Trendovi se mijenjaju, ali autentičnost ostaje

-

Ove se godine navršavaju dva desetljeća otkako je Leonora Surian Popov (1977), sa svježe potpisanim ugovorom u ruci, izašla iz riječkog Circola, za nekoliko minuta laganim korakom prepješačila Korzo, osvrnula se i zapitala: a što sad? „Sad“ je prošlo u trenu, a u tu naj­elastičniju mjernu jedinicu vremena stale su brojne uloge u matičnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao i nekoliko televizijskih rola, knjiga, glazbeni nosači zvuka pa čak i jedno izumiteljsko priznanje. Ovjenčana Nagradom hrvatskog glumišta, u navedenom je razdoblju stekla i status Zajčeve dramske prvakinje, a od 2014. do 2016. bila je, kao ravnateljica Talijanske drame, i jedna od njegovih čelnih ljudi.

Rođena u Rijeci, odrasla u Italiji, s povremenim posjetima i privremenim povracima rodnome gradu, Leonora Surian Popov spojila je najbolje od očeva i majčina glumačkog i glazbenog talenta i otpjevala gotovo sve najvažnije uloge suvremenog mjuzikla, a 13. će lipnja premijerno u Lisinskom neke od njih predstaviti i zagrebačkoj publici.

Leonora Surian i Damir Kedžo u ulogama Norme Desmond i Joea Gillisa u predstavi Sunset Boulevard / Snimio Dražen Šokčević

U ritmu Broadwaya uskoro ćete proslaviti 20 godina uspješne glumačke karijere. Glumci obično za takve obljetnice biraju kapitalne uloge, no vi ste izabrali brodvejski spoj. Zašto? Što vam znači glazba u glumi i koliko je glume u glazbi?

Ideja za brodvejsku večer rodila se posve spontano. Nakon premijere predstave Poljubi me, Kato / Baciami, Cate, redateljica i koreografkinja predstave Tihana Strmečki oduševljeno mi je prišla s prijedlogom koji me neizmjerno obradovao. U razgovoru smo shvatili da bi se projekt podudario s obilježavanjem dvadesetogodišnjice mojeg djelovanja u matičnom kazalištu. Nedugo potom okupila je sjajnu ekipu te ideju iznijela našem kazalištu i vanjskom producentu, B GLAD produkciji. I eto, sve se zahuktalo, radimo na veliko i jedva čekamo taj koncert. Ovih zadnjih godina imala sam prilike zaista se iskazati u lijepim i glavnim ulogama i u dramskim predstavama, poput Čeličnih magnolija, i u mjuziklima kao što su Sunset Boulevard, Evita i Poljubi me, Kato, tako da je ideja za koncert bila nešto drukčije. Uostalom u jednoj večeri imat ću mogućnost interpretirati čak petnaestak različitih ženskih likova i priča poznatih mjuzikala.

Pjevanje mi je drago jednako koliko i gluma i zaista sam u matičnom kazalištu sve ove godine imala priliku uživati i iskazati se i u dramskim i u glazbenim produkcijama. Jako se veselim novom izazovu koji je preda mnom.

Iako ste karijeru ostvarili većinom u Rijeci, zagrebački je Lisinski slavljenička pozornica. Kako je do toga došlo? Postoji li u Rijeci adekvatan prostor? Kakva je, općenito, riječka kulturna scena?

Nema tu nekog velikog misterija, riječ je zapravo o koprodukciji našeg riječkog kazališta Ivana pl. Zajca i produkcijske kuće B GLAD. Tako da ću imati priliku nastupiti na čak dvjema premijerama, jednoj u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a drugoj najesen u Rijeci, u mojoj matičnoj kući. Zaista sam počašćena što tako veliku turneju započinjem u najvažnijoj koncertnoj dvorani u Hrvatskoj.

U proteklih se dvadeset godina društvo stubokom izmijenilo. Koliko je to utjecalo na glumački poziv, koliko je on danas drukčiji nego tada? Koji su novi izazovi postavljeni pred glumce, osobito glumice?

Trendovi se mijenjaju s godinama, ali ono što ostaje uvijek je autentičnost. Naporan rad, predanost i talent, bez toga je teško opstati u ovome poslu.

Kakvo je bilo iskustvo odrastanja u glumačko-glazbenoj obitelji i koliko je ono, u konačnici, utjecalo na vaš profesionalni izbor?

Odrastati u glumačko-glazbenoj obitelji, iako zvuči zanimljivo, počesto je znalo biti kaotično – umjetnici najčešće žive u trenutku, vrlo emotivno, bez nekoga striktnog reda, uvijek u nekom kreativnom pogonu, i najčešće razmišljaju srcem. To, naravno, čini svaki dan drukčijim, ali ja drukčije ne znam živjeti. Jednaka je to atmosfera onoj u kojoj moj suprug, glazbenik, i ja odgajamo djecu, i ništa im ne nedostaje.

I sama sam se u jednom trenutku života opirala ideji bavljenja glumom i kazalištem, obiteljsko me nasljeđe ipak naposljetku dovelo do dasaka koje život znače.

Za glumce na pozornici kaže se da „igraju“. Koliko je „igre“ u glumačkom igranju i je li vas taj zaigrani moment privukao glumi ili pomogao da se u njoj zadržite?

Lijepo ste to pitali. Da, moglo bi se reći da u glumi ima mnogo igre, glumeći glumac i upoznaje sebe, kad god igramo neku ulogu, uvijek krećemo iz nekog dijela sebe, i vrlo se često iznenadim kad osvijestim što se sve krije u meni. Glumeći na sceni mogu si priuštiti neke stvari koje u stvarnom životu ne mogu raditi, ili biti ono sto inače ne bih mogla. Mogu se odjenuti kako u stvarnosti nikada ne bih, iako sam možda o takvu načinu odijevanja uvijek sanjala. U pravu ste, sve što se odvija na pozornici je igra, ali opet igra s mnogo odgovornosti, iza koje stoji naporan rad. Igra koju ne može bilo tko zaigrati.

Dobro je poznata težnja za katarzičnim učinkom što bi ga kazalište trebalo imati na publiku. No kako je s druge strane, može li i bivanje na sceni biti katarzično? U kojim situacijama?

Mogu samo reći da sam mnogo puta na sceni mogla izreći ili napraviti stvari koje inače ne bih mogla, i to je bila stvarno dobra terapija.

Mnogo ste puta paralelno pripremali više likova u različitim predstavama. Kakve izazove to donosi? Uz vjerojatno prisutne nedostatke, ima li i određenih prednosti? Je li moguće oplemeniti jedan karakter nekom, možda i nenamjerno prenesenom, osobinom drugoga?

Osobno volim raditi lik po lik i predstavu po predstavu, jer se onome što radim volim u potpunosti posvetiti. Ali u našem glumačkom poslu projekti se često preklapaju pa za svaki od karaktera pokušavam naći ključ, ono što ga čini drukčijim. I baš kada paralelno stvaram više likova, pokušavam ih što više udaljiti jednog od drugoga. A na kraju, kada ti likovi stasaju, tada započinje igra! I tako ujutro igram ulogu brižne majke, a poslije podne sam strastvena i pomalo luda žena.

Vaša je obitelj bilingvalna. Koliko je to utjecalo na vaše poimanje kulture i jezika? Kako vi poimate koncept materinskog jezika?

Svoju sam bilingvalnost uvijek promatrala kao veliku prednost. Kada razmišljam, sanjam, ne mogu nikada točno dokučiti koji jezik prevladava jer moji se jezici pretapaju jedan u drugi i tako stvaraju moj osobni jezik. Istina, mnogo sam se pitala koji je moj materinski jezik, koji prevladava u mojem rječniku. Odgovor na to važno pitanje dobila sam s rođenjem svojeg prvog djeteta, djevojčice Elene. Shvatila sam da je to hrvatski jezik, onaj koji mi prirodno dolazi kad joj, uspavljujući je, tepam u uho.

Dvije ste godine bili na čelu Talijanske drame u Zajcu. Kako danas gledate na to razdoblje, možete li istaknuti neke posebne uspjehe?

Za mene je bila čast biti ravnateljicom prvoga profesionalnog talijanskog glumačkog ansambla, i danas jedinoga profesionalnog talijanskog ansambla izvan granica Republike Italije. Mnogo sam toga u te dvije godine ostvarila, što me danas čini ponosnom. Počeli smo koproducirati predstave s raznim kazalištima u Italiji i Sloveniji, surađivali smo s Televizijom Kopar i snimali sedam predstava za televiziju, pisali kolumne u talijanskim novinama La Voce del Popolo, školsku smo pretplatu povećali za čak dvjesto posto, uz premijeru svake predstave angažirali bismo nekog od slikara, pripadnika talijanske nacionalne manjine, za izradu plakata predstave, što bi ujedno rezultiralo izložbom njegovih radova koje bismo rado promovirali. Aktivno smo surađivali s talijanskim osnovnim školama, na velikoj smo pozornici rasprodali čak pet izvedbi velike predstave Dipinto di blu, na kojoj nam je gost bio i veliki, nažalost pokojni, Massimo Savić. Ansambl smo obogatili novim glumcima, povećali smo i broj premijera. Sve u svemu, bilo je to kratko, ali vrlo produktivno razdoblje moje karijere, kojim se izuzetno ponosim.

Kazališta, pa tako i riječko, bilježe pad broj posjetitelja, pogotovo mladih. Kako tu publiku privući u kazalište?

Televizija, internet, društvene mreže … sve to utječe na nas kazalištarce. Mladi više nemaju strpljenja sjediti u kazalištu i gledati predstave, ali kazalište je čarolija, ljepota, umjetnost... Kazalište oplemenjuje, kazalište je emocija, kazalište je ono stvarno. Mi glumci plačemo, smijemo se, vičemo, pjevamo, igramo... za pravo! Ne štedimo se nikada i ostavljamo srce na sceni. Publike je trenutno sve manje, ali ako je kazalište opstalo stoljećima, opstat će i u budućnosti. Ne brinem se za njegovu sudbinu jer ono što daje kazalište nijedan drugi medij nikada neće moći dati.

Naposljetku, kažu da je svaka glumačka karijera obilježena jednom posebnom ulogom. Je li se ona u životu Leonore Surian već dogodila ili je čekate u nekom od sljedećih projekata?

Imala sam priliku igrati mnoštvo predivnih uloga koje su mi donijele ogromno profesionalno zadovoljstvo i obogatile životno iskustvo. Nadam se da će takvih biti i u budućnosti, ali ako moram izdvojiti neku iz ovog posljednjeg glumačkog razdoblja, onda je to svakako Norma Desmond iz Sunset Boulevarda, koja mi je donijela mnoge nagrade, među kojima i Nagradu hrvatskog glumišta, uloga koju sam snažno osjećala i u kojoj sam neizmjerno uživala.