Križevci – dva grada u jednom

-

Eh, teško će mi biti pisati o Križevcima. Da navedem samo neke Križevčane koji su zadužili Hrvatsku u politici, religiji, književnosti, glazbi, likovnim umjetnostima, inovacijama, pedagogiji … moj okvir u kojem se smijem kretati (ili skutriti), 5700 slovnih mjesta, bio bi začas popunjen. A gdje su još toliki živi znanci bez kojih mi ovaj grad ne bi bio ono što jest?! S Križevcima drugujem već dulje od pedeset godina. I sve su se te godine utkale u mene kao jedan šareni sag krpar. Upoznala sam ga kao mlada, neposredno nakon diplome, kad je ondje 1968. služio vojsku moj budući muž, i on sa svježim dahom diplome. Nedjeljom sam jurila u Križevce posuđenim tatinim autom ili vlakom (vozni red pamtim i danas). Polazio je iz Zagreba u 13:45, a u Križevce je stizao za jedan sat, kad je mojem dragom počinjao nedjeljni izlaz. Imali smo na raspolaganju samo tri sata, nakon čega se on vraćao u vojarnu, a ja klipsala na kolodvor, jer se na kolodvore u manjim mjestima uvijek mora klipsati. Jedino utočište od zime i kiše bio je svim bijednicima koji nemaju kamo užasan hotel Apatovac (zapravo rupa na uglu glavne ulice i glavnoga trga). Danas mu na tom mjestu nema više ni traga. Ne žalim za njim, no svaki put kad se nađem u Križevcima (predavanja, podizanje nekih nagrada, izložba mačaka i sl.), sjetim se rashodovanog Apatovca i samo šutke produžim dalje.

Križevci su u množini jer su sastavljeni od Donjega i Gornjega grada. Svojom odlukom ujedinila ih je 1752. Marija Terezija. Dvojnost toga grada vidi se i u njegovu grbu: na plavom štitu dodiruju se dvije ruke: srebrna u oklopu i zlatna u civilnom rukavu. Gornji Križevac predstavljao je vojnu upravu, a Donji trgovačko središte. Križevačke crkve i kapele na prilazu gradu tvore oko grada križ (a i glavna crkva bila je Sv. Križa). Taj grad u Kalničkom prigorju vrlo je star. Spominje se još 1209. U njemu je održano 27 hrvatskih sabora, od kojih je najpoznatiji Krvavi sabor iz 1397. Naravno, hrvatski plemići predvođeni banom Stjepanom Lackovićem u dobroj su vjeri došli nenaoružani na sabor što ga je sazvao ugarski kralj Žigmunt, no svi su na prijevaru ubijeni. Ovjekovječeni su na slici Otona Ivekovića u crkvi Sv. Križa. I povijesne svinjarije, kad postanu pismo (skriptura), otupe do ravnodušnih činjenica. Bilo je tu i junačkih djela za pamćenje. Kad se kralj Bela IV. sklonio u Veliki Kalnik pred Tatarima, ljudi su ga nahranili šljivama, pa tako stekli malo podrugljiv plemićki naslov šljivari. Po njemu su imali i neka prava, no odavno se zna da su zakoni zato da se krše, a ne da se drže. I šljivarima bijaše tako.

Najznamenitiji Križevčanin svakako je sv. Marko Križevčanin. Rođen 1589, popeo se visoko u crkvenoj hijerarhiji, no kako ni prelati nisu lišeni podlosti, kalvinisti lažno optužiše njega i još dvojicu za neki požar, pa su 1619. sva trojica ubijena u Košicama (Slovačka). Marko je kanoniziran 1995, spomendan mu je 7. rujna, a s njim imam i osobnu poveznicu: pripadam njegovoj župi na Selskoj cesti u Zagrebu.

Gradska uprava u Križevcima  / Izvor Wikimedia

O svemu tome mislim dok polako (drukčije i ne mogu) hodam od sjedišta Grkokatoličke crkve do pavlinskoga samostana i crkve sv. Ane. Ovo je posljednji pavlinski samostan (17. st.) osnovan u Hrvatskoj i jedini koji je usred grada. Ostali su svi izvan gradova.

U Križevcima ni žene nisu zaostajale za muškarcima, pa su 1848. za boravka bana Jelačića u Križevcima sastavile jedinu žensku povijesnu postrojbu, Križevačku djevojačku stražu. Možda da su je osnovali ranije, ne bi Magda Logomer Herucina, usprkos oslobađajućoj presudi same Marije Terezije, skončala 1758. na lomači. No nije zauvijek umrla. Nastavila je živjeti u Zagorkinoj Gričkoj vještici i na križevačkom muralu Ivana Ivanovića (uz Ninu Vavru, Marijana Detonija, Marcela Kiepacha i Dragutina Novaka, prvoga hrvatskog pilota).

Križevci se s pravom diče i prosvjetom. Ondje je 1860. proradilo Gospodarsko i šumarsko učilište, najstarije u jugoistočnoj Europi i prva visokoškolska ustanova u Hrvatskoj. Dakako, Prigorci se znaju uz dobru kapljicu i veseliti, a sve je bolje kad se zna red. To, naravno, reguliraju Križevački štatuti, najstarije hrvatske vinsko-pajdaške regule. No u to se neću petljati, to bolje zna moja agilna bivša studentica Tanja Baran, duša mnogih križevačkih događanja, pa ak koga kaj zanima, naj se pripicokne k njoj.

Po svojim kalničkim šumama pjevala je, tj. urlala, operna pjevačica Lucija Ožegović tužeći za mrtvim sinom. Nekoć smo svoju djecu vodili na vrletni Vranilac (643 m), no danas se više ne bih penjala. Bilo pa prošlo. Dolazili smo i na izložbe mačaka. Sjećam se one iz 2008, jer su se na njoj kočoperile i mace našega prijatelja M. Godeka, a žena mu je bila sutkinja. Te iste mačke motale su mi se oko nogu u zahodu njihova stana u Ljubljani, jer su mogle ući kroz rupu u vratima. Mi gledasmo se!

A sada onaj krnji popis Križevčana / Križevčanki koji gradu daju poseban štih. To su: književnici Antun Nemčić, Franjo Marković i Zvonimir Balog; skladatelj Dubravko Detoni; slikar Marijan Detoni; kemičar Drago Grdenić; novinari Milan Grlović, osnivač Hrvatskoga novinarskog društva, i Branimir Pofuk; operni pjevač Albert Štriga te pjevačice Milena Šugh-Štefanac i Marta Griff-Pospišil; dramska glumica Nina Vavra; dirigent (i moj profesor) Vladimir Kranjčević; izumitelj Marcel Kiepach; rukometašice sestre Kalaus. Stisnut ću ovamo i žive znance: Suzanu, Tanju, Danijelu, Martinu, Renatu, Franju, Branku, Đuku (s. Bonita). Kako da preskočim svoje tri prve nagrade na književnom Kranjčiću: dvije za putopis, jednu za kratku priču? Znam: sama hvala ništ’ ne valja. No ako neću na usta, progovorila bih i na lakat.