Maslačak i rat

Maslačak, san i zmija neki su od najvažnijih motiva u Potopu, najnovijoj proznoj knjizi Damira Karakaša. Drugi niz istaknutih motiva mogli bi činiti ljubav, rat i trauma, treći otac, kosa i sjene, četvrti grad, šuma i otok. Moglo bi se i dalje nabrajati: pauk, mravi i ptice; vjetar, kiša i noć... Činjenica da osvrt na proznu knjigu započinjem nabrajanjem motiva, a ne predstavljanjem likova ili fabule, ukazuje na to da je riječ o specifičnoj vrsti proze, na kakvu smo od Karakaša već navikli – fragmentarna je to i poetizirana proza, u kojoj je više naglasak na detaljima nego na cjelini. Tako je važno pažnju posvetiti npr. motivu maslačka, čije bijele plodove Hana, jedna od protagonistica, otpuhuje na početku knjige, jer će njezina partnera, pripovjedača u prvom licu, na sredini knjige na njihovo obličje podsjetiti snijeg u presudnom trenutku Hanina života. Iz zgaženih će maslačaka pri kraju knjige curiti „bijela, sluzava krv“, a na samom kraju knjige ljetno će nebo umjesto maslačkovih vunastih padobrančića zastrti avioni koji prosijavaju smrt.

No minucioznost se u Potopu ne očituje samo na motivskoj razini nego i na stilskoj – Karakaš pjesnički brižno dotjeruje svoje rečenice, opskrbljujući ih nerijetko brojnim epitetima i poredbama, kao i nekonvencionalnim sintaktičkim sklopovima, u kojima dominiraju dvotočke i točka-zarez: „...hodamo mimo vitkih stabala crne smreke: zaobiđemo hrastovo drvo puno kliktavih ptića; cijela šuma izgleda mi kao jedno veliko gnijezdo; oko nas prepliću se šareni leptiri, a po kitnjastu repu plamene vjeverice otkrivamo smjer divljeg vjetra“. Potop je stoga, kako je autor i sam upozoravao u intervjuima, knjiga za „sporo čitanje“. Brzim čitanjem, karakterističnim za fabulativnu prozu, ne samo da bi se previdjelo motivsko i stilsko bogatstvo nego bi se vrlo teško mogle uočiti brojne nijanse ove složene priče o ljubavi i ratu, traumama i gubicima, obitelji i zavičaju. Broj čitatelja spremnih na sporo čitanje vjerojatno je ograničen, no one koji se drznu na takvu avanturu Karakašev Potop neće razočarati.

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2023.

Osnovnu provodnu nit ove novele ili kratkog romana čini ljubavna veza između spomenutih aktera, čiju budućnost opterećuju traume iz prošlosti. Hana se ne može osloboditi demona koji je posjećuje u snovima, a pripovjedača lomi dvostruki očinski kompleks: s jedne strane nije u mogućnosti realizirati se kao otac zato što mu bivša supruga ne dopušta da viđa kćer, a s druge je strane u nesređenim odnosima s vlastitim ocem. Svojevrsno sučeljavanje s ocem događa se prilikom pripovjedačeva posjeta rodnom selu, koji se neplanirano odužio zato što su baš tada počele padati granate. Početak ratnih zbivanja (iz konteksta je razvidno da je riječ o Domovinskom ratu) oca i sina pritješnjuje u borbeni rov, u kojem su konačno na istoj strani. No bila je to samo privremena izvanredna situacija, kakva se još jednom dogodila i poslije rata, kada su zajedno izvršili krvavu osvetničku misiju: „...hodajući za ocem, malo-pomalo, pomislim kako je naš odnos moguć samo u nasilju, kao u ratu, kada se povezuju ljudi koji u miru nikad ne bi mogli biti zajedno“.

Iako nije imenovan, pripovjedačev zavičaj vrlo je sličan onome iz Sjećanja šume i Proslave, ali i nekih drugih Karakaševih knjiga u kojima je riječ o Lici. U prilog tomu ide i čakavsko-ikavski dijalekt kojim govore pripovjedačevi roditelji i ostali mještani. Također, kao i u prijašnjim knjigama, i u ovoj je posebna pozornost posvećena šumi, njezinim opojnim bojama, zvukovima, mirisima i okusima, čijim detaljnim opisivanjem Karakaš ispisuje veliku odu prirodi. No, na drugoj strani pripovjedač je i umjetnik, pisac i intelektualac, kojem je ipak čitanje „najveći stupanj slobode“. Tako čak i u rovu čita ruskoga nobelovca Josifa Brodskog, a u antikvarijatu krade knjigu njemačkog pisca Wolfganga Borcherta, čiji citat o maslačku stoji na početku knjige. Pripovjedač se preko Hanine bake zanima i za samoukoga hrvatskog slikara Karla Sirovyja, kako zbog njegovih „slika za sanjanje“, tako i zbog navodnoga samovoljnog gubitka života zbog ljubavi. Kad se govori o intertekstualnim i intermedijalnim referencijama, ne treba zaboraviti i da je sam Hanin lik motiviran istoimenim likom iz Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča.

Prostornoj i vremenskoj skokovitosti te općenitoj razmrvljenosti naracije odgovara razlomljenost narativnog tkiva na vrlo kratke prozne sekvence, veličine pjesama u prozi, koje su raspoređene u četiri nenaslovljena poglavlja, odijeljena Karakaševim minimalističkim crtežima (da, Karakaš povremeno i crta, a pretapanje više njegovih crteža motiviranih Potopom nalazi se i na naslovnici knjige). U svakom slučaju, kretanje stranicama Potopa slično je prolasku kroz gustu, arhaičnu ličku šumu, istovremeno fascinantnu i strašnu. Potrebno je kretati se polagano kako bi se otkrile sve njezine skrivene čari, ali i oprezno da nas zamršeno granje i šipražje ne bi ogreblo. Jedno je to od onih putovanja koja se ne zaboravljaju.