Knjižničari dileri

Koliko god to željeli, nemoguće je pročitati sve knjige u knjižnici. Police su nakrcane, vremena je premalo, a obaveza previše. Tako knjižničari postanu dileri preporukama za čitanje. Skupljamo ih kao nekad salvete, razvrstavamo mentalno prema žanrovima, temama, osobama kojima bi se neki naslov mogao svidjeti, dizajnu naslovnice, stilu. Prebiremo po toj svojoj zbirci preporuka i razmjenjujemo ih s korisnicima, članovima obitelji, u čitateljskim klubovima (toplo preporučujem da se pridružite nekom), online, uživo, na kavama, na književnim susretima.

Sreća je, usto, kad dolaziš iz obitelji čitača pa su teme razgovora s majkom i sestrom tijekom nedjeljnog ručka često zadnje pročitani i novootkriveni naslovi i autori.

Izd. Hena com,
Zagreb, 2021.

Prva je preporuka mamina, a ja dilam dalje.

Književni kodovi
Dinka Mihovilovića

Dinko Mihovilović roman je pokušavao napisati od svoje šesnaeste godine, u dvadesetima je dovršio prvi i poslao ga na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis. Nagradu nije dobio, rukopis je završio u ladici, a on postao IT-stručnjak i umjesto romana počeo pisati kodove. Nakon nekog vremena vratio se književnosti, objavio dva i piše treći roman. Tmurna atmosfera derutnog stana u kojem se, silom prilika, našao s obitelji nadahnula je Doručak, tekst bez viškova, ali pun pitanja koja vas neće ostaviti ravnodušnima. Na pisanje u ženskom licu odlučio se nakon čitanja Ishigurovih romana u kojima taj autor posve lako uranja u ženske likove i piše iz njihove perspektive.

Glavna je junakinja liječnica Mia, odrasla u SOS-selu u kojem je završila nakon nerazjašnjene sudbine roditelja. Sada vodi naizgled ugodan i posložen obiteljski život: muž, djeca, posao. Tijekom dvadesetak poglavlja slika idealne obitelji počinje se urušavati, samokontrola raspadati, a prošlost dostizati. Kakve sve traume nosi u sebi, može li roditeljska ljubav biti bezuvjetna i može li se Mia nositi s posljedicama svojih odluka, saznajte u Doručku.

Izd. Sandorf,
Zagreb, 2022.

Zbirka strahova i posljedice slučajnih susreta

Sljedeća je preporuka ona moje sestre: zbirka priča Posljednje što su vidjele Nade Gašić. Autorica je prvi roman objavila u 57. godini, osvojila nagradu Slavić za najbolji debitantski roman, i nakon njega napisala još dva. Uredila je pedesetak knjiga, prevela Hašekova Dobrog vojnika Švejka, surađivala na stvaranju prvog Anićeva Rječnika hrvatskog jezika i s Trećim programom Hrvatskog radija.

Strah je jedan od osnovnih ljudskih osjećaja. Može biti realan, naslijeđen, iracionalan, i u nas ga mogu, protiv naše volje, utisnuti i drugi. Upravo strah oblikuje život pripovjedačica četrnaest priča ove zbirke pune čudnovatih likova, pesimističnog ugođaja, tjeskobnih događaja. Početak nove ne znači uvijek i kraj prethodne priče, ne može ih se posve razdvojiti i povezat ćete ih zajedničkim motivima. Junakinje se suočavaju s različitim strahovima, nepoznatim ljudima, odbacivanjem, nezainteresiranošću, a sve to, zapravo, odražava vrijeme kad je autorica pisala priče svoje prve zbirke, vrijeme pandemije i potresa, kad se strah polagano uvukao među nas, a da to ispočetka nismo ni primijetili. Strah ne možemo uvijek pobijediti, ali možemo ga prigrliti i, s nadom u bolje sutra, naučiti živjeti s njim.

Izd. Profil,
Zagreb, 2006.

Ljudožderi Tomislava Zajeca

Kad već imam priliku pisati preporuke za čitanje, iskoristit ću je za jednu od svojih najdražih knjiga, Ljudoždere Tomislava Zajeca. Ove je godine roman postao punoljetan, što znači da ćete možda morati malo prekopati po policama da ga nađete. Tomislav Zajec diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti, piše poeziju, drame, scenarije, prozu, vodi radionice pisanja, i još mnogo toga. Živi i radi u Zagrebu te skuplja nagrade za svoja djela: šesterostruki je dobitnik nagrade za novi dramski tekst Marin Držić, dvostruki dobitnik nagrade Marul, a njegove su drame i dramatizacije izvedene u desetak zemalja.

Ljudožderi su njegov treći roman (od ukupno četiri koja je napisao) te ocrtava sudbine 12 likova povezanih slučajnim susretima kojih su posljedice umalo razorne. Ti su susreti trenuci kad pripovjedači jedni drugima predaju naraciju te postaju gotovo neprimjetan pozadinski šum u radnji idućeg poglavlja. Mladi ljudi oblikuju se u potrazi za odgovorom na pitanje tko su zapravo, boreći se s tjeskobom odrastanja, održavanjem privida o neopterećenom životu, istovremeno skrivajući prazninu koju osjećaju. Ne čitate li pažljivo, propustit ćete njihova pojavljivanja i detalje koji ih odaju, kao što ponekad u gužvi na ulici propustimo uočiti poznata lica i mislimo da je ono što nam se u životu događa skriveno od očiju drugih.

Eto, čitajte i dilajte dalje.