Sjećanje tijela i virtualna stvarnost

-

U četvrtom izdanju Port of Dance dobio je obrise festivala kakav organizatori, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, žele dalje razvijati: uz predstave hrvatskih i inozemnih autora, u programu su zastupljene i snimke predstava u tehnologiji virtualne stvarnosti (VR), plesni filmovi te radionice, a izborom se nastoje zadovoljiti raznovrsni interesi i različite dobne skupine gledatelja. Od početne ideje da se prikazuju predstave iz plesne mreže Aerowaves, što bi nam pružilo obuhvatniji pregled recentnih ostvarenja inozemnih autora koji najavljuju promjene u dosadašnjim plesnim zbivanjima, festival se više okreće prema hrvatskoj sceni. Na Aerowavesu se i dalje ustraje iako manjim brojem predstava nego što se očekivalo, a dio autora predstavljen je snimkama u tehnologiji virtualne realnosti. Uz etablirana imena u program su uvršteni i prvi koreografski radovi, kao Strahovi malih razlika Viktorije Bubalo i Anne Javoran i Inside Out članova Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajc Rijeka.

Prizori iz predstave Figuring Age  koja promišlja poziciju žene umjetnice u rigidnim društvenim sistemima / Snimio Andreas Bolm

Živa izvedba uz pomoć
virtualne stvarnosti

Dramaturški dobro posložen, u završnici s iznimnim Sad sam Matthäus Matije Ferlina i Gorana Ferčeca, dojam je da Port of Dance raste u festival „općeg tipa“, ne profilirajući se dovoljno u odnosu na druge, prethodno pokrenute riječke plesne festivale. Donekle se to može opravdati privikavanjem posjetitelja na još jednu festivalsku ponudu, ali jednako ih tako neodređenošću i zbunjuje. Kad bi se VR-tehnologija umjesto na snimanje postojećih primijenila na nastajanje novih radova, što se u budućnosti planira, uz izbor uživo izvedenih predstava s Aerowavesa Port of Dance dobio bi potrebnu prepoznatljivost i važnost.

VR-snimke stvaraju privid trodimenzionalnosti pa se osim neposredne blizine izvođača stječe i dojam izvođenja na konkretnoj lokaciji, u vrtu Gradskog muzeja grada Bassano del Grappa, nekadašnjeg franjevačkog samostana, u Gli amanti Adriana Bolognina i Anghiari Dance Huba i u napuštenome kamenolomu nedaleko od Atene u Body Monologueu Anastasije Valsamaki. Snimke u trajanju 20 minuta gledaju se s pomoću VR-naočala, a obje je predstave snimio dugogodišnji suradnik HKD-a i Aerowavesa Igor Crnković. Snimke vjerno dočaravaju predstave, no i dalje ostaje pitanje kako im kritički pristupiti kad se na repertoaru nađu uz izvedbe predstava i uz plesni film. Definitivno ne možemo govoriti o izvedbi. Fiksirane su u digitalnome mediju, a nisu autorski film, iako naš doživljaj uvelike ovisi o kutu i načinu snimanja. S druge strane, snimkama i interpretacijama snimaka često se, primjerice, služimo u edukaciji, sa sviješću da je posrijedi snimka. Zbog tehničkih uvjeta publika VR-snimke gleda istodobno u zajedničkome prostoru, ali je pojedinačna perspektiva gledatelja prema gledanome još naglašenija jer su doživljajni svjetovi gledatelja dodatno odijeljeni i VR-naočalama.

Okamenjeni ljubavnici

Gli amanti nadahnut je ljubavnicima iz Pompeja okamenjenim u vječnu zagrljaju i zamišljen kao skulpturalna koreografija, odnosno koreografija koja gestu skulpture transformira u vremenu. U središtu je rada ljubavnički odnos istospolnoga para te emocije koje proživljavaju trenutak prije smrti svjesni skoroga kraja. U Bologninovoj koreografiji u izvedbi Rosarije Di Maro i Giorgie Longo karakteristična je izmjena ritma od velikih brzina do mirovanja, uporaba preciznih i potanko definiranih pokreta, istodobno snažno emocionalno poduprtih. Gledatelj svjedoči spektru emocija, ali zapravo ne može u njih proniknuti.

Ambijent ne prinosi mnogo tumačenju dueta, osim kao romantična kulisa, dok za mirise i zvukove vrta ostajemo uskraćeni. VR-snimka Body Monologue predočava impozantnost kamenoloma i krhkost tijela. Toplinu ili hladnoću kamena možemo samo pretpostaviti, ali samotnost i tišina koje izbijaju iz slike tijela u kamenolomu važni su elementi u gradnji sola, plesnoga monologa. U igri su i izdržljivost i snaga, granice tijela, iscrpljivanje, mogućnosti i načini njegova pokretanja, aktiviranja i regeneriranja. VR-sastavnicu zaključuje snimka dječje predstave Francis Footwork Davida Bolgera i plesnoga kazališta CoisCéim, nenametljivo edukativna i s porukom kako je u raznim životnim izazovima važno ostati vjeran sebi.

Ples i sjećanje

Figuring Age Boglárke Börcsök i Andreasa Bolma nedvojbeno je najprovokativnija predstava s obzirom na politički kontekst koji reaktualizira, na poziciju žene umjetnice u rigidnim društvenim sistemima i na starenje i zahtjeve plesa za mladim i čvrstim tijelima te arhiviranje plesa i pitanje priče koja se podmeće kao povijesna istina. Solu i videoinstalaciji Figuring Age prethodio je zajednički film The Art of Movement, posvećen ranom modernom plesu u Mađarskoj, zabranjenu u komunističkom režimu i potisnutu iz službene inačice plesne povijesti, i tada još živućim sudionicama te scene Irén Preisich, Évom E. Kovács i Ágnes Roboz. Film je ponajprije nastao zbog njihove visoke životne dobi i želje autora da se zabilježe njihova sjećanja i pokret radi očuvanja i daljeg istraživanja mađarskoga modernog plesa. U Figuring Age Boglárka Börcsök utjelovljuje pokrete, glas i narative tih starih plesačica, kretnje su joj usporene, drhtave, disanje otežano, poziva nas u prostor scene, posjeda na kauč i naslonjače, svako malo moleći za pomoć pri ustajanju ili dohvaćanju predmeta, tražeći oslonce u hodu. Autorica ne konstruira ples svojih prethodnica, nego vlastitim tijelom pruža uporište njihovoj tjelesnosti. U srazu autoričina mlada tijela i utjelovljenih gesta i kretanja starih plesačica suočavamo se s tijelom koje izmiče pokušaju naseljavanja tuđim pokretom. A nije ga moguće zaposjesti jedinstvenim pokretom jer tijelo koje stari podrazumijeva naslage u vremenu, pokret u mijeni, naslage sjećanja, iskustva, pripovijesti, kao i pukotine u njihovim kontinuitetima.

Izvođačičino tijelo pokretač je sjećanja i pokreta pohranjenih u tijelima njezinih prethodnica, a utiskivanjem tih pokreta i priča u vlastitu memoriju sama postaje arhivom, spremna iznijeti ih na vidjelo. Videoinstalacija nas uvodi u domove i dnevnu rutinu starih plesačica otkrivajući da im slobodu kretanja i umjetničkog izražavanja nije moguće oduzeti, ni kad se „umijeće kretanja“ kao zabranjena umjetnička forma mogla provoditi jedino u privatnosti doma ili pod krinkom gimnastike. Tema starenja, kojom je ovogodišnji program otpočet, zaokružena je završnom Ferlinovom izvedbom. Druga predstava s Aerowavesa, In the Moment Camille Monga i Emanuelea Maniscalca, trio tehnički izbrušenih plesača s jakom baletnom podlogom u dijalogu s Maniscalcovim djelomično zadanim, a djelomično improviziranim dionicama na klavijaturama i bubnjevima, zaokupljena je improvizacijskim procesima i plesnim kompozicijama „u trenutku“, oslanjajući se na sjećanje i prilagođavajući se varijacijama glazbene teme. Solidno izvedena, ali bez invencija i improvizacijskih pomaka, i bez osobita tematskog ili estetičkog razloga da se uvrsti u festival. U ostatku programa prikazan je Gran bolero Jesusa Rubija Game u izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla i En-knapa te plesni filmovi Deep Neon: In Between i Pulsar Martine Nevistić Vukobrat.