Muke po normizaciji

Početkom veljače hrvatski mediji donijeli su vijest da je međunarodno priznat „čakavski jezik“, budući da mu je američka privatna neprofitna organizacija zanimljiva imena Ljetni institut za lingvistiku (SIL) dodijelila ISO-kod kao zasebnom živućem slavenskom jeziku s oznakom ckm. To se dogodilo još 2020, ali vijest je tri godine putovala do Hrvatske i uzburkale duhove. Reagirao je Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU objasnivši da se SIL bavi sustavnim opisivanjem slabo poznatih jezika te status jezika pridaje i onim idiomima koje većina znanstvenika smatra dijalektima, pa je tako svoj ISO-kod još 2015. dobio „kajkavski književni jezik“, ali da to ima zanemariv utjecaj na jezičnu politiku goleme većine vlada i međunarodnih organizacija. Međutim, SIL International autorizirano je tijelo Međunarodne organizacije za normizaciju (ISO) sa sjedištem u Genevi, koje je članica i Republika Hrvatska. Ono je jedino tijelo koje je ovlašteno u normi ISO 639-9 upisivati jezike i dodjeljivati im oznake.

„Čakavsko je narječje odavna priznato kao jedno od triju narječja hrvatskoga jezika i nikakva mu ‘međunarodnog priznanja’ ne treba niti ga može biti“, poručeno je iz HAZU, no neki su zakašnjelu vijest vrlo ozbiljno shvatili pa je tako lokalni SDP u Poreču sasvim ozbiljno predložio da se u tom gradu osim hrvatskog i talijanskog kao treći službeni jezik „kad je već međunarodno priznat“ uvede „čakavski“. O problemima normizacije hrvatskog jezika u normama ISO-sustava i pokušajima kulturno-jezične destabilizacije u časopisu Jezik broj 70 (2023) opsežan članak pod naslovom Hrvatski jezik u normama Međunarodne organizacije za normizaciju objavio je jezikoslovac Mario Grčević otvarajući time temu o kojoj se malo govori, a to je zbrka i nedosljednost koja postoji u ISO-sustavu kad je riječ o hrvatskom jeziku.

Grčević podsjeća da je još u prvoj ISO-normi 1988, kada se kao zasebni jezici navode srpski i srpsko-hrvatski, i hrvatski jezik upisan kao zaseban jezik, i to vjerojatno zahvaljujući lobiranju hrvatske političke emigracije. Kad je Hrvatska već bila samostalna, 1998. propisana je ISO-norma za knjižničarstvo s oznakama scr za hrvatski i scc za srpski, što je izvorno značilo „Serbo-Croatian Roman“ i „Serbo-Croatian Cyrillic“ i na osnovi toga su se sve publikacije na srpskom, ako su bile tiskane latinicom, u knjižnicama diljem svijeta bilježile kao publikacije pisane hrvatskim jezikom. Dva su jezika konačno odvojena 2008, kada su temeljem dogovora nacionalnih knjižnica i zavoda za norme Hrvatske i Srbije kao jedine oznake za sve uporabe uvedene hrv za hrvatski i srp za srpski.

„U Hrvatskoj se taj čin doživio i slavio kao „međunarodno priznanje“ hrvatskoga jezika, no u slavljeničkoj atmosferi nije se uočila činjenica da je 2007. novom normom ISO 639-3 „srpsko-hrvatskomu“ kao makrojeziku udahnut nov život i da je hrvatski proglašen njegovom sastavnicom. Da stvar bude složenija, Hrvatski zavod za norme napuštenu je oznaku scr, mimo znanja šire javnosti, u prosincu 2010. prihvatio kao dio hrvatske norme HRN ISO 639-2. Stoga i danas aktualna hrvatska norma HRN ISO 639-2 navodi da hrvatski jezik ima dvije oznake: scr (ISO 639-2/B, Bibliographic code) i hrv (ISO 639-2/T, Terminology code)“, piše Grčević.

Zatim je 2012. uvedena ISO norma za moliškohrvatski kao zasebni slavenski jezik (pod imenom „slavomolisano“), a kasnije već spomenute ISO norme za „književni kajkavski“ (jezik na kojem su pisana djela od 16. do 19. stoljeća) i „čakavski jezik“, i sve to neovisno o hrvatskom jeziku i o „srpsko-hrvatskom makrojeziku“. Zanimljivo je da zasebnu ISO-oznaku nije dobio gradišćanskohrvatski jezik koji je službeni manjinski jezik u Austriji, a Grčević smatra da je mogući razlog to što mu je netko namijenio status „čakavskog standardnog jezika“. Grčević ističe da Terminološki odbor Međunarodne organizacije za normizaciju trenutno radi na novoj normi u kojoj će se objediniti sadašnje norme i poručuje: „Hrvatski jezik u novu normu 639 ne smije ući kao dio ‘srpsko-hrvatskoga makrojezika’, a čakavština, kajkavština, moliškohrvatski i možda gradišćanskohrvatski kao navodno samostalni ‘zasebni’ slavenski jezici…

Da bi se hrvatski jezik mogao smisleno predočiti unutar okvira koji je zadan normom ISO 639-3, nužno je dodijeliti mu kao zasebnomu jeziku status makrojezika kakav ima norveški te mu priključiti sastavnice koje mu pripadaju, koje su u slavistici i kroatistici dobro istražene i opisane i koje međusobnom povezanošću tvore posebnu dijakronijsko-sinkronijsku cjelinu“, zaključuje Grčević i navodi da su te sastavnice hrvatski standardni jezik, hrvatski književni jezik, hrvatskocrkvenoslavenski jezik, hrvatski čakavski jezik, hrvatski kajkavski jezik, gradišćanskohrvatski jezik i moliškohrvatski jezik. Ravnatelj Hrvatskog zavoda za norme Igor Božičević pozvao je sve zainteresirane strane da se angažiraju pa bi trebalo uslijediti nacionalno usuglašeno mišljenje koje će se prenijeti Međunarodnoj organizaciji za normizaciju.