Poetsko obnavljanje bića

Imaginacija – memorija – uspomene: sjećanja produžena u budućnost. Osjećajne rezonance koje poetskom biću pružaju čistoću ljudskosti. Sve je to blagodat egzistiranja u pjesmi. A pjesma tvoreći atmosferu ugođaja promiče harmoniju stvari i bića, kad jezik postaje bićem u potrazi za čovjekom. Nova zbirka pjesama Dragana Gortana Pramjera ljubavi donosi pjesnikovo pripadanje životu riječi i životu uopće, pretvarajući bez opsjena i privida intimne prostore ljudske stvarnosti u svoju osobnu priču. Poetska osebujnost očituje jedinstven dinamizam duhovnosti. Ili, kako će to sam pjesnik zapisati: „Kad stavim ruku na papir, iz mojih prstiju kaplju riječi.“ Tako se u kreativnim naslovima ciklusa oduhovljuje cijeli pjesnikov svijet: Tu i tamo razglednica, Dok večer zašiva zvijezde, Jednom tako, Pjesma bijelom čovjeku, Cvrčkov festival lakih nota, Toplice.

Izd. Čakavski sabor Žminj, Matica hrvatska, Pazin, 2022.

Vizualna predočenja potpomognuta istančanim meditiranjem, otkrivaju intenzitet ljudskih tjeskoba: „I pjesnik je školjka / Pjesma mu je brana / Iza pjesme u suštini / Uvijek stoji rana.“ (Pjesmi u suštini). Jednostavnost lirskih sintagmi uokvirenih dinamikom skladnih rima – ne oslobađa život od razornog osjećaja tipične zemaljske samoće. Pjesme posvećene majci, ocu, obitelji, ljubavi autobiografska su svjedočenja o vlastitom svjesnom poniranju u stvarnost: „čovjek mora učiti od mora kako se voli/ i kako sačuvati ljubav u sebi poput soli / iščezne li u zadnjem dahu, valu, pjeni / da ostavi ljubav sjati kao sol na stijeni.“ (Učiti od mora).

Imaginacija nam pomaže da se snađemo u svijetu prepunom paradoksa. Kako biti etičan u pravo vrijeme? Kako izmaknuti ležernosti i humoru koji zna biti poruga: „I ne postoji ništa / što bi moglo biti prazno / kao čovjek pun samoga sebe.“ (Ne postoji).

Anegdotsko, bajkovite poante pjesama imaju svoje poetsko opravdanje, jer je riječ o duši koja otkriva svoj svijet da bi se spojila s obzorima suglasja: „od kad je princeza ostarjela baba / princ je odlučio... ‘Ostat ću žaba!’ / evidentno da se radi o njegovoj zloći / ali i poljupci s godinama izgube na moći / (sad ga viđaju s jednom klinkom – malom zelenom gatalinkom).“ (Prinčeva odluka).

Dragan Gortan u ciklusu Toplice empatički širi svoj poetski iskaz pjesmama u prozi, ili još bolje: lirskim crticama s naglašenim ironijskim otklonom (Skretničar sreće, Pjesma kojoj svijet nije dorastao, Prozor, O muškarcima koji umiru u papučama: „Očeve sam papuče iznosio i volio bih da sam / češće stao i u njegove stope, / a ne samo u papuče... ali znam da negdje postoji jedan par / samo za mene.“

Na kraju ove neobične, osebujne knjige pjesama poduža autorova lirska crtica sa simboličnim naslovom: O sreći, hrabrosti, dušama... (I još ponešto). Treba je pročitati, jer donosi jednu šarmantnu rečenicu: „On mi je (pjesnikov prijatelj Stojan) dokaz da se znanjem i hrabrošću nadoknađuje nedostatak sreće.“

Vučedolsku golubicu ilustratorice Sare Gortan i završni citat iz teksta urednice Nade Galant ističem u znak dobrodošlice: „I uopće ne sumnjam da će ova knjiga naći put do mnogih čitatelja, da će mnoge pjesme biti uglazbljene, te da će Pramjera ljubavi biti svojevrsni vademekum za mnoge. Aš merita.“