Roman mora biti blizak stvarnosti

-

Upravo u trenucima dok je jedan od najpoznatijih autora ljekovitih priča, psihijatar Jorge Bucay, sa sinom Demianom u rasprodanom Lisinskom držao predavanje o ljudskim vezama, norveška književnica Vigdis Hjorth (1959) napuštala je Zagreb. Paralela nije slučajna jer dvoje autora, osim po pristupu književnosti, na suprotnim krajevima stoje i promišljanjem tematike međuljudskih odnosa. Dok je Bucay govorio kako „na vrh nitko ne dolazi sam“, Vigdis Hjorth se u dvama svojim na hrvatski jezik prevedenim romanima Nasljedstvo i Je li majka umrla? probija kroz gusto istkanu tamu temeljnih međuljudskih odnosa, onih obiteljskih pa tako njezine protagonistkinje, Bergljot i Johanna, traže majčinsku potvrdu vlastitog iskustva, no to im priznanje uporno izmiče, što u njima stvara duboke egzistencijalne rasape.

Snimila Sara Angelica Spilling

Budući da su norveški kritičari u Bergljot prepoznali odjeke autoričina vlastitog životnog iskustva, Nasljedstvo ju je prometnulo u nacionalnu književnu zvijezdu, a kako se engleski prijevod drugog romana ove godine našao u širem izboru međunarodne inačice Bookera, Vigdis Hjorth ponovno je bila zagrebačka gošća i, u sklopu Zagreb Book Festivala, predstavila roman.

Zagreb Book Festival ugošćuje vas samo nekoliko mjeseci nakon što se engleski prijevod romana Je li majka umrla? našao u širem izboru International Booker Prize. Pomaže li vam ta nominacija za prepoznatljivost u međunarodnim književnim krugovima?

Ne bavim se time, i ne zamaram nagradama, pa mi je teško odgovoriti. Bolje bi bilo da ste to pitanje postavili mojem izdavaču jer tamo bi znali je li Booker pridonio pojavi novog interesa. No budući da su moji izdavači bili jako uzbuđeni zbog nominacije, pretpostavljam da ju koriste u marketinške svrhe i možda će prava doista biti otkupljena u nekim novim zemljama, ali ja to ne pratim. Nisam primijetila povećanje zanimanja za moj rad. Da sam prisutna na društvenim mrežama, možda bi mi bilo očitije.

A što je s norveškim književnim nagradama? Utječu li one, ili dobra kritička recepcija, na broj prodanih primjeraka određenog naslova?

Ni na tom polju nisam stručnjakinja, ali imam jasniju sliku, mislim da sve pomaže, ali nije tako jednostavno. Najvažnija je usmena predaja, čitateljska preporuka. U Norveškoj to nazivamo telegrafom iz džungle. Običan čitatelj, vjerujem, ima i stanovit zazor spram knjiga preporučivanih od kritike i predlaganih za nagrade, one najčešće nisu lako štivo i običan je čitatelj skeptičan prema stavovima književnih elita. Dakle, postoje dva mehanizma i premda su kritike i nominacije poželjne, još je važnije da ljudi razgovaraju o tvojim knjigama. Posebno na društvenim mrežama. Sjećam se, kad je objavljeno Nasljedstvo, ondje se dogodila prava eksplozija, svi su govorili o toj knjizi. Što je tomu uzrok? Pretpostavljam tema, a nije odmoglo ni to što su mislili da pišem o svojoj obitelji. Ali takvo se što nikad nije ponovilo.

Norvežani su, dakle, dobri čitatelji?

Da, Norvežani su sjajni čitatelji! Često čitaju domaće pisce, vjerno prate njihov rad. Svi čitamo Karla Ovea Knausgårda, ali u fokusu nam je i drugi međunarodno popularan norveški pisac, Jon Fosse. Iako se njihova čitateljska publika razlikuje, silno su popularni u svojoj zemlji.

Može li se to zahvaliti i kontinuitetu velike norveške književnosti? Protagonistkinja Bergljot u Nasljedstvu često se referira na Ibsenovu Noru – osjeća li se njegov i eho drugih velikih književnika u norveškom društvu i književnosti?

Itekako, Ibsenov je rad i dalje jako živ i utjecajan. Teme o kojima je pisao i danas su prisutne, primjerice pitanje koje si postavljam u jednom prijašnjem, na hrvatski neprevedenu, romanu, jest ono o ispravnosti govorenja istine. Beskompromisno ustrajavanje na iznošenju istine ima određenu cijenu i onaj tko u tome ustraje mora preuzeti odgovornost. Ibsen je prisutan u svim moralnim i etičkim raspravama, pitanjima kojima se danas bavimo. I to na vrlo konkretan način, osnažio je mnoge nove glasove. Primjerice, na nas je snažno utjecala njegova drama Hedda Gabler, u kojoj prikazuje ljudsko biće s mnogim talentima, otvorenim mogućnostima i, najvažnije, energijom koju u njih može uložiti, a zbog diskriminacije se otuđuje i, na kraju, završava tragično. Potaknulo je to mnoge druge autore da ispitaju društvene okolnosti koje dovode do odbacivanja ili društvenog otuđenja. I danas vidimo žene koje, kao i Heddu, društvo odbacuje jer ih „od njih više nema koristi“. Njegova je dilema, dakle, vrlo prisutna, a nama je, kao autorima, i velika inspiracija.

No čini mi se da, osim za istinom, tragate i za izvorištem laži. Obje su vaše pripovjedačice, Johanna i Bergljot, pomalo nepouzdane, vođene željom da se varkama zaštite. Imaju li laži protektivnu moć ili snagu?

Da, ali to nije povezano s neiskrenošću prema drugima, češće se radi o samozavaravanju. To je vrlo dobro, filozofsko pitanje i nisam sigurna da, izvan korpusa svojeg materinskog jezika, mogu pronaći rječnik za kvalitetan odgovor.

Naravno da si lažemo kako bismo se zaštitili, moramo to činiti. Ali duboko u sebi svjesni smo kad si lažemo i ta je svijest uvijek duboko ukorijenjena. Nosimo svoje laži sa sobom i one nam se uvijek na neki način obraćaju. Zanemarimo li ih ili poreknemo, postat će sve snažnije i više ćemo energije morati uložiti kako ih ne bismo čuli. Zato, zaštitnoj funkciji laži unatoč, mislim da je jako korisno povremeno iskreno i otvoreno porazgovarati sa sobom. Posebice se to odnosi na političare i druge ljude na pozicijama moći. Jer, ne učine li to, njihova će samoobmanjivanja dovesti do nepravde prema drugima. Primjerice, u Norveškoj su nakon Drugoga svjetskog rata nasilnim odsijecanjem kose kažnjavali mlade žene optužene za veze s njemačkim vojnicima, zvali su ih „njemačkim kurvama“. No istovremeno su upravo muškarci najagilniji u tom kažnjavanju bili najveći oportunisti. Nisu to bili pripadnici pokreta oslobođenja, samo nekoliko dana prije stajali su sa strane i osluškivali razvoj situacije. Bili su u kontaktu s Nijemcima, s njima su pili i odavali im informacije, a što potom čine? Što si dokazuju? Da su bili svjesni svojih mehanizama i zapitali se što rade, možda bi bili i malo osjetljiviji. Zato mislim da je jako važno imati iskren odnos i povremeno kroz život porazgovarati sam sa sobom. Treba se zapitati i kakvim se nagonima danas vodimo.

Nije li to opet pitanje istine? Čini mi se da danas miješamo pojmove pa u književnosti, fikciji, tražimo istinu. Postoji li objektivna istina, kako u umjetnosti tako i u životu?

To si pitanje postavljam i u romanu. Kratak bi odgovor bio – ne. Uzmimo ovu situaciju, razgovaramo u hotelu, prilično je jasno što se događa. No kad bi nas netko upitao o ovom susretu, dobio bi dva različita odgovora, pogleda na doživljeno. Možda se možemo složiti oko postojanja stolića za kavu, ali dobar bi filozof i to preispitao. Naravno, jer svatko ima svoju istinu i stajalište.

Zato su sukobi unutar obitelji tako teško podnošljivi. Ali prihvaćanje postojanja različitih priča i pogleda na ono što se dogodilo početak je procesa pomirbe. Nakon izlaska Nasljedstva moja je sestra napisala osvetnički roman i iznijela svoje viđenje događaja. To je u redu jer prikazuje njezino mišljenje o odnosima unutar obitelji. Ono što ne prihvaćam jest da me u novinskim člancima i intervjuima naziva lažljivicom, a svoj stav opravdava nemogućnošću postojanja dviju verzija istog događaja! Naravno da braća i sestre imaju različite odnose s roditeljima i njihove priče postoje istovremeno. Zato su stvarnost i život tako teški i uzbudljivi i zato moramo svijetom hodati otvorenih očiju i ušiju i slušati što nam drugi govore. No moja sestra tvrdi da je njezino iskustvo jedina istina. To nije točno jer ta dva romana postoje istovremeno, te dvije priče postoje, i nikad neću tvrditi da je moj pogled jedini ispravan.

Ono što je također važno naglasiti, i kao izravan odgovor na vaše pitanje, jest da ja pišem fikciju i nikad nisam tu priču nazvala „svojom“. To je Bergljotina priča. I zato trebamo fikciju, ona je način da nešto osobno iznesemo van. Primjerice, pročitate li Knausgårdovu Moju borbu, pomislit ćete kako je teško bilo živjeti s njegovom suprugom. No kad je objavljena Lindina knjiga, postalo je jasno da to i nije baš točno. I kad bi svako od njihove djece imalo književnog dara, dobili bismo dodatne poglede na iste događaje. U tome je ljepota fikcije.

I ne spominjući Knausgårda, teško je u kontekstu vašeg rada izbjeći pitanje stvarnosne ili autofikcije. Jesu li pojam i pojava doista novi, kakvima ih pokušavaju prikazati književna kritika i marketinški odjeli izdavačkih kuća?

Ne, nisu, zato i jest toliko dosadno! Započnimo s Danteovom Božanstvenom komedijom, u kojoj je autor svoje neprijatelje, navodeći ih imenom i prezimenom, svrstavao u različite krugove pakla. Strindberg je svojim neprijateljima prijetio „susretom u njegovom idućem romanu“. U Norveškoj je poznata i priča o ženi koja je krivotvorila potpis na bankovnom računu kako bi svojeg supruga mogla odvesti na liječenje. Isto je u Lutkinoj kući učinila Nora, no ona je učinila i brojne druge stvari. Toj je stvarnoj ženi život bio uništen, suprug joj je zabranio da vidi djecu i godinama je tražila da Ibsen kaže kako to nije ona. Odgovorio joj je da to ne može učiniti jer nigdje i nije napisao da se radi o njoj. Samo je uzeo komadićak stvarnosti i poopćio ga, iz njega stvorio čitavu egzistencijalističku dramu.

Dakle, oduvijek je tako! Roman je oduvijek vrlo blizak stvarnosti. Sjetite se francuskih epistolarnih romana, to su doslovno sabrana pisma razmjenjivana od stvarnih ljudi! Jedan od najčitanijih romana u povijesti, Defoeov Robinson Crusoe, je također podlegao toj igri – iako potpuno izmišljen, predstavljan je kao opis stvarnih događaja. Autor je tvrdio da se doista našao na otoku, upoznao Petka i sve ostalo. A zašto je to učinio? Jer je htio da mu svi vjeruju. Jer roman mora biti blizak stvarnosti!

Paradoks se događa danas, kad u svemu tražimo faktičku istinu. Apsurdno je kad moja sestra i dio moje obitelji tvrde da u Nasljedstvu pišem o njima, „ali to nisu oni!“ Oni nisu takvi, vrište. A to je paradoks samo po sebi jer naravno da to nisu oni. Moji su likovi izmišljeni. Uzela sam ono što oni jesu i pretvorila to u nešto drugo. Smiješna je bila i reakcija mojega tadašnjeg dečka, bio je uvrijeđen i nezadovoljan karakterizacijom Bergljotina partnera u romanu, nije ga smatrao dovoljno muževnim i zanimljivim. A zašto? Jer je u njega učitavao sebe. Važne su naočale koje pri čitanju stavljamo. Ako se u nekome tražite, pronaći ćete se. To je poput samoispunjavajućeg proročanstva. Fikcija može biti jako moćna, ali pokušaj čitanja romana tako da isključivo odražavaju stvarnost besmislen je. Tako se trivijalizira književnost.

Nije li i to obrambeni mehanizam? Naravno, vi od takvih u romanima bježite pa, posebno u Nasljedstvu, oblikujete pripovjedački glas koji ustrajno progovara o teškim i neugodnim temama. Koliko je teško bilo oblikovati prikladne mehanizme?

Nitko ne želi čuti žrtvin glas. U tom je teškoća i, da citiram Knausgårda, moja borba. Poznato je da u stvarnom životu moj brat i ja nemamo kontakta s majkom. Mlađa je djeca viđaju, ali mi ne. Ponekad je, u trenucima slabosti, nazovem, ali ne javlja mi se. Moj je brat snažniji od mene i ne zove je, ali jednom smo razgovarali o tome gdje majka danas živi i priznao mi je da se jednom, „slučajno“ provezao njezinom ulicom. U zabačenom seocetu. Pomislila sam da bih i ja to mogla učiniti, „slučajno“, i tako je nastala ideja za roman Je li majka umrla? Dopustila sam Johanni da učini stvari koje ja ne bih i tako istražila svoje dileme. Dakle, u tome je ključ, oslobodila sam iz sebe neke dobro čuvane strahove i preokupacije. I mislim da su svi moji romani pomalo objašnjenja tema koje me zanimaju. Oni su svojevrsne književne istrage.

Usporedba s istragom zanimljiva je jer, iako romani nisu povezani, u fabuli jednog pronalazimo tragove drugog; u Nasljedstvu otac umire, u Je li majka umrla? također je mrtav, a odnos s majkom dodatno se usložnjava. Je li, po svršetku pisanja prvog romana, preostalo nešto za istraživanje ili produbljivanje u drugom?

Naravno, uvijek ostaje. Nasljedstvo otvaram rečenicom „Nekoliko je mjeseci prošlo otkako je otac umro“. To je vrlo neposredan roman, otac je umro, upoznajem čitatelja s tom činjenicom i potom u sadašnjosti nižem događaje. Mislim da i završava uplatom novca od nasljedstva na bankovni račun protagonistkinje.

Ali u romanu Je li majka umrla? Johanna pokušava saznati majčinu priču, godinama je bila odsutna i kad se napokon vrati kući, shvaća da je majka ne želi vidjeti. Još gore, shvaća da više i ne bi znala prepoznati majku pa pokušava zamisliti kako bi izgledala, prepoznati je na ulici i njezina je priča intrigira. Uhodi je, izmišlja njezinu priču o boli, a sve to kako bi razotkrila majčin misterij. Za nju je ta istraga teška, želi saznati što se majci događalo u životu, znatiželjna je. Bergljot ne goni ta vrsta znatiželje, ni prema majci ni prema ocu i u tome je njihova, kao i temeljna razlika romana. Zajednička im je samo spoznaja da se taj prosvjetljujući razgovor nikad neće dogoditi jer se majke ne usuđuju, ne mogu ili ne žele odvažiti na njega. Zajednička im je, dakle, majčinska figura nespremna otvoriti se prema istinama svoje djece. Iako bi to mogle, ne žele se otvoriti i pomoći da njihove egzistencijalne rane zacijele.

Naravno, na svijetu je malo stvari tužnijih od odbacivanja ili bivanja odbačenim od vlastite obitelji. No čini mi se da vas pritom zanima pitanje identiteta. Ne kao osobnog određenja već u smislu slobode. Koliko je ima u oslobođenosti od obiteljskih spona?

Istina, to jest moja tema, Bergljot je u tom smislu neovisnija od Johanne, koja, poput djevojčice, traži majčinu potvrdu. No nisam sigurna je li tu posrijedi osamostaljenje ili sloboda. Prvi korak u tom procesu je otpuštanje, prihvaćanje činjenice da nikad nećete biti potpuno samostalni. To je kao otvorena rana koju morate prihvatiti jer je se nikad nećete osloboditi.

Odbaci li vas obitelj, ili vi nju, ili ako ste u toj istoj obitelji doživjeli zlostavljanje, to će uvijek biti prisutno, ne možete zacijeliti od toga, nema ozdravljenja. Morate to prihvatiti i tad možete naprijed. Nikad se nećete osloboditi oca i majke u sebi, ali možete dokinuti čežnju za njima, možete prestati željeti razgovarati s njima, možete prihvatiti da se nikad neće otvoriti prema vama. To može pomoći da krenete dalje, što, naposljetku, donosi određenu slobodu.

A što je s pohranjivanjem sjećanja? Jedan mi je autor rekao kako su, smrću njegove majke, nestala i njegova prva sjećanja. No smrt je neizbježna životna činjenica. Što kada su ta sjećanja još ovdje, a ipak nedostupna? Kakve to raskole stvara u već odrasloj, formiranoj osobi?

Sigurno stvara velike probleme, ne kažu uzalud da je jedan od najsloženijih međuljudskih odnosa onaj roditelja i djeteta. Mislim da, kad dugo ne vidite važne ljude iz vlastitog života, kad s njima nemate kontakta, počnete izmišljati. Svi imamo onog jednog ujaka ili tetu kojih se odsutnost s blagdanskog ručka opravdava nekom tobožnjom manom ili lošim ponašanjem. I teško je, nakon godina ili desetljeća zavaravanja, reći da ta osoba možda nije toliko loša.

Dakle, sjećanje je zamijenjeno izmišljanjem. Znam da moja sestra i majka mene izmišljaju kao užasnu osobu kako bi opravdale to što me ne žele vidjeti. S druge strane, i ja izmišljam priče kako bih si opravdala nedostatak želje da vidim njih. Izmišljamo priče koje bi odgovarale situaciji. Ono što Johanna želi jest obistinjenje njezine priče o majčinoj velikoj boli, onome što je utjecalo na njezin život. I sad želi potvrdu, a neće je dobiti. Svi se moramo pomiriti s time da nećemo dobiti takvu potvrdu. A teško je! Majka je ondje, živa je i da se malo potrudi, sjetila bi se, ali ne želi jer joj je neugodno. To u kćeri stvara razočaranje i tugu, osjećaj da joj majka ne želi pomoći iako bi mogla. Bergljot i Johanna, kao i tisuće drugih ljudi u sličnoj situaciji, kucaju na vrata, s mnogo nade mole da se vrata otvore, a to se ne događa i ta ih situacija umara. Opterećene su nadom, jer nada i razočaranje su par i tek kad puste jedno i drugo, događa se sloboda. No teško je napustiti određenu situaciju. Shvatite li da nikad nećete dobiti ono što želite, treba to ostaviti i krenuti dalje. Makar i kroz umjetnost.

Je li onda u umjetnost nužno upisana i određena doza izdaje? Naravno, govorimo li o važnoj umjetnosti kojom umjetnik želi istražiti važne teme.

To je, opet, teško pitanje, mogu odgovoriti samo iz svoje pozicije. Nadam se da pišem točno ono što roman treba. Primjerice, neki autori svoje romane pretvore u bojna polja, arene osobnih obračuna, ostaju zaslijepljeni mržnjom i, samim time, njihova djela nisu uspješna koliko bi mogla biti da su uspjeli zauzeti odmak. Pišući, želim iznijeti nešto istinito, nešto u čemu će se i moji čitatelji pronaći, neću potpasti pod iskušenje da se obratim nekomu osobno. Želim li osvetu, neću je tražiti kroz književnost jer njome bih samo opteretila ono što stvaram. Kako to postići? Vjerujem vježbom, praksom stečenom godinama iskustva. Ona mi omogućuje da se zaustavim kad osvijestim da pišem te nepotrebne stvari. Osluškujem ono što pišem i pokušavam kosturu svojeg romana dati potporu kakvu treba.

Najvažnije je ne izdati sebe i roman?

Da, sebe i vlastita očekivanja. Čim počnem s pisanjem, roman na neki način počinje biti neovisan od mene. Dajem mu što treba da bude dobar tekst i nemam vlastite želje, osjećaje ili očekivanja od likova ili priče. Knjiga živi svoj život.

Vjerujete li, naposljetku, u umjetničku slobodu? I koja je njezina cijena?

Biti ljudsko biće znači biti ovisan. Imamo tijelo koje može boljeti, živimo u društvu, ovisimo o drugima. Je li umjetnost slobodna? Ne koliko bismo htjeli da bude. Kad pišete ili slikate, unutar zadanog okvira možete učiniti što god hoćete, ali onda se pojavljuje urednik i već tu prestaje sloboda jer umjetnik se može samo nadati da će on razumjeti i poduprijeti prenošenje željene poruke. Čitajući druge autore, svjesna sam stimulirajuće moći drugih autorskih glasova. To me ohrabruje da ostanem iskrena i odana sebi. Tako me Ibsen potiče da idem dalje i ne pokoravam se svijetu.

Sloboda u umjetnosti jest i pronalaženje mjesta iz kojeg govoriš i glasa kojim ćeš to učiniti. Ne treba slušati one glasove koji pozivaju na oprez, već samo vjerovati u proces stvaranja. Umjetnička je sloboda zapravo u mentalnom procesu koji se uči. I o društvu ovisi hoće li prihvatiti takav izraz. A znamo da to nije uvijek slučaj. I upravo u tim situacijama gdje sve poziva na oprez i ne dopušta svu puninu izražavanja umjetnička sloboda dolazi u pitanje.