Prostorno uvjetovana priča

Obiteljski portret kratkometražni je animirani film izveden u zahtjevnoj tehnici tradicionalnoga lutkarskog filma namijenjen gledanju u standardnim kinodvoranama. No Obiteljski portret nije samo animirani film nego je dio projekta koji je nastao na doktorskom studiju na ADM\NTU u Singapuru 2020. čiji je fokus prostorna naracija za animirane sadržaje u galerijskim i muzejskim prostorima. Animirana instalacija višestruko nagrađivane autorice Lee Vidaković praktični je dio njezina doktorskog istraživanja, koje je predstavila samostalnom izložbom u Galeriji Prsten Hrvatskog doma likovnih umjetnika u Zagrebu.

Makete s pomoću kojih je realiziran Obiteljski portret izazivale su veliki interes posjetitelja / Snimio Juraj Vuglač / izvor HDLU

Simultane projekcije

Radnja filma odvija se u sedam prostorija velike obiteljske kuće pa je stoga u kontekstu galerijske reprezentacije film prikazan posredovanjem sedam simultanih projekcija. Svaka projekcija prikazuje zbivanja u jednoj od prostorija, čime je sam film fragmentiran prema prostorno uvjetovanim pričama. Zbivanja u filmu prikazana su dakle simultano u dugačkom sinkroniziranom projekcijskom nizu, što je u kontekstu percepcije promatrača neuobičajeno i zanimljivo iskustvo gledanja, gdje je standardno linearno pripovijedanje zamijenjeno simultanim. Da je ipak riječ o istovremenom prikazu događaja u fragmentiranu prostoru mjesta radnje potvrđuje zvuk filma, odnosno naglašeni pozadinski zvukovi kretanja, čestih udaraca i naposljetku glazbenog broja koji ujedinjuje segmente naracije. Ukidanjem nasnimljenih dijaloga likova autorica vješto izbjegava segment filma koji bi dodatno opteretio simultane, vizualno detaljima bogate scene, pa čak doveo i do kakofonije u instalaciji. Dapače, nepostojanje dijaloga i naglašeni „zvukovi sobe“ podcrtavaju egzistencijalistički intoniranu tjeskobu protagonista, tenzije koje vladaju njihovim odnosima i tako stvaraju nabijenu atmosferu u čijem zraku kao da lebdi predosjećaj nadolazeće nevolje. Doista, radnja filma odvija se uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, na što nas upućuju minijaturne dnevne novine s naslovom koji u dvjema različitim scenama izvještava o atentatu na Franju Ferdinanda.

Kustos izložbe Vanja Babić u predgovoru izložbi ističe istančan osjećaj za virtuoznu izvedbu minuciozno odabranih detalja kao jedan od zaštitnih znakova Leina stvaralaštva. Prostori kuće realistično su prikazani, sobe dobrostojeće obitelji prepune su sitnica, pa pored pokućstva nalazimo lončanice tropskih biljaka, slike krajolika, posuđa pa čak i ostatke ručka na stolu u blagovaonici, zapravo sve do zadnje tričarije koju posjeduje neko kućanstvo. Ti detalji nerijetko su gotovo anegdotalni, odnosno ilustriraju svakodnevicu gdje mačka koja se mota po garderobi ruši i razlijeva bočicu s parfemom, ili pak kad jedna od protagonistica u kratkoj sceni ukori svoju gošću zbog diranja metalne životinjske figurice na polici pred zrcalom. Naravno, u tom ogledalu netom prije mogli smo vidjeti njihove odraze. Simultano promatranje svakodnevnih događaja odmah asocira na Hitchcockov film Prozor u dvorište iz 1954. i određeni voajerizam, ali visoka razina realističnog, usuđujem se reći gotovo naturalističkog tretmana, u skladu je s tehnikom rušenja četvrtog zida koja potječe iz kazališta 19. stoljeća i označava granicu između svijeta fikcije i stvarnosti. Zaista se čini kao da gledamo kroz presjek obiteljske kuće. Također, važno je istaknuti i visoku likovnu kulturu autorice pa je prostor oblikovan pod utjecajem slikarstva 19. stoljeća specifična za područje sjeverne Europe, odnosno Norveške, gdje je boravila za vrijeme studija animacije. Tako je u tamnoplavo obojenu salonu zid prepun sobnih slika na kojima su raspoznatljivi pejsažni motivi.

Kadar iz filma Obiteljski portret

Minimalistički tretman objekata

Pored animirane instalacije u Galeriji Prsten izložene su i minijaturne scenografije ili makete uz lutke ljudi, odnosno životinja s pomoću kojih je animirani materijal realiziran. Tehnika rušenja četvrtog zida koja označava granicu stvarnog i fikcionalnog kanalizirana je i u galerijsku prezentaciju, gdje je autorica suočila dvije komplementarne stvarnosti, dvodimenzionalnu virtualnu i trodimenzionalnu stvarnu. Sekvenca od sedam projekcija razvučena je preko prvog zida koji posjetitelj zatječe ulaskom u galeriju, dok je dominantan dio prostora ispunjen predmetima sa snimanja. Konfiguracija prostora galerije s kružnim ophodom artikuliranim, odnosno fragmentiranim, pregradnim zidovima izvrsno odgovara kompoziciji animirane instalacije pa tako u svakom od odsječaka prostora zatječemo po jednu od maketa, ukupno njih sedam, koliko je i projekcija, odnosno soba u kući. Prostori galerije zamračeni su, a makete su osvijetljene fokusiranom rasvjetom, postavljene na podu uz dodatak radnih lampi koje imitiraju vanjsku svjetlost što ulazi kroz prozore kuće. Na drvenim okvirima, odnosno pozadinama, ispisane su oznake ili upute nastale za vrijeme snimanja. Jednostavan, gotovo minimalistički tretman objekata u postavu odražava neposrednost, ali i određenu auru neopterećenosti. Prosječni posjetitelj očekivao bi makete pod staklenim vitrinama, podignute na postamente kako bi se zaštitile i bile jednostavne za promatranje, pa bi mnogi jednostavno prošli pored izloženih objekata i samo ih ovlaš pogledali. Ali jednostavan postav na podu zahtijeva interakciju i fizičko približavanje.

Klečanje ili sjedenje na podu nesvjesno pobuđuje ludički trenutak, gdje kao i djeca iz filma sjedimo na podu i ulazimo u igru s maketama. Fascinirano i sa znatiželjom promatramo minijaturne predmete, a mogu posvjedočiti da se posjetitelji nerijetko „zaigraju“ mobilnim uređajima pa fotografiraju i snimaju iz različitih kutova, pa si tako mogu predočiti i tehničku stranu izvođenja lutkarskih animacija, neopterećeno uranjajući u minuskulni svijet Obiteljskog portreta. Do pojedinih maketa dopiru i zvukovi projekcija, pa je na takav način uključen i taj udio filmske reprezentacije. Naravno, ta interakcija ima i mračniju stranu, koju nosi sama priča filma, a to je aktivna voajerska pozicija promatrača koji se potpuno može uživjeti u svakodnevicu jedne obitelji „specifične okolnosti i probleme što ih samo ona može istinski razumjeti“ (Daisaku Ikeda). Lutke protagonista izložene su samostalno u jednom od odsječaka galerije te se čine kao da lebde u prostoru postavljene zasebno ili katkad u manjim grupama na visokim postamentima različitih visina. U filmu djeluju ekspresivno te sve dijele sličnu fizionomiju lica s malenim kosim, na neki način praznim očima naglašenih vjeđa. Taj dojam pojačan je susretom uživo naročito kada se susretnu pogledi pa se na trenutak čine opet animirani što možda izazivaju njihove suptilne ali vješte impostacije izvedene za ovu priliku. Film Obiteljski portret Lee Vidaković poetična je i mračna priča koja duhovito prikazuje odsječak društva u kojem se obiteljske veze i odnosi transformiraju kroz osobne i društvene tenzije. Njegova galerijska prezentacija zbog minuskulnih tvarnih detalja poprima izrazito imerzivan karakter, omogućujući složeniju interakciju publike s projekcijom.