Sustavno in-formiranje svijeta najbolje je ulaganje

-

Koliko je moguće pratiti događaje u vezi s predstavljanjem Hrvatske u inozemstvu, ne može se reći da živosti nema. Bilježeći i takva zbivanja, hoćeš-nećeš sjetimo se nam se negdašnjega Hrvatskoga informativno-kulturnog zavoda – HIKZ-a. Vlada Republike Hrvatske, Valentićeva, na sjednici održanoj 6. listopada 1994. donijela je Uredbu o njegovu osnivanju. HIKZ je djelovao gotovo šest godina, a onda je kao jedna od prvih žrtava „detuđmanizacije“ pao 25. kolovoza 2000. odlukom Vlade, Račanove, o „likvidaciji“. I prije formalne odluke sudbina mu je bila zapečaćena, što je Mislav Kukoč, tadašnji pomoćnik ministra vanjskih poslova, u razgovoru za Vijenac (br. 167, 27. srpnja 2000) na postavljeno pitanje „Treba li Hrvatskoj nešto poput British Councila u Velikoj Britaniji ili Goethe Instituta u Njemačkoj?“ ovako obrazložio: „Hrvatska je nominalno imala takvu ustanovu, Hrvatski informativno-kulturni zavod. HIKZ je, međutim, trošio relativno velika sredstva, a nije na adekvatan način promicao Hrvatsku u svijetu, ni na znanstvenom, političkom, ni na kulturnom planu. Nakon promjene vlasti HIKZ je, u starom personalnom sastavu rigidnih ideologa staroga režima, proračunska sredstva koja mu je osigurala nova vlada trošio za djelovanje i sustavnu promidžbu protiv te iste vlade. Vlada je zato, nesklona mazohističkom trpljenju ideološko-političke destrukcije, jednostavno odlučila da skromni proračun odtereti ukidanjem HIKZ-a. Nažalost, time je za sada zapriječena mogućnost da se HIKZ u novom sastavu izdigne na višu razinu, primjerice onu British Councila. Čekamo sretnija vremena.“

Tadašnji pomoćnik ministra bio je očito svjestan potrebe takve ustanove, „izdignute na višu razinu“, ali, kao ni Vlada, nije ništa učinio tomu u prilog, nego je stvar pustio k belaju, usput nešto prtljajući i o tom kako radi „mjera štednje“ treba „ukinuti“ i kulturne atašee u tzv. diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Jednom ukinuto ostade ukinuto, pa „sretnija vremena“ još nisu došla kad je riječ o ustanovi poput HIKZ-a. Naravno, British Council, Goethe-institut, Američki institut, Talijanski kulturni institut i Francuski institut djeluju u Hrvatskoj. I ne samo u Hrvatskoj. I ne od jučer. U spomenutim, ali i mnogim drugim zemljama takve stvari ne prepuštaju se slučaju, ideologiji pojedinih vlada ili pojedinaca niti ovise o prilikama države primateljice (djelovali su u Zagrebu, očito s debelim razlogom, i kada je Hrvatska bila u sastavu Eseferjot), nego su sastavni i sustavni dio trajnih odrednica državne politike!

Je li HIKZ bio dobro vođen, drugotno je pitanje jer je, i prema mišljenju onih koji su ga ukidali, bio potreban budući da je, uz zadaću djelovanja u Hrvatskoj, s mogućnošću osnivanja regionalnih ispostava, imao zadaću „poduzimati djelatnosti i osnivati ispostave u inozemstvu ako to nije suprotno pravnom poretku odnosne države“. Jedna od stvari koje je radio bio je tjednik Croatian Weekly. E, zamislimo sada da je Zavod, „izdignut na višu razinu“, opstao, pa da imamo ustanovu koja bi preko svih suvremenih medijskih platformi sustavno i s jasnom identitetskom vizijom i političkim ciljevima ne tjedno, nego dnevno promicala Hrvatsku u svijetu, a u važnim nam zemljama osnivala i ispostave, sukladno bilateralnim sporazumima o kulturnoj i inoj suradnji…

Sve ovo načeli smo prethodnim tekstom u povodu 70. obljetnice Hrvatske akademije Amerike, koja je, uz ostalo, imala ambiciju izvješćivati američku javnost o Hrvatskoj i Hrvatima i aktualizirati „hrvatsko pitanje“ tamošnjim gremijima na njima prihvatljiv način. Primarno je dakle pitanje strategije (svrhe, ciljeva, načina…) afirmacije „neograničene“ Hrvatske. A to nije samo pitanje povezivanja i suradnje svih sastavnica hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i izvan nje nego i pitanje promidžbe, afirmacije, pa, ako hoćemo, i interpretacije Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove uloge u svijetu. Da, upravo to i ne manje! Važno je svijetu predstavljati da su „naši“ kravata, Meštrović ili Tesla, ali je isto tako važno znati odgovoriti na pitanje zašto je lijepo i dobro biti hrvatski državljanin, a još više „kako se to može biti Hrvat?“ i što taj i takav Hrvat danas pridonosi svjetskom razvoju i napretku.

„Hrvatsko pitanje“ nije više pitanje državotvorbe, ali itekako jest pitanje državne i nacionalne afirmacije i adaptacije u svijetu. A to pak sigurno nije u tome da nekritički kopiramo kojekakve tuđe trendove ili da se „prišmajhlavamo“, već to znači oblikovanje i samosvjesno predstavljanje cjelovite i autentične slike Hrvatske i hrvatstva, kako to rade druge nacije koje drže do sebe. Prosječni Hrvat naime zna nabrojati više afirmativnih činjenica, pa i „mitskih“, kad ga se pita o značajkama nijemstva, francustva ili švicarstva, ali zapinje kad ga se pita o identitetskim značajkama hrvatstva, pa jedva ide dalje od sporta i lijepe zemlje. Drugim riječima, pitanje naše samosvijesti „prema van“ ne može se svesti samo na „kockasti“ dres ili na domišljatost vrijednih turističkih radnika u našim predstavništvima da strancima prodaju la dolce vita alla croata.

Kada je dakle o inozemstvu riječ, strategija in-formiranja svijeta o Hrvatskoj i Hrvatima, poglavito kulturna, ima i trebalo bi da ima šire i dublje vizije komuniciranja Hrvatske svijetu s jasnom svrhom te trajnom i čvrstom organizacijom. Koliko to stoji? Stoji, ali, kako obično jest, mnogo je skuplje lišiti se takva „oružja“ u vremenu kada je ulaganje u in-formiranje najisplativija investicija.