Matoš je i danas suvremen

Ususret 150. rođendanu Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873–Zagreb, 17. ožujka 1914) razgovaramo s Dubravkom Oraić Tolić, autoricom više knjiga o Matošu i organizatoricom simpozija o Matošu održana 19. svibnja u Matici hrvatskoj.

Kada gledamo cjelinu Matoševa opusa, možemo ga doživljavati kao opuštena i neobvezna nomada koji slobodno tumara misaonim svijetom ideja i kulture, kao što ste vi ustvrdili. Koje su osnovne pretpostavke za čitanje ili razumijevanje Matoševa pjesništva (kojem bih ponajviše htjela posvetiti ovaj intervju)? Gdje se krije konceptualno ishodište njegove ideje umjetnosti? Je li ono u tipu flanera (flâneur) koji je odgovoran za njegovu stilsku pluralnost, za pjesničke protusvjetove?

Pojam flâneura (francuski lutalica, tumaralo) Matoš je susreo kod Baudelairea i u njemu se odmah prepoznao. U teoriji umjetnosti Baudelaireova je flâneura opisao njemački filozof Walter Benjamin 1930-ih, no Matoš je prije njega i opisao flâneura i sam bio flâneur. Benjamin definira flâneura kao modernoga šetača raspršene percepcije kojemu su gradski pasaži i ulice postali dom. A to je upravo bio Matoš u Parizu, simbolično i stvarno. Pariške mansarde bile su mu samo prenoćište, a pariške ulice, kejovi, antikvarijati i paviljoni Svjetske izložbe 1900. njegov dom.

U feljtonu Flanerija 1904, u vrijeme svoga pariškog egzila, Matoš razlikuje običnu svakodnevnu utilitarnu šetnju, primjerice odlazak u trgovinu, i slobodno lutanje bez cilja, kretanje radi kretanja. Flaniranje je po Matošu larpurlartistička šetnja radi same šetnje, a flâneur je, Matoševim riječima, „pjesnik, pustolov, promatrač, humorist, filozof koji na najmanjem putu doživljava najviše senzacija“.

Snimila IDA HITREC

No pojam i fenomen flâneura i flanerizma u Matoša su mnogo dublji. To je oblik Matoševa života, njegovih četrnaest godina lutanja europskim metropolama, ali i duhovni oblik, tajna njegove umjetnosti u cjelini i pluralističke poetike u pjesništvu napose. U Matoševu egzilu i stvarnim lutanjima nastaje njegov biografski, osjetilni i kulturološki flanerizam na kojemu stječe zavidnu enciklopedijsku naobrazbu, postaje modernistički esteticist i istodobno pravaški politički aktivist.

Tako je nastala kontrastna figura Matoševa mišljenja i umjetničkog stvaranja: s jedne je strane platonistički svijet idealnih vrijednosti apsolutne ljepote, ljubavi, europske kulture, krajolika i idealne Hrvatske za kojima čezne lutalica i egzilant, a s druge svakodnevne osobne životne nevolje, svijet rane industrijske moderne, polukolonijalni položaj Hrvatske u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji i stalni sukobi na političkoj i društvenoj sceni. Odatle, iz tih kontrasta idealnih i realnih svjetova, nastaju Matoševi umjetnički protusvjetovi, njegov žanrovski raznoliki opus i njegova pluralistička pjesnička poetika u kojoj se spajaju visoko i nisko, idealno i profano, hrvatsko i europsko, najviši esteticizam i politički aktivizam.

Pjesnički mu je opus doista nevelika opsega. Od 1906. pa do 1914. nastaje jedan od najosporavanijih, ali i najutjecajnijih modernih pjesničkih opusa, koji pripada najvrednijim dostignućima u hrvatskom pjesničkom panteonu. Zašto jedan od najosporavanijih?

Razlog je osporavanja Matoševa pjesništva kod njegovih „dragih savremenika“ bio u političkim i umjetničkim sukobima, u tome što je u svemu, osim u svojim idealima ljepote i domoljublja, bio najveći protusubjekt na hrvatskoj kulturnoj sceni. Kao poklonik visokih umjetničkih kriterija u estetici i „posljednji liberalni pravaš“ u politici, Matoš je bio u sukobu s društvenom i kulturnom elitom. Volio je Zagreb, ali ne i Zagrepčane, volio je Hrvatsku, ali ne i suvremene Hrvate, nije mogao oprostiti discipulusu Ujeviću njegovo tadašnje jugoslavenstvo. Ratovao je s tadašnjom hrvatsko-srpskom koalicijom i vidovdanskim jugoslavenima, polemizirao je sa svima na svim poljima od književnosti do umjetnosti i politike, nije štedio nikoga. U takvim okolnostima nije bilo ni sluha ni duha da se shvati Matoševa lirika, njegova duboka kontrastna figura visokih emocionalnih ideala i profane stvarnosti. Prevladali su profana stvarnost, povrijeđene taštine i politički interesi.

Matoš je potkraj 1910. i početkom 1911. priredio svoju zbirku pjesama za tisak. Zbirka je sadržavala 39 pjesama, počinjala je danas glasovitim sonetom Srodnost i završavala kronološki prvim sonetom, antologijskim, Utjeha kose. Predao je zbirku Društvu hrvatskih književnika, ali odgovora nije bilo. Tri godine nakon Matoševe smrti prijatelj iz đačkih dana Vladimir Lunaček izjavio je da bi mu bolje bilo da „svoje pjesme nikada nije napisao“!

Matoševa zbirka pjesama, kako ju je sam zamislio, prvi je put objavljena 1923, ali ni tada u Društvu hrvatskih književnika, nego u Narodnoj knjižnici. Međutim, sa studijom Antuna Barca iz 1924. počinje kanonizacija Matoševe lirike, obnavlja se o njegovim obljetnicama i doseže vrhunac za 100. obljetnicu smrti u Matoševu leksikonu i autorskim knjigama kada mlada generacija književnih znanstvenika i znanstvenica ponovno čita i tako još jednom kanonizira Matoševe pjesme.

No Matoševe su pjesme više od elitnoga kanona. One su već dugo dio popularne kulture. Tako je slogan Socijalno-liberalne stranke na prvim demokratskim izborima 1990-ih bio Matošev stih „I dok je srca, bit će i Kroacije!“, a posljednji stihovi iz Utjehe kose: „Samo kosa tvoja još je bila živa, / Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva“ nalaze se na grobu Ene Begović.

Na koji način tri tipa pjesničkoga autora, kako vi pišete: poeta faber (pjesnik radnik), poeta doctus (učeni pjesnik) te poeta ludens (zaigrani pjesnik) oblikuju Matoševu liriku?

O Matošu kao pjesniku radniku (poeta faber) prvi je pisao Zoran Kravar, a Vlasta Markasović u svojoj knjizi o Matoševim sonetima govori o svim trima tipovima Matoševa pjesničkoga subjekta. Ja sam u svojim čitanjima Matoševa pjesništva nastojala pokazati u čemu je tajna Matoševa pjesništva. A tajna je u načinu oblikovanja tih triju pjesničkih autora, u njihovu čudesnu jedinstvu i prožimanju. Jedinstvo i prožimanje tih tipova pjesnika temelj je Matoševe pluralističke poetike na svim razinama: u temi, stilu i jeziku. Matoš je u svakoj svojoj pjesmi istodobno i veliki estet koji poznaje tajne zanata, i veliki erudit koji se šeće prostorima europske kulture od antike do suvremenosti, ali i zafrkant kojemu je uvijek važan humor, šala, doskočica, jezična igra, kalambur.

Najčešće se visoki artizam spominje kao osnova Matoševe pluralističke poetike, koja njeguje ideal apsolutne ljepote. Gdje se i kako oblikuje taj koncept?

Matošev bijeg iz austrougarske vojske nije bio samo ključan događaj u njegovu osobnom životu nego i u hrvatskoj književnosti i kulturi na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Svaka je metropola u njegovu lutalačkom životu imala posebnu književnu i kulturnu važnost. U Beogradu je postao pisac, u Ženevi je doživio ideju krajolika, u Parizu je stvorio kult ljepote, a u Zagrebu je izgradio ideju nacije i jedan od najvažnijih pjesničkih opusa u hrvatskoj književnosti.

Svoj program esteticizma u umjetnosti izrazio je u pjesmi Mladoj Hrvatskoj 1910. u stihu „Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo“. Pjesma je nastala u doba Matoševih najžešćih političkih sukoba na društvenoj sceni. U času kada je kao feljtonist i novinar zapleten u svakodnevne sukobe, kada napušta Frankovu stranku prava i postaje posljednji Mohikanac starčevićanske politike, upravo tada nastaje pjesma Mladoj Hrvatskoj – manifest Matoševa artizma i esteticizma.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Na koji se način Matoš pjesnik artist i učenjak igra u poeziji? Koliko je lik Petrice Kerempuha, princa karnevala, mitske figure smijača i zabavljača, možebitni Matošev autoportret?

Da, to su upravo ti spojevi svih triju vrsta autora: vrhunskoga artista koji poznaje zanat, europskoga erudita i pjesnika koji se igra smislovima, kulturom, jezikom i samim sobom. Sonet Mladoj Hrvatskoj Matošev je manifest esteticizma, a pjesma Lakrdijaš može se smatrati manifestom Matoševe jezičine zaigranosti i ludizma. Tu se Matoš igra jednostavnim dvosložnim rimama iz svakodnevnoga žargona:

Teško je kad imaš mnogo duha,

još je teže kada nemaš kruha;

teško sluhu kada je bez uha,

teško uhu kada je bez sluha.

I tako u istome tonu s niskim rimama muha – buha – kuha – juha, pa sve do završne poente da je to bio sonet u počast princa karnevala – Petrice Kerempuha.

U toj pjesmi u liku mitskoga zabavljača Petrice Kerempuha s humorom je prikazan jedan od triju vlastitih autorskih likova – poeta ludens. Nije isključeno da je možda i ta pjesma sudjelovala u izboru Krležina junaka u Baladama Petrice Kerempuha.

Dakle, možemo reći da se njegova lirika kreće između artizma, humora i estetike ružnoće?

Da, svakako, visoki artizam, humor i estetika ružnoće sve su to osobine Matoševe pjesničke pluralističke poetike. Središte estetike ružnoće, pa i protoavangardnih tehnika simultanizma i montaže, Matoševa je poema Mora.

Svojevrsni je paradoks da je Matoš napisao poemu Mora iste godine, 1907, kada je objavio žestoku polemiku protiv pjesničkih zbiraka Janka Polića Kamova Pljuska i Ištipana hartija pod naslovom Lirika lizanja i poezija pljuckanja. U toj se polemici Matoš obrušava na Kamovljevu estetiku ružnoće, a sam iste godine piše poemu Mora u kojoj na velika vrata u hrvatsku književnost zajedno s Kamovom ulazi ta ista protoekspresionistička estetika ružnoće.

Premda je Matoševa poema obrubljena idiličnim prizorima domaćega vrta, što je svakako dio njegova esteticizma, cijela je poema unutar toga okvira ispunjena simultanističkim nizovima najrazličitijih strahota, od biblijskih apokaliptičnih motiva kraja svijeta (dies irae) preko pučkih simbola zla (gmazovi, žabe, zmije, škorpioni), turskih sprava za mučenje (sindžir, tomruk, gvozden bat), modernih civilizacijskih zala („Iz mene urla otrov ovog svijeta. / Topovi, bombe, džemije, torperdi“) i tragičnih motiva iz hrvatske povijesti („U srcu sad mi kuka Ivan Gnade / A Mora hladno šapće: ‘Keine Gnade’“). Matoš je u Mori odrubio glavu mjesecu prije Marinettija u stihovima „Sa mjeseca, ko s ukinute glave, / Zlikovca groznog“), a iz stiha „O, ja sam bordel, špitalj, ludnica!“  izašla je ekspresionistička lirika mladoga Krleže.

Matoš je ostvario i jednu od najsnažnijih domoljubnih lirika u hrvatskoj književnosti uopće, i tu nastupaju poeta faber, doctus i ludens... Ružica Pšihistal dodala je na upravo održanu simpoziju i poeta vates. U čemu je osebujnost Matoševe domoljubne lirike? Je li u toj tematici veći raskorak između ideala i zbilje nego u drugim temama; razlike između Hrvatske kao ideje i stvarnoga stanja? Kako se u tim pjesmama ogleda njegov politički aktivizam, kako smisao za humor, satiru i grotesku?

Čar je Matoševe domoljubne lirike u kontrastu između idealne Hrvatske i hrvatske zbilje, između Hrvatske kao ideje i stvarne polukolonijalne Hrvatske u doba Austro-Ugarske Monarhije i prve globalizacije, između slavne prošlosti i neslavne sadašnjosti. Tu je kontrastna struktura Matoševa mišljenja najdublja. Stoga su tu i sva tri Matoševa tipa pjesnika, faber, doctus i ludens, a sada i vates, najviše zaposlena i najsnažnije usmjerena k jedinstvenom cilju – stvoriti istinsku domoljubnu liriku bez fraze i patetike. Hrvatska književnost, od ilirskoga preporoda sredinom 19. stoljeća pa do ostvarenja sna o samostalnosti na kraju 20. stoljeća, ima veliku tradiciju domoljubnoga pjesništva. No nijedno se po svojoj estetskoj snazi i univerzalnosti ne može usporediti s Matoševom domoljubnom lirikom.

Tomu su razlog Matoševe estetske strategije kojima je oblikovao temu domovine. Prva je i osnovna strategija ista kao i u cjelokupnoj lirici. To je Matoševa pluralistička poetika: visoki artizam + erudicija + igre riječima, humor i groteska. Druga je strategija specifična upravo za domoljubnu liriku. Matoš je domovinu prikazivao u slikama žene u svim dobima i ulogama: kao djevojke, kao dame, kao ljubavnice, kao majke, kao Bogomajke i napokon kao babe. Navest ću samo tri primjera poznatih pjesama, na kojima se jasno vidi estetska sinergija Matoševe pluralističke poetike i ženskih slika domovine.

U pjesmi Gospa Marija Matoševa stvarna majka Marija na kraju se pretvara u biblijsku Mariju – Majku – Domovinu. Nakon niza intimnih trosložnih rima (rodila – vodila – volila – molila) slijedi kontrastni motiv sina lutalice koji će i onda materinskim jezikom tepati kada će u antiestetizacijskom motivu i rimi „za plotom možda krepati“. Na kraju cijela pjesma završava apoteozom domovine koja nije samo znak, znamen, nego se obogotvoruje u religijski apsolut s molitvenim zazivom: „Za te živim, samo za te, amen!“ To je Matoš: visoko i nisko, svakodnevno i biblijsko.

U sonetu 1909. na opskurnom mjestu kaznionice nije obješen zločinac, nego žena-domovina prikazana u trostrukom liku – kao seljanka („Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut“), kao vlastita majka i kao dama („Jer takvo lice ima moja mama, / A slične oči neka krasna dama“). A u sonetu Grički dijalog u središtu je strukture humoristično-groteskni dijalog na kajkavskome idiomu o političkome stanju u Hrvatskoj između seljanke Bare i nepoznatoga gospona u času dok sa svojim mužem ide na počinak. Bara pita gospona „zakaj nečeju / Naši ludi bit za bana zdigani“, a suprug joj odgovara: „– Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!“ Groteska izvire iz kontrasta između kajkavskoga idioma niskih seoskih likova i visoke politike, a vrhunac je humora kada se bračni par nalazi na počinku, pa se noćna kapica rimuje s familijarnim kajkavskim leksemom japica.

Matoš je bio književni ekolog prije današnje ekologije. Zašto?

To je tema o kojoj nije dosad bilo govora, no ona je sveprisutna u cijelome Matoševu opusu. Ishodište je Matoša kao pjesničkoga ekologa njegova ideja krajolika. Krajolik je najdublji sloj njegove ideje nacije, ali i tema brojnih pjesama i putopisa. Sonet Srodnost nije samo apoteoza ljubavi kao emocionalnoga apsoluta i ideala, nego je tu ideja ljubavi transponirana u cvjetić ubavi – đurđic – „sitan, tih i fin“, koji „Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima / Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin“. Takva je apoteoza cvijeća Matoševa Maćuhica, zvana dan i noć. Tu su i poznate onomatopoetske vrbe „crneći se crnim vranama“ iz soneta Jesenje veče i gordi jablan kao simbol prkosnoga pojedinca, pa posljednji sonet Notturno, u kojemu ljudsku željeznicu „guta već daljina“.

A što bismo tek našli u Matoševim feljtonima i putopisima! Ne samo oblake, „sive i mutne, mutne i sive oblake“ u putopisu Oko Lobora. U jednome od feljtona s pariške Svjetske izložbe 1900. Matoš žali konja koji vuče tramvaj i usred gradske vreve čezne za šumama, a u članku Futurizam slavi ljubičicu kao vrhunac kreacije „jedne obične livade“ koju ne može proizvesti nijedna industrija.

Matoša otkrivamo i kao vrsna i vrckava autora epigrama, to je nekanonski Matoš s „pjesmama stvarnosnicama“ (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami) koje su ostale izvan elitnoga estetskoga kanona. Zašto su važne? Koliko su nastale iz nužde u Matoševoj borbi za preživljavanje, koliko zbog aktivizma?

Matoševe pjesme stvarnosnice, a to su epigrami, pjesme u svakodnevnim povodima, rugalice i satire, vjerojatno su nastale i u borbi preživljavanja, ali je primarni motiv bila ipak borba protiv svih i svega što se nije uklapalo u njegove estetske i političke ideale. U njima je Matoš estetski i politički aktivist. Jednako ratuje protiv književnika koji krše njegove estetske ideale, protiv pojava u kazališnom životu, protiv propasti moralnih kriterija u društvu, no najviše ipak protiv svojih političkih protivnika, kako ih on zove „srbata“, naprednjaka, pokretaša i vidovdanskih jugoslavena. Matoševe pjesme stvarnosnice jako su boljele stvarne likove pod punim ili iskrvljenim imenima (Milana Ogrizovića zove Ogrizina ili Ugrizina, Stjepana Parmačevića gospođica Spermačević itd.). Danas, kada nema stvarnih likova ni stvarnih povoda, Matoševe pjesme stvarnosnice djeluju svojim majstorskim artizmom i nekom čudnom društvenom atmosferom političke podijeljenosti i prostote slične današnjoj.

Jako je zanimljiva tema Matoševa ženska poetika – feminina poetika. Za razliku od Krleže, koji je bio mizogin, Matoš je drukčiji. Kakav? Ni tu nije jednoznačan.

Kada je riječ o Matošu i ženama, valja razlikovati tri aspekta: 1. Matoševu rodnu ideologiju (Matoševi iskazi o ženama u feljtonima), 2. Matoševu estetsku imagologiju (slike žena u pjesništvu, novelama, esejima) i 3. Matoševe stvarne odnose sa ženama.

U rodnoj ideologiji Matoš je bio ambivalentni antifeminist. Za razliku od Nietzschea, pa i našega Krleže, koji su bili mizogini, tj. ženomrsci, Matoš je bio antifeministički filogin. To znači – patrijarhalac zaljubljen u žene. U svim svojim nedosljednostima Matoš je bio dosljedan: razlikovao je prihvatljivi feminizam (ako feminizam poštuje tradicionalne vrijednosti, brak, obitelj, naciju) i neprihvatljivi feminizam (ako feminizam krši njegove svjetonazorske vrijednosti). Hvalio je 1901. prvi hrvatski ženski časopis Domaće ognjište u kojemu su surađivale Zofka Kveder, Marija Jurić Zagorka i Jagoda Truhelka i uživao u zamišljenu prizoru da se naobražena hrvatska djevojka više neće klanjati pred ostrugama kakva okonjenoga časnika Bedaka od Repomaha. A 1913. napisao je panegirik Šegrtu Hlapiću i nahvalio autoricu Ivanu Brlić Mažuranić kao vrsnu književnicu i ženu majku.

No bio je istodobno žestoki antifeminist. Rugao se prvom valu feminizma u eseju o Ženskoj palači sa Svjetske izložbe u Parizu na milenijskom prijelazu 1900. Kaže da u Ženskoj palači nije vidio kuhače, nudeprete ni pelene, nego samo ženske listove i časopise. Najžešću polemiku s feministicama vodio je 1909. u feljtonu Naprednjače i brak. Posebno je oštar bio u kasnim feljtonima, kada predosjeća propast svoga liberalnog kroatocentrizma i kada je Hrvatska izložena valu, citiram, „strašnoga iseljavanja u Ameriku“. Smatrao je da feminizam razara brak i naciju, jer stvara ženski inteligentni proletarijat u zemlji koja, kako kaže, „ionako strada od nerađanja“.

Drugi je aspekt Matoševa odnosa prema ženama rodna imagologija – slike o ženama u umjetnosti. U slikama žena, koje je sam stvarao o fiktivnim ili stvarnim ženama, Matoš opet nije bio mizogin, nego patrijarhalni filogin: zaljubljen u dvije slike žena: krhku femme fragile i zanosnu opasnu zavodnicu femme fatale. Glumica Lady Šram bila mu je ideal nježne žene anđela, a Isadora Duncan utjelovljenje zanosne fatalne žene. U novelama to je opreka između idealne slijepe lijepe Izabele iz Cvijeta sa raskršća i fatalne ljubavnice Fanny iz Camaa. Nije volio feministice, zvao ih je muškarama, pa mu se nije sviđala poznata karakterna i intelektualna glumica Nina Vavra.

I napokon stvarne žene u Matoševu životu. Volio je idealne žene-anđele (bile su to majka Marija, sestra Danica, operna pjevačica, mladenačka ljubav Dragica Tkalčić i zaručnica Olga Herak). No provodio se s fatalnim ženama. Rado je pisao o biografskim anegdotama iz života drugih ljudi, ali i o svojima, pa su tako i njegove ljubavne afere postale javne. O braku je imao tradicionalno mišljenje da je to institucija u kojoj muž uzdržava ženu i obitelj, pa kako nije imao stalno zaposlenje, a nije htio izgubiti svoju umjetničku slobodu, nije se oženio ni svojom najvećom stvarnom ljubavlju Olgom Herak – ostao je vječni zaručnik.

Književna djela žive samo ako su čitana. I proučavana. Postoji li potreba da se revidiraju postojeća čitanja Matoševa djela i pokuša nanovo revalorizirati njegov opus?

Da, takva je revalorizacija potrebna. No ona se već događa. Počela je esejima u Matoševu leksikonu Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i autorskim knjigama u povodu 100. obljetnice smrti. I nastavlja se danas u mnogo ljepšemu povodu: 150. obljetnici rođenja. Naslov simpozija u tome povodu u Matici hrvatskoj Matoš naš suvremenik sve govori. Novi kulturološki pristupi pokazuju koliko je Matoš i danas suvremen, a to znači i neprolazan.

Jeste li zadovoljni kako je predstavljan u lektiri? Koliko je važno predstaviti ga baš mladim naraštajima kao pluralističkoga pisca, pisca koji uvijek ima svoj stav i svoje mišljenje, bez idolatrije, u svemu nalazi mjesta za kritiku …

Mislim da bi u lektiri trebalo predstaviti Matoša ne samo kao pjesnika i prozaika nego i kao autora čudesnih putopisa i lucidnih političkih i kulturoloških feljtona. U tim se feljtonima može mnogo saznati o metropolama u kojima je Matoš živio, a osobito o njegovoj koncepciji nacije, koja je aktualna upravo danas, u doba globalizacije. Matoš je, prije današnjih teorija nacije i postnacionalizma, razvijao troslojnu koncepciju nacije. Prvi je sloj državljanstvo, ono što suvremeni teoretičari i političari zovu „ustavni patriotizam“. To je poštivanje zakona neke države bez obzira na etničku, rasnu, kulturološku ili koju god pripadnost. Drugi je sloj kulturni sloj. To je dijeljenje istih vrijednosti, tradicija, mitova i sjećanja. Treći, primordijalni sloj, to je ljubav prema jeziku i krajoliku koji nas okružuje, njihovo čuvanje i njegovanje. U takvoj se koncepciji nacije svatko može pronaći, u jednome ili više slojeva. Tu nema nikakva nacionalizma. To je pozitivno domoljublje. Matoš nema izgrađenu teoriju nacije, ali ima ideju koja je aktualna upravo danas, u globalno doba koje melje jezike, identitete i okoliš.