Ma čija bila osveta, zadovoljstvo je čitateljevo

Vrlo rijetka sposobnost stvaranja književnog teksta koji izmiče, štoviše opire se pokušajima tradicionalnog iščitavanja priče iznesene u posve nelinearnoj, katkad tek maglovito jasnoj pripovjednoj liniji karakteristična je za djelo francuske spisateljice, dramatičarke i scenaristkinje Marie NDiaye (1967), čiji je roman Trois femmes puissantes nagrađen Goncourtom. Autoričina sklonost stvaranju nekonvencionalnih karaktera, muškaraca i žena, bačenih u bezdan očaja nije nepoznata hrvatskoj čitateljskoj publici; navedeni je roman 2011, pod naslovom Tri snažne žene, objavljen u nakladi Disputa i prijevodu Barbare Martinec, a ista je prevoditeljica dvije godine kasnije, za danas upokojen Algoritam, prevela Moje zarobljeno srce. Ipak, roman Osveta je moja što ga je nakladnička kuća Durieux netom objavila u prijevodu Nataše Medved dolazi kao pravo iznenađenje.

Izd. Durieux, Zagreb, 2023.
S francuskoga prevela Nataša Medved

Naracija se, što je za autoricu uobičajeno, otvara jasnom, gotovo filmično čistom scenom – odvjetnica Susanne, tek zakoračila u četrdesete i samostalnu odvjetničku praksu, u svojem uredu prima klijenta, nešto starijeg muškarca čija je žena zloglasna zvijezda naslovnica francuskog tiska. No unatoč počinjenom trostrukom infanticidu, njezin joj suprug želi osigurati odvjetničku skrb. Najbolju moguću? Čak ni odvjetnica Susanne u to ne vjeruje; u hranidbenom lancu bivše tvrtke nije bila postavljena odviše visoko pa joj niti radna neovisnost ne donosi prestižan status i osuđena je baviti se sitnim prekršajima, kaznama za parkiranje i osobama uhvaćenim u nerazumnu opsesiju promjene prezimena. Na prvi pogled nevažan, u podrobnijoj će se analizi klijent odlučan u namjeri da, zbog sumnje u povezanost s robovlasnicima promijeni svoje prezime pokazati ključem za razumijevanje romana, ali u ovom je trenutku važnija i očitija odvjetničina zbunjenost time što osoba imućna poput Gillesa Principauxa bira nju, bez ikakvih na sudu ostvarenih rezultata, kao kartu za spas svoje supruge. Sigurno, zaključit će odvjetnica, jer su u djetinjstvu podijelili jedno poslijepodne; njezina je majka glačala u kući njegovih bogatih roditelja, a njih su se dvoje, desetogodišnja djevojčica i nešto stariji dječak, prepustili razgovoru u njegovoj sobi. Ili jesu li? Je li se to ikad dogodilo i, ako jest, je li to bio baš Gilles Principaux? Odgovara li prezime uopće onome te obitelji?

U tom trenutku počinje ono po čemu je pismo Marie NDiaye također poznato i cijenjeno; umijeće zamagljivanja čitateljeve percepcije i stvaranje osjećaja iščašenosti u tekstu. Neobičan je, povremeno nelogičan i svakako uznemirujuć vrtlog u koji ga autorica uvlači kako bi zavrtjela dvorazinsku priču o konstrukciji i propusnosti sjećanja. Na prvi pogled bizaran moment razgovora odvjetnice Susanne s već ostarjelim roditeljima nesposobnima sjetiti se detalja o tom određenom popodnevu, ali uznemirenih samim spomenom tog događaja, pretvara se u sasvim logičnu kariku ispreplitanja osobnog i kolektivno. Tako otac odvjetnice Susanne svoj otklon gradi na tome što je „taj mladić njegovu kćer osnažio kako on nikada nije znao ili mogao“, a pretjerana posesivnost oca kćeri jedinice pretvara se u metaforičku nevoljkost kolonizatora da koloniji osigura slobodu u trenutku kad NDiaye na pozornicu uvodi lik kućne pomoćnice Sharon, mlade žene s Mauricijusa, „bez papira, ali inače bez greške“, kako će je na jednoj kućnoj zabavi odvjetnici predstaviti neki prijatelj toliko nevažan da mu je i ime zaboravila. Neravnopravan odnos zaposlenice i poslodavke, jedan od središnjih u romanu, ujedno je i najslabija točka ovog inače po svemu iznimnog djela, a kredibilitet mu narušava upravo željnost, gotovo opipljiva autoričina težnja da prekomjerno naglasi patronizirajući ton kojim odvjetnica pristupa svojoj spremačici; u maniri malog božanstva osjeća prikriveno nezadovoljstvo jer žena joj ne iskazuje dovoljno zahvalnosti, a bez njezine bi se pomoći našla na ulici. Možda i na brodu za Mauricijus jer odvjetnica je, iz dobrote srca svoga, preuzela i njezin slučaj, kako bi „papirima“ doprinijela njezinoj cijeni na tržištu. Plemenitoj nakani unatoč, silno se uznemiri saznavši da „njezina“ Sharon poslove obavlja i u drugim kućama, kod drugih „gospođa“ što onda, kao ranije u oca, i u kćeri stvori posesivnošću motiviran ispad pravedničkog gnjeva – zar joj ona ne daje dovoljno?

No je li se doista tako odigralo? Kolonizatorska će prošlost, možda i jedan od razloga odabiru moćnog i nedokučivog naslova, biti zanimljivija čitateljima geografski lokaliziranim u Francuskoj i, eventualno, zemljama s kojima dijeli kolonijalnu prošlost. Iako ne sasvim stran, takav konstrukt hrvatskom čitatelju nije niti blizak. Ipak, ono što jest zanimljivo literarna je zaigranost Marie NDiaye kad su sjećanja posrijedi. Sjećanja kao jedino osobno oružje katkad preostalo u borbi sa svijetom, sjećanje kao jedino na što se pojedinac ne može u potpunosti osloniti. Na primjeru odvjetnice Susanne, osobe čije ime ostaje kao nepoznanica, ugušeno već po izgovaranju prvog mu slova, pripovjedačice ne samo nepouzdane već povremeno i deluzivne, pokazat će njihovu varljivost, a gradivo utvrditi kad je postavi u ulogu nenamjernog ispovjednika dvaju njezinih klijenata, gospodina i gospođe Principaux. U tim se dvama monolozima, ujedno, ocrtava i jezična bravuroznost, suverenost kojom Marie NDiaye vlada nijansama francuskog, a Nataša Medved vjerno prenosi u hrvatski jezik. Naime, dok se ona, svjesna zarobljenosti u vlastiti život u svjedočanstvu opravdava u neprekinutom nizu „ali“ rečenica, on, kao žrtva dovoljno sveta da svojoj (posrednoj) krvnici oprosti stanje objašnjava i svoje rečenice povezuje odsječnim „jer“.

Čija je, naposljetku, osveta u romanu čiji su likovi, više nego stvarne persone, ideje onoga što autorica pokušava istražiti? Ne znam, no zadovoljstvo je sigurno čitateljevo!