Šalatove znalačke raščlambe lirskog i proznog teksta

U suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji Davor Šalat upisao je svoju književnu česticu u nacionalnu gruntovnicu u kojoj čitamo naslove njegovih knjiga u širokom stvaralačkom rasponu počev od autorskih pjesničkih zbirki i prijevoda kanonskih pisaca najviše sa španjolskog jezika (nobelovca Juana Ramona Jimeneza, Manuela Altologaguirrea i dr.) do knjiga koje potpisuje kao književni kritičar (Odgođena šutnja, Skeniranje vjetra i dr.). U Šalatovoj književnoj čestici piše da je priredio i pogovorom popratio izabrane pjesme suvremenih hrvatskih klasika i istaknutih pjesnika (Ante Stamaća, Željka Sabola, Ernesta Fišera, Dubravka Škurle, Branimira Bošnjaka i dr.), zatim da je glavni urednik časopisa Most / The Bridge i najmlađi član uredništva najstarijega hrvatskog/europskog književnog časopisa Kolo.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Na istoj stranici Šalatove književne čestice još se može pročitati da je objavio šest zbirki pjesama (Unutarnji dodir, 1992, Sanjarije krhkog sunca, 1999, Košulja tišine, 2002, Uspavanka pod pepelom, 2005, zajedno s Lanom Derkač Murmullo sobre el asfalto – Meksiko, 2008, Zvijezde, davna lica spašenih, 2019). U rečenom dopisuje se i činjenica da su njegove pjesme uvrštene u antologije i recentne panoramske preglede suvremene hrvatske lirike te prevedene na više stranih jezika. Suradnik je u mnogim hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, sudjelovao je izborom i pisao leksikografske jedinice za Leksikon hrvatske književnosti – Djela.

Usredotočeni pratitelj i relevantan prosuditelj

Ono pak što također u čitkopisu Šalatove književne stranice čitamo jesu naslovi knjiga književne kritike i esejistike o suvremenim hrvatskim pjesnicima, književnim kritičarima i teoretičarima. I ne samo o suvremenim jer nalazimo opsežne studije o klasicima ukoričene u ranije objavljenim knjigama, među kojima i one koje su mu donijele vrijedna priznanja, primjerice nagradu Julije Benešić 2015. u Đakovu za najbolju knjigu kritika Zrcalni ogledi. Zanimljiva je koincidencija da je zadnja knjiga u toj niski pod rednim brojem – šest, jednakim broju pjesničkih zbirki koje je dosad objavio. Možda je u toj koincidenciji i Kairos dopisao koji redak na Šalatovoj književnoj čestici?! Ipak, među svim objavljenim, zadnja, šesta Šalatova knjiga opsegom je najobuhvatnija, a sadržajem najsloženija i time najzahtjevnija u svakoj prosudbi ne samo stoga što redni broj šest implicira iskusno pero vrsna književnog kritičara koji se sa već pet objavljenih knjiga takvim potvrdio nego i zato jer govori o kontinuiranom praćenju pjesničkih praksi i novih teorijskih razmatranja i kritičkih promatranja u sinkronijskom kontekstu.

Dakle, šest Šalatovih knjiga nedvojbeno kazuje da je usredotočeni pratitelj i relevantan prosuditelj suvremene hrvatske književne produkcije, napose pjesništva, a upravo to na stranicama šeste knjige autor intrigantnim interpretacijama razmatra pod povećalom. Istim pomagalom čita kritičke prosudbe i teorijske razdiobe te raznovrsne tematske i raznosmjerne stilske pojavnosti u interpretacijama referentnih autoriteta iz generacije krugovaša, zatim, izdvojenog djela Jože Skoka te razlogovskog i postrazlogovskog naraštaja koji su napisali brojne i nezaobilazne stranice u razmatranju suvremenog hrvatskog pjesništva, od Zvonimira Mrkonjića do Ernesta Fišera, Krešimira Bagića i Đurđice Gavranović-Porobija.

Tekst pod povećalom

Autor je na više od četiristo stranica sabrao kritičke tekstove i eseje pisane u razdoblju od gotovo jednog desetljeća, od 2013. do 2021. i koncipirao skladnu strukturu knjige pod naslovom Povećalo za poeziju. Zacijelo Šalat nije mogao svoje desetogodišnje pomno motrenje suvremenih hrvatskih pjesničkih praksi pokriti točnijim terminom nego što je to – povećalo. Najviše stoga jer je tim terminom eksplicitno izrazio temeljnu odrednicu knjige koja se zrcali na minucioznom metodologijskom postupku čitanja lirskog i proznog teksta. Čini se da je autora sam postupak egzaktnog rastvaranja teksta književnokritičkim i književnoznanstvenim sastavnicama uputio da posegne za povećalom kako bi još jasnije vidio najsitniju sastavnicu lirskog i proznog teksta i otvorio je kao temu svojega razmatranja. Upravo takav kritičarev postupak oblikovao je precizan diskurs koji pretpostavlja utemeljenost u temi, opremljenost teorijskim i kritičkim alatima, znalačko čitanje žive pjesničke riječi u svim oblicima njezina pojavljivanja i začudnom mnoštvu suvremenog pjesničkog mnogoglasja. Autorskom interpretacijom gdjekad tek tangira izvanknjiževni kontekst, društveni, socijalni i sl. jer je više usredotočen isključivo na sam književni tekst koji rastvara u značenjskoj slojevitosti: tematskoj, svjetonazorskoj, stilskoj, simboličkoj, fonetskoj. Stoga se njegov postupak može usustaviti kao vrijedan prinos onoj maestralnoj liniji književne kritike koju bismo mogli povući ovim slijedom: Mrkonjić/Milanja/Maroević/Bagić/Mićanović/Šalat.

Zasijecanje oštricom lucidnosti

Knjigu Povećalo za poeziju tvore tri veće tematske cjeline: prvo poglavlje Eseji o pjesnicima, drugo Eseji o knjigama pjesma i treće Eseji o teoretskim knjigama. Možda je najbolje pozvati se na autora, koji u uvodnom slovu knjizi piše: „Ova knjiga bavi se, u prvom redu, i širinom i dubinom opusa pojedinih hrvatskih pjesnika pa i njihovih međusobnih odnosa, kao i teorijskim djelima o njima, a u knjigu je uvršteno i nekoliko nekrologa kao svojevrsnih biografsko-književnih portreta nekih autora.“ Autor u prvom poglavlju rastvara pjesnička djela dobro znanih hrvatskih klasika ne osporavajući pritom utvrđeno nego ih učvršćuje u kanonskoj vrijednosti novim čitanjem. Tako, primjerice, neupitnost Slamnigova, ako tako mogu s malo natege kazati, stresnog izmještanja funkcije lirskog subjekta u pjesmi kojim je nenadmašni majstor pjesničke riječi otvorio novi stvaralački proces ne samo u svojoj „kovačkoj radionici“ nego u hrvatskom pjesništvu gdje zvonki odjeci njegova glasa odjekuju i danas u stihovima mnogih suvremenih pjesnika. Upravo je tu pjesnikovu odrednicu Šalat apostrofirao: „Ivan Slamnig jedan je od prvih hrvatskih pjesnika koji je radikalno izmijenio karakter i ulogu lirskog subjekta u pjesmi.“ U istom poglavlju, u dvama iscrpnim tekstovima autor raščlanjuje temu ljubavi u pjesništvu Zvonimira Goluba, zatim Zidićeve lirske minijature te izvrsnost Stamaćevih soneta ovako: „Stamaćev sonet najčešće ima obilježja klasične sonetne inačice u kojoj se u najvećoj mjeri harmoniziraju razine i slojevi poetskog diskursa i nastoji se ostvariti što čvršća struktura pjesme.“

Na primjeru poeme Plivačica prvi put objavljene 1954. u sarajevskom književnom časopisu Život Davor je Šalat oštricom lucidnosti duboko zasjekao u pjesnički korpus Maka Mehmedalije Dizdara rastvorivši ga upravo na toj poemi u njegovoj lirskoj supstanciji. Unatoč stanovitoj bliskosti s estetskim i svjetonazorima motrištima koje je prakticirala i promovirala generacija Razloga u istoimenim časopisu šezdesetih godina Stojan Vučićević, zaključuje Šalat, „u velikoj je mjeri uspio ostati samosvojan pjesnik“. Posve je obrnuto s pjesnikom Željkom Sabolom, Vučićevićevim generacijskim suputnikom, koji je, kako Šalat naglašava, bio „istaknuti razlogovac“. Za stihove Ernesta Fišera autor ustvrđuje, „zapravo su uvelike podudarni mnogim dubinskim motivacijama i strukturama hrvatskih pjesnika ‘druge moderne’, odnosno, krugovašima i razlogovcima“. Šalat skreće pozornost i na činjenicu da je Fišer „jedan od najvažnijih autora suvremenoga kajkavskog pjesništva“. Golema i raznovrsna produkcija Tomislava Marijana Bilosnića opsegom i dinamikom na suvremenoj književnoj sceni mjerljiva je s onom Pavla Pavličića, naravno, ta hiperproduktivnost ničim ih ne zbližava i ne smanjuje različitost njihovih autorskih obilježja. Bilosnića determinira kako ustvrđuje Šalat to što „u istom pronalazi raznovrsno, a u mnoštvenom jedinstveno – to mogla biti jedna od temeljnih maksima koje bi se pridjenule i Bilosnićevom pjesničkom opusu.“

U drugom poglavlju, naslovljenu Eseji o knjigama pjesama, Šalat u 21 eseju interpretira minucioznim postupkom autorske knjige pjesama Božice Brkan, Ervina Jahića, Delimira Rašickog, Jose Bergamina, Ivana Rogića Nehajeva, Borisa Domagoja Biletića, Drage Štambuka, Neve Lukić, Tomice Bajsića, Ivana Babića...

Otkrivanje beskraja u stihu

S (prvom!) međašnom knjigom Suvremeno hrvatsko pjesništvo – razdioba (1940–1970) Zvonimira Mrkonjića u njezinu reizdanju, i s njegovom drugom međašnom knjigom Suvremeno hrvatsko pjesništvo – novi tekstovi (1970–2010), VBZ, Zagreb, 2009. Šalat započinje treće poglavlje pod naslovom Eseji o teoretskim knjigama. Krucijalnošću Mrkonjićevih međaša Šalat je jasno odredio poglavlje knjigom koja je najjasnije omeđila plodno polje hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća i jednakom jasnoćom markirala raznolika polja hrvatskog pjesništva pomaknuvši njegove međe u 21. stoljeće. Drugu dionicu trećeg poglavlja ispunila je „Knjiga“ unutar knjige, kako je naime Šalat naslovio esej o kajkavskoj i dječjoj književnosti u kojemu prikazuje istraživanja Jože Skoka, izvrsna poznavatelja toga područja. U knjizi pod naslovom Korifeji i nastavljači Ernest Fišer sabrao je svoje tekstove o klasicima i suvremenim autorima koji su Šalatu izazovni i vrijedni pozornosti jer ih je uvrstio u recentni izbor trećeg poglavlja. U dvama Šalatovim esejima čitamo o knjigama kojima je tema Krešimir Bagić, u prvom eseju s naslovom Sve veći Bagićev kritički autoritet Šalat piše o njegovim kritičkim tekstovima o suvremenoj pjesničkoj produkciji u knjizi Pogled iz Dubrave, a u drugom eseju Analiza složene poetike Krešimira Bagića raščlanjuje knjigu Đurđice Gavranović-Porobija, Svijet u amfori / Sedam eseja o poeziji Krešimira Bagića.

Pažljivo čitanje Šalatovih eseja kazuje da je zaista trebao posegnuti za povećalom kako bi razvidno sagledao slojevitu strukturu suvremene hrvatske pjesničke prakse u impresivnoj različitosti i nedvojbenom produkcijskom bujanju. Šesta Šalatova knjiga kazuje i o autoru koji je intuicijom pjesnika i akribijom znanstvenika pod svojim povećalom otkrivao u stihu – u toj najmanjoj semantičko-sintaktičkoj strukturi najveći beskraj. Odnosno, čitajući Šalata pod povećalom može se zaključno reći da je svojim esejima ustvrdio da je stih život u živoj riječi.