Koordinate mahnitosti

***

Susjedi pepelom posipaju lišće, živim vapnom gase koleru, koronu, sjene koje bježe iz njihovih očiju. U mojoj ulici lome mlade grane djevojaka da ne odrastu prerano.

Prije nego što se mjesec objesi o nebo pale se kresovi u grlima gutača vatre. Djevojke pred njima sklapaju snene oči.

Gutači vatre tankim nožicama penju se po voćkama u vrtu, glume da laju na mjesec dok im iz peta kaplje krv po vapnom obojenim stablima. Njihovi jezici sumporne su svjetiljke po stablima noći.

***

Govorim šumi isprekidane rečenice bez značenja. Ona je mrtva i ne sluša me. Prosinac je prigiba ka zemlji. Tone drveće, drveće tone u san zemlje. Ruke dodiruju mahovinu i lišće da osjete trulež koji će sakriti nadolazeći snijeg.

Govorim šumi jezikom koji samo ona čuje. Gole, crne grane rastu iz zemlje kao tupi mačevi, kao strijele koje je iskovao vulkan. Lišajevi već ne nalaze mjesta na njima. Govorim šumi jer je samo ona još tu; traje u propadanju; gleda me, šuti. Zna da sam već dio nje.

***

Svako jutro budite me u drugom tijelu, ne baš u onom u koje bi me vi obukli. Dok se umivam nestaje obraz. Postajem odraz nečeg što želite izgraditi od mene (skrivam se od vas).

Zmaj mi crta vlati trave po plećima, nježno; oštrim kandžama.

Stotinu godina iz ušiju mi izlaze stjenice, iz nosa kaplje vrijeme. Svako jutro oblačim drugačije tijelo, ostaje samo moje ime. Na osobnoj iskaznici slova se mrve, ispadaju, ostaju samo dijelovi mene.

***

Ne želim umrijeti kada poželiš da nestanem. Mogu umrijeti kao riječ na tvojim usnama, nestati kao ptica selica. Mogu potonuti poput broda ako sobu pretvoriš u more, mogu umrijeti na sto načina ali ne želim.

Odavno sam mrtav u tebi.

Kad zidovi izgube proljeće sa svojih grudi i sobe postaju uplašene šume naših ruku, promišljat ću o životu kakva više ne želim; o životu prije života, životu prije ameba, svemirskih brodova iz kojih su nas izbacili; nas kopilad svemira.

Ne stanujem više u tebi, postajem nenamještena soba, rječnik bez riječi, sanjarica bez tumačenja, špil karata s logaritmima.

Sad mogu otputovati; bez kofera u plavi san.

Kad se zidovi rasplaču i s njih se cijedi otrovna boja tvojih riječi, smrt ispisuje nevidljiva imena po njima. Ne čitam ih, bojim se da ću pročitati svoje.

Stotinu muškarca na trampolinu pokušavaju dotaći tvoje skute zakopčane za nebo.

***

Ruke kiše dodiruju me po licu bešćutno, hladno kao što si me dodirivala tugom srebrnih meduza po vratu i ostavljala je zaključanu u meni. Ruke kiše dodiruju mi kosu rascvjetanim trombima leda opominjući me na nevidljivu prolaznost moga duha skrivena u zaključanim sobama o čije zidove udara lavlja jeka i puni mi uši malaksalim riječima.

Moji nokti postaju svjetleće žarulje tvojih misli dok elektrika prolazi nabojima mojih živaca potonulih u endolimfi vremena.

***

Hijene se pare s mladim krokodilima, pa ih pojedu dok zaspe. Usta im se rašire, iz njih ispada rika slomljenih kostiju.

***

Kada me zatvore u moje tijelo, začujem cvrkutanje ptica u glavi. Pogurnu me u ladicu na dnu hrastove komode, prekriju teškim lanenim stolnjacima s kojih padaju mrvice kruha. Ptice bi izletjele na te udice koje bacaju po meni. Kljucaju po komodi, cvrkuću proste riječi.

Kada dođem do zraka nestane cvrkut i ne osjećam mrvice na licu. Žeđam u toplini nove posteljice koja miriše na sjećanje i pitam se da li smrt ima okus kadulje, žalfije?! Ruke mi se tresu poput krila pokisle ptice na vjetru. Čekam da otvore ladicu, da izletim i iskljujem im oči.

Ne sjećam se više tko sam.

***

Praznina se uvlači u mene, puštam je da lunja sobama napetih misli iz kojih izlaz vodi u sobe zazidanih vrata. Ostavio sam u njima pipe iz kojih teče vrijeme umjesto vode. Ostavio sam flaše napunjene strahom.

Sjedim u kutu, utopljen u izgubljenom vremenu.

Poetske antropološke strukture

Piše Darija Žilić

Tomislav Ribić rođen je 1959. u Varaždinu. Objavio je sedam pjesničkih knjiga (Aztlan, Zapisci an­đela, Američki sen, Ribočuvareva djeca, Od­hajanja...), i jednu knjigu proze. Dobitnik je
brojnih književnih nagrada, a zanimljivo je da je jedan od najnagrađivanijih kajkavskih pjesnika: pjesme su mu uvrštene u brojne antologije. Član je Društva hrvatskih književnika. Od recentnih nagrada treba izdvojiti nagradu Kamov za najbolju knjigu u 2022, koju je autor dobio za knjigu Dve rali zmeržnjenoga jognja (Tonimir, Varaždin). O vlastitoj knjizi autor ističe da je svojevrsna kajkaviana amarcordiana, konceptualni „zbir o odraščanju va malom varošu zmed leti 1964–1984.“. U toj zbirci pjesme su, kako ističu u obrazloženju nagrade Kamov, narativna cjelina u kojoj se prozno i pjesničko prepleću, a žanrovi gube... Pjesme su pune sentimenta, živosti, intermedijalnosti i intertekstualnog koje je transponirano na topao, felinijevski način, kao niz slika koje se kreću u maniri staroga filma. Usto Ribić razvija i kajkavski jezik, ne ostavlja ga u okvirima arhaizma, već se koristi njegovim mogućnostima da bi izrazio stanja koja bi na standardu sasvim drukčije zvučala. I nove pjesme autorove, koje donosimo u ovom broju Vijenca, su kao jedna narativna cjelina, ovaj put pisana na štokavskom.

Naime, niz pjesama u ciklusu Koordinate mahnitosti može se iščitati i kao jedna poema, i to pjesma o tijelu i čovjeku, vremenu i bolu. Ribić donosi niz slika, mogli bismo ih nazvati i poetske antropološke strukture, jer kao da je riječ o primordijalnim ritualima inicijacija, koje su povezane s prirodom, s mitom, kao oblik neke neobične mitološke priče. Riječ je o samopropitivanju lirskog subjekta, a u drugom dijelu ostvaruje se i relacija prema drugoj. Sam početak i jest opis atmosfere u vremenu korone, a mitski okvir paljenja krijesa, gutača vatre i svih tih gašenja života i mladosti, univerzalizira iskustvo, kao slika „lome mlade grane djevojaka da ne odrastu prerano“. Druga cjelina donosi odnos šume i bića. Lirski subjekt govori šumi rečenice koje ona neće razumjeti, isprekidane rečenice. Šumi jer „samo je ona još tu“. I na kraju stapa se i gubi se u njoj. Šuma je u propadanju, a on je „već dio nje“. Pozicija lirskog subjekta koji se gubi u vremenu, nestaje, no nestaje prije svega zato što se gubi biće koje ga potvrđuje: „Odavno sam mrtav u tebi.“ I on se više ne sjeća tko je, tijela u koja ulazi njegovo biće nisu dio njega, on se disocira od vlastite tjelesnosti. „Svako jutro oblačim drugačije tijelo, ostaje samo moje ime.“ I to ime jamči zapravo njegovu osobnost poput znaka, dok se unutrašnje biće mahnito mrvi i nestaje: „ostaju samo dijelovi mene“. Lirski subjekt je „nenamještena soba, rječnik bez riječi“. A to znači da ga obuzima praznina, da poput Beckettovih junaka gubi oznake ljudskog bića. Zatvorenost u tijelu, zaključane sobe, sobe koje postaju šume, strahovi u flaši, sve su to slike koje nalazimo i koje govore o zabrtvljenosti koja koči duh. Riječi su proste, malaksale, nedostatne da opišu svu tu mahnitost, sve te idiosinkrazije duše.

U opisu nemirnih unutarnjih stanja pjesnik se često utječe hiperboli, a uz to nalazimo i efektne, biologističke metafore poput trombi leda i endolimfa vremena. Nalazimo i niz zoomorfnih slika poput zmaja koji crta vlati trave na plećima, hijena koje se pare s mladim krokodilima itd. No upravo vrijeme, njegova prolaznost, i jest temelj ovih pjesama, vrijeme koje teče, da parafraziramo, iz pipe umjesto vode, i smrt s kojom se lirski subjekt posredno susreće, ali je ne prihvaća. Pita se „da li smrt ima okus kadulje, žalfije“. Riječ je o poeziji o životu, i to o životu prije života, životu prije ameba, o izbačenosti iz svemirskih brodova u svijet. I o smrti.  Smrti koja ispisuje nevidljiva imena, smrti koja je došla već iz otrova riječi odnekud odaslanih. Da bi se biće od svega tog rascjepa u kutu utopilo u izgubljenom vremenu. Riječ je o odličnoj poeziji koja ne bježi od emocija koje su prožete mišlju, uokvirene poetskim konceptom, ispisane rukom sjajnoga pjesničkog žreca Ribića, koji piše, misli i osjeća između dva jezika.