feministica proglasi Françoise Gilot zanimljivijom slikaricom od njega. Uostalom, u ime feminizma svojedobno je u londonskoj National Gallery teško nastradala i Velázquezova Venera. Ali temu feminističkih pretjerivanja ovom bih prigodom ipak ostavio po strani.

A kakva je situacija po pitanju vidljivosti umjetnica kod nas? Još nije dobra. Umjetnica imamo više nego dovoljno, ali to se ne iščitava iz njihove zastupljenosti u muzejskim postavima, a ni u različitim selekcijama. Uzet ću za primjer naše predstavnike (predstavnice) na Bijenalu u Veneciji. Od 1993. i prvoga nastupa Hrvatske kao samostalne države pa sve do prošle godine u njezinu se paviljonu izredalo točno 27 umjetnika i umjetnica te jedan muško-ženski izvedbeni kolektiv. Zanemarimo li kolektiv, od njih 27 bilo je 22 umjetnika. Pametnome dosta. Ipak, val ženske umjetničke osviještenosti na određeni je način zahvatio i naše krajeve. Nedavno se u njega – doduše kaskajući za Umjetničkim paviljonom, gdje je prije nekoliko godina održana izložba Zagreb grad umjetnica – pokušao uključiti i zagrebački Muzej suvremene umjetnosti organizacijom izložbe Vidljive.

Dio cjeline Racionalizacija pogleda s radovima Vesne Pokas i Mirjane Vodopija / Snimio Slaven Branislav Babić / PIXSELL

Ideja je bila postaviti megažensku izložbu zasnovanu na radovima umjetnica što se nalaze u kolekciji ne samo spomenuta muzeja nego i u kolekcijama riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, splitske Galerije umjetnina, osječkog Muzeja likovnih umjetnosti te još pokoje srodne institucije. U tom smislu izložba je imala ambiciju ostvariti i aktivnu međuinstitucionalnu suradnju. Neprijeporno hvalevrijedna ambicija koja je, međutim, u znatnoj mjeri i na različitim razinama uvelike podbacila.

Ponajprije, nije dovoljno čitavu priču graditi isključivo na rodnoj jednoobraznosti. Ključni su čimbenici za uspjeh svake – pa tako i ove – izložbe i znalački izbor radova odnosno autora (u ovom slučaju autorica) te njihov logičan i pregledan postav. Drugim riječima, nije važno samo što, nego i ono kako. Na izložbi je zastupljeno 109 autorica, pa se razumnim čini pretpostaviti da bi problem mogao biti u eventualnoj prenapučenosti. To i jest problem jer su radovi često uzajamno pretjerano zbijeni, ali činjenica da među čak 109 hrvatskih autorica neće biti nekih od najvažnijih doista djeluje nevjerojatno. Nema, dakle, Ljerke Šibenik, Dubravke Rakoci ili Nine Ivančić. Znam, sada bi netko mogao reći da se radovi prve dvije nalaze, primjerice, na izložbi Budućnosti postavljenoj na katu ispod te da je na taj način fundus možda iscrpljen. Ali promovirana teza o fundusima u osnovi je lažna s obzirom da mnoštvo radova dolazi iz nekih drugih izvora. Tako, primjerice, uz radove Martine Kramer, Pauline Jazvić, Lale Raščić, Milijane Babić ili Marije Ančić, da spomenem tek neke, piše da su u vlasništvu svojih autorica. I u čemu je onda problem?

Evidentan nedostatak teoretskog znanja

Izložba Vidljive propušta istaknuti i jedan u feminističkom smislu važan a istodobno posve prešućivan trenutak u povijesti naše novije umjetnosti. O čemu je riječ? Od umjetnica zastupljenih na izložbi Nova slika koju je već davne 1981. u sklopu ondašnjeg Salona mladih priredio Zvonko Maković ovdje ćemo pronaći tek Bredu Beban. Nema, dakle, već spomenute Nine Ivančić, kao ni Marine Ercegović, Zvjezdane Fio, Anje Ševčik i Nelle Barišić. Istina, riječ je većinom o slikaricama koje već duže vrijeme nisu aktivne. Ali izložba Nova slika uključivala je i neke muške autore, konkretno Damira Sokića, Milivoja Bijelića, Danila Dučka, Ivana Stančića, Igora Rončevića i Dušana Minovskog. Vjerujem da se već može naslutiti na što ciljam. Izložba Nova slika najraniji je primjer – vjerojatno ne samo u Hrvatskoj nego i šire – ambiciozno zamišljene skupne izložbe na kojoj su umjetnici i umjetnice bili zastupljeni u apsolutno ravnopravnu omjeru, točno pola-pola. Očito je evidentan nedostatak teoretskog znanja doveo do toga da izložba Vidljive na tome propusti poentirati.

Još malo o izboru autorica i radova. Jadranka Fatur, primjerice, predstavljena je slikom od koje ima znatno boljih, a isto vrijedi i za Martinu Grlić, kod koje tržišna uspješnost loše djeluje na kvalitetu. Osim toga, uz njih se moralo pronaći mjesta i za jednu Marijanu Muljević, a nije. Nemušto slikarstvo Maše Barišić ispod je standarda poželjnih za jedan takav izložbeni projekt, tim prije jer nema Petre Grozaj koja se u srodnoj – meni nimalo dragoj poetici – ipak za nijansu ili dvije bolje snalazi. A kiparstvo? Ovdje pak bode oči izostanak Božice Dee Matasić. Autorsko propitivanje različitih socijalno uvjetovanih narativa uglavnom je dobro zastupljeno, ali i u tom segmentu nedostaje mi, primjerice, Amela Frankl, a od mlađih Jelena Lovrec i Lucija Žuti.

Gomila autorica odnosno radova pokušala se sistematizirati posredovanjem nekoliko nepreglednih cjelina: Od mita do stvarnosti; Poetike (samo)reprezentacije; Memorijski tragovi; Intimni abecedarij; Medijski dijalog i Racionalizacija pogleda. Upravo ta posljednja, kojom dominira odličan rad Vesne Pokas, čini mi se nekako najbolje postavljenom. Ali ostatak postava trpi od brojnih i diletantskih nezgrapnosti. Tako je animalistički kiparski rad zanimljive Vlatke Škoro brutalno nabijen na fragilnu sliku Dubravke Lošić, a rad Lare Badurina možemo gledati samo na dva načina: ili s udaljenosti od pola metra, ili s primjerene udaljenosti, a da pritom gazimo po eksponatu međunarodno afirmirane Vlatke Horvat. Treće opcije naprosto nema!

Ukratko, izložba Vidljive svojim postavom prijeti da se pretvori u Nevidljive. U šumi (na trenutke i šikari) često se nedovoljno ističu lijepa stabla. Rodni kriterij, kako rekoh, nije sam po sebi dovoljan. Daleko je to od povijesne izložbe, kako to netko u javnosti neoprezno reče. Jesu li naši kustosi i poglavito kustosice – koje nota bene brojnošću dominiraju – dovoljno zreli za organizaciju različitih skupnih izložbi na kojima će omjer umjetnika i umjetnica biti, primjerice, trostruko ili četverostruko u korist drugih, a da pritom to nitko posebno ne ističe. Bit će da nismo.