Muziciranje s posvećenošću

Dok je jedna rijeka ljudi punila otvoreni prostor brodske Tvrđave pripremajući se za koncert Petra Graše u povodu Dana grada, a druga rijeka ljudi napuštala prostor crkve Presvetog Trojstva nakon produljene večernje mise, ta barokna građevina smještena u okrilju Franjevačkog samostana uz obalu Save postajala je poprište posebnoga glazbenog događaja. Posvećenoga, moglo bi se reći. Šačica zaljubljenika u klasičnu glazbu raspršila se među klupama crkve kako bi u večeri 21. svibnja prisustvovala koncertu ansambla Camerata Garestin. Činilo ga je četvero vrsnih glazbenika, sopranistica Ivana Lazar, bas Berislav Puškarić, violončelist Krešimir Lazar i čembalist Krešimir Has.

Koncert ansambla Camerata Garestin u crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu

Ansambl koji u svom imenu nosi posvetu gradu iz kojega je potekao, Varaždinu, osnovan je 2008. s namjerom izvođenja tzv. rane glazbe, no u međuvremenu je izrastao u ansambl koji je, u istraživačko-interpretativnom smislu, posebno snažno usmjeren revitalizaciji hrvatske glazbene baštine baroknog razdoblja. Izborom repertoara za koncert u Slavonskom Brodu pružili su pogled ponajprije u ranobarokni stil prve polovice 17. stoljeća istaknuvši razvoj monodijskog stila, njegove nadogradnje u vokalnim duetima i koncertantnog pristupa, koji nisu bili rezervirani samo za svjetovnu glazbu, nego su itekako intenzivno prožimali i crkvenu glazbu toga doba. Taj pogled obuhvatio je Talijana koji uvodi mnoge barokne novine na hrvatsko tlo Tomasa Cecchinija, šibenskog skladatelja Ivana Lukačića koji je učio u Italiji, talijanskog skladatelja Girolama Frescobaldija i Nijemca koji u svoju zemlju donosi novine talijanskog stila Heinricha Schütza. Priču su uokvirili instrumentalnom glazbom proširivši je na renesansne početke njezina osamostaljivanja u frottolama iz pera hrvatskog Talijana Andrije Motovunjanina i zrelu baroknu formu sonate da chiesa iz pera Antonija Vivaldija.

Kao kolijevka mnogih noviteta koji su pokretali razvoj glazbe u tih dvjestotinjak godina renesansnog i baroknog razdoblja, Italija je bila zajednički nazivnik svim djelima na koncertu Camerate Garestin, a otkrila se i u dodatku koji su izveli na završetku večeri, duetu Tacete, ochimè tacete Georga Friedricha Händela. Zanimljivo je da izborom dodatka nisu ponovili već viđeno (u stilskom smislu), nego su odlučili voditi priču dalje, otvoriti neke nove stranice i pokazati u kojem se smjeru razvijao koncertantni stil. Dakako, sve se to događalo u zadanim izvođačkim okvirima, budući da je riječ o komornom ansamblu koji je, kako stil i vrsta glazbe nalažu, sažet na jednu ili dvije melodijske dionice uz basso continuo.

Čembalist Krešimir Has otvorio je večer izvedbom triju frottola iz Motovunjaninove zbirke Frottole intabulate da sonare organi i njima pripremio ozračje za nastup svih glazbenika u trima Cecchinijevim madrigalima iz zbirke Amorosi concetti, koje su složili vodeći se principima kontrasta po karakteru i tempu. Već prvim od njih, Baci parto de l’Alma, Ivana Lazar i Berislav Puškarić pokazali su skladno polifono prepletanje dvaju glasova, koje je kroz program sve više raslo i usložnjavalo se, dosegnuvši vrhunac tehničke interpretacije i muzikalnoga prožimanja u spomenutom Händelovu duetu. Frescobaldijeva Canzona prima a basso solo pružila je instrumentalni intermezzo u kojemu su Krešimir Lazar i Krešimir Has ostvarili interpretativno jedinstvo, a posebno je plijenio mek, zaokružen i voluminozan ton violončelista Lazara. U izvedbi Maddalena alla Croce pridružila im se sopranistica s dojmljivom izvedbom dionice kojoj je recitativne dijelove oživila uživljenom interpretacijom, a Krešimir Has istaknuo je bravuroznost čembalističke pratnje te fraziranjem vodio razvoj skladbenoga tkiva. Slijedio je monodijski motet Ivana Lukačića Coeli enarrant iz zbirke Sacrae cantiones, koji je Berislav Puškarić iznio sigurnim pjevom, postojanom bojom i impresivnim basovskim dubinama.

Izbor „malih duhovnih koncerata“, kako i glasi naziv Schützove zbirke objavljene u Leipzigu 1636. i 1639, glazbenici su grupirali u dvije skupine sa po tri skladbe, od kojih je svaka primjer koncertantnoga talijanskog stila na njemačkom govornom području. Ti koncerti pravi su poligon za glazbenu igru, a time i iskazivanje muzikalnosti, kako svakog sudionika pojedinačno, tako i njihove međusobne usklađenosti. Suvišno je reći da glazbenici Camerate Garestin uživaju u takvoj igri, a to se otkriva u brojnim interpretacijskim finesama, poput mekih, a napetih kromatskih uzlaznih ili silaznih vokalnih kretanja u O süser, o freundlicher i Wann unsere Augen schlafen ein, ili u kontrastima dugih, postojanih tonova spram pokretnih vokalnih ukrasa koje je Berislav Puškarić ispjevavao u Ich liege und schlafe, ili u aleluji koja se kao refren provlači kroz Bringt her dem Herren, uvijek glazbeno jednaka, ali ju je Ivana Lazar svaki put za gotovo neprimjetnu nijansu drukčije iznijela. Od uvodnih frottola, preko slobodnije canzone, Krešimir Has i Ivana Lazar puni su potencijal suodnosa njihovih instrumenata, pjevnosti violončela i briljantnosti čembala, iskazali u Vivaldijevoj sonati, koja je programski razdijelila izvedbe Schützovih koncerata.

Birajući Cameratu Garestin šačica zaljubljenika u klasičnu glazbu načinila je izbor koji hrani uho i duh. A glazbenici su pokazali da nije važno svira li se ili pjeva nekolicini ili golemom auditoriju, ako se muzicira s posvećenošću.