Što je klasik

Ima na HTV-u emisija o književnosti pod naslovom Što je klasik. U njoj se prikazuju važni pisci, stariji i noviji, domaći i strani. Bude tu zanimljivih gostiju, vrijednih ideja i uzbudljivih razgovora. Ali od svega toga meni se ipak najviše sviđa naslov. Jer on pokazuje najmanje dvoje: prvo, da nam je potreban razgovor o klasicima, i drugo – važnije – da nismo posve sigurni kako klasika treba definirati.

(Post)moderni Hamlet

E sad, reći će tkogod, kako je pak to moguće? Pa, barem bi klasici morali biti nedvojbeni: stoljećima se o njima zna da jesu to što jesu, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što smo mi potrošili mnogo vremena, snage i intelektualnog napora da klasike osporimo i da uspostavimo situaciju u kojoj se neće znati tko su klasici, pa će se čak moći tvrditi i da ih uopće nema.

I doista, dobar dio dvadesetoga stoljeća prošao nam je u nastojanju da osporimo važnost tradicije. Ne moram valjda nikome objašnjavati kako su svi avangardni pokreti najprije težili prevrednovanju tradicije, a potom i njezinu potpunom ukidanju: mnogo je programatskih tekstova napisano o tome kako tradiciju – a s njom i klasike – treba baciti kroz prozor, kako treba spaliti biblioteke i muzeje, i tko zna kakvih je još strahota tu bilo. Naravno, nije se to mislilo doslovno, nego metaforički, ali je trag ipak ostao: tradicija se shvaćala kao teret i kao lanac koji nas priječi da se predamo nečemu što će biti novije i bolje.

Naravno, s vremenom smo shvatili da tradiciju ne možemo nikad posve odbaciti, jer ona je sadržana u jeziku kojim pišemo, u instituciji književnosti, pa čak i u našoj vlastitoj glavi. Shvatili smo da klasike moramo ipak nekako usvojiti, i tako je stupila na scenu najgora vrsta osporavanja klasika, a to je aktualizacija.

Ako se pitate što je to, začas ću vam objasniti, i to na primjeru kazališta. U kazalištu se, naravno, i danas igraju klasici, stari i moderni; ali, kako se igraju? Pa, igraju se tako da se aktualiziraju. Igra se, recimo Sofoklo, pa se glumci obuku ne u toge, nego u nekakve uniforme novijega postanja, po mogućnosti što bliže našem vremenu. Tako se poručuje kako ono o čemu Sofoklo piše i danas vrijedi. Ali to je još mila majka prema onome što se još čini. Stavi se, recimo kao dio scenografije, slika kojega suvremenog političara, dovede se na scenu motocikl ili televizor, likovi drže u rukama mobitele. A sve to u namjeri da se upozori kako sve ono o čemu piše Sofoklo (ili Shakespeare ili Ibsen) još vrijedi.

Dobro, reći će tkogod, pa zar su ti kazalištarci (a oni su nam ovdje, podsjećam, samo primjer, jer cijela stvar vrijedi i za druge umjetnosti) toliko oholi i imaju tako malo povjerenja u gledatelja? Zar pretpostavljaju da on neće i sam razumjeti da je Kreont vlast (svaka vlast, pa i današnja), a da je Antigona moral i savjest? Zar treba prstom upirati u prizemne aluzije na dnevnu politiku kako bi gledatelj, glupan, utuvio ono što mu se poručuje?

A osim toga, može se čovjek upitati i ovo: pa zar im nije žao tako kasapiti klasike, zar ih tako malo cijene? Uostalom, ako baš žele biti angažirani, ako žele s pozornice izvikivati političke parole, zašto ne napišu nešto svoje? Zašto se skrivaju iza Sofokla ili Ibsena, kad je potpuno jasno da to što rade nema sa Sofoklom i Ibsenom više nikakve veze? Kako im nije neugodno podmetati klasicima kukavičja jaja, pa se skrivati iza njihova autoriteta da bi odaslali svoje prizemne i neizmjerno pojednostavnjene poruke?

E pa, vidite, o tome se upravo najviše i radi. Jer na trenutke se čini da namjera suvremenih umjetnika nije u tome da aktualiziraju klasike, nego u tome da ih zaniječu. Da kažu kako klasici ni sami nisu imali na umu ništa dublje, ništa općenitije, ništa ljepše, nego da, isto kao i mi danas, nekoga podbodu, nekoga uvrijede, svrstaju se na nečiju stranu. Do sada smo mislili da klasici i jesu klasici upravo po tome što su njihova djela univerzalna, pa im ne treba nikakva aktualizacija, jer ona su aktualna uvijek i svuda, jednostavno zato što sadrže tu kvalitetu.

Tu kvalitetu daje im vrijeme (tako smo vjerovali u svojoj naivnosti), ne samo zato što su oni izdržali kušnju toga vremena, nego i zato što je vrijeme – povijest – naslojilo na njihove tekstove dodatna značenja, te tako otkrilo svu njihovu dubinu. Upravo to vrijeme ojačava njihove tekstove otkrivajući da u njima postoji nešto vječno.

A što mi danas radimo? Mi to vrijeme odbacujemo. Aktualizirajući tekstove klasika, mi tvrdimo da vrijeme ne postoji, i da je sve u književnosti (i umjetnosti uopće) tek sadašnjost, i to ova naša obična, bezglava sadašnjost u kojoj ništa nije doista važno. Tvrdimo dakle da nam klasici zapravo ne trebaju, a ako nekada za njima posegnemo, onda je to samo zato da ih uvrijedimo ili da ih upotrijebimo za svoje prizemne svrhe.

A jasno je da se vrijeme ne može poništiti, pa najbolja uprizorenja klasika i jesu ona koja to vrijeme uvažavaju, te poštuju distancu, i upravo na taj način pokazuju da tekstovi klasika još vrijede. Ništa se ne postiže poništavanjem vremena. To bismo mogli shvatiti i po činjenici da je upravo jedan moderni klasik napisao ciklus romana o važnosti vremena.