Je li istina pitanje (ne)prijateljstva?

Kad na koricama novog romana pročitate izdavačevu napomenu kako je u knjizi riječ o „intrigantnoj temi oko koje se dijele mišljenja i lome koplja, u kojoj sudjeluju stvarne osobe, u kojoj se raspliću istiniti događaji“, pa usto vidite kako se pisac odlučio da sve to oblikuje kao roman s ključem (fr. roman à clef), onda možete biti sigurni da je pred vama vrlo delikatno, osjetljivo štivo. Naravno, ako najava nije bila samo blef. A za tu popratnu napomenu o romanu Klopka za Sokola Osječanina Stjepana Tomaša, prozaista, dramskog pisca i pisca za djecu s opusom koji čini više od dvadeset romana i zbirki priča, doista se ne može reći da je reklamni trik.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2023.

U svom se novom romanu Tomaš bavi – imajući uvid u izvorne sudske dokumente –osjetljivom temom iz vremena Domovinskog rata i poratnih godina. Riječ je o ubojstvima civila u Osijeku 1991. i kasnijim suđenjima čovjeku koji je bio osumnjičen za taj ratni zločin; slučaj je godinama izazivao žestoke polemike u hrvatskom društvu, a sudski proces, nakon mnogih tužbi i protutužbi, ni do danas nije završen, nego je vraćen na početak. „Uvijek sam volio i pisao o povijesnim temama iz bliže ili dalje hrvatske prošlosti, tako da me tema ubojstva civila 1991. godine u Osijeku po toj liniji morala zanimati“, rekao je Tomaš na predstavljanju svog romana u Osijeku. „Tema je potencijalno zanimljiva ne samo za Osijek nego i za cijelu Hrvatsku. Ne znam koliko će se ovaj roman s ključem razumjeti, mi koji smo tu bliski svakako ćemo shvatiti više, no nekako sam mišljenja da ne bi trebalo biti preteško. Ptice su prhnule u zrak pa ćemo vidjeti što će se s njima dogoditi.“

Tomaš se i načelno i praktično pita koliko će publika njegovu Klopku za Sokola razumjeti, jer je roman s ključem, po definiciji, proza u kojoj se prikazuju stvarne ličnosti i događaji, ali autori tu često mijenjaju mnoge detalje: redovito promijene imena likova, kadšto znaju bitno promijeniti vrijeme i(li) mjesto zbivanja i sl. Pisci romana s ključem čine to zbog različitih razloga – ponekad zato da bi izbjegli odavanje podataka koji bi mogli kompromitirati njih, rodbinu ili prijatelje, ali nerijetko i zato da se zaštite od mogućih suđenja za klevetu, kazneni ili politički progon. Tomaš pak svojim likovima u romanu oduzima ljudsko obličje i ljudska imena (ali ne i karaktere i ponašanje) i prevodi ih u ornitofaunu, ptičje carstvo, pa oni lete, odlijeću i dolijeću te sukladno tomu nose imena ptica: Sokol (glavni lik, organizator obrane Šumarka, osumnjičen za ratni zločin), Sova (njegov istražitelj), Golub (ubijeni policajac mirotvorac), Djetlić (novinar koji želi da se rasvijetle tamne strane prošlosti Domovinskog rata u Šumarku), Gavran, Orao, Češljugar, Jastreb, Kobac…

Na desetine je naziva ptica u ovom romanu, ali tek je nekolicina onih u čijim se vlastitim imenima zrcali njihov karakter ili simboličko značenje njihove uloge. Ti, za roman važniji, likovi „ptica“ oblikovani su po nekom stvarnom, ljudskom modelu, a pisac nam mora ostaviti dovoljno aluzija i drugih signala da te „originale“ iz stvarnosti prepoznamo, „otključamo“. Isto je i s vremenom i mjestom na kojem se radnja odvija: vrijeme je identično stvarnome vremenu opisanih događaja, ali (zemljopisna) mjesta zbivanja radnje preimenovana su – Osijek je postao Šumarak, Hrvatska je Šuma, Baranja je Međurječje, Jugoslavija Prašuma i sl.; Glas Slavonije postao je Glas Ravnice, Feral Tribune Lampa s mora; ptice gnjezdarice su domicilno stanovništvo, ptice odmetnice su pobunjeni Srbi, vrane su policajci...

Koliko god je piscima koji se služe tehnikom romana s ključem stalo do toga da ponešto zamagle, zamute ili zatamne, logika je takva romana, njegov smisao i glavni motiv za čitatelja zapravo u tome da riješi zagonetke koje mu postavlja autor i otkrije što više od onoga što mu je u tekstu bilo skriveno. Ovdje se, naravno, nećemo baviti otkrivanjem imena ljudi koja u romanu pokrivaju imena ptica, jer to zadovoljstvo treba ostaviti čitateljima; a onima koji potanje i iz prve ruke žele do važnih informacija i nekih „ključeva“ ovog romana preporučujem tekst Ustavnog suda RH objavljen u službenom listu RH Narodne novine, br. 6 od 19. siječnja 2015. o ukidanju presude Vrhovnog suda od 2. lipnja 2010. te vraćanju predmeta Branimira Glavaša tom sudu na ponovni postupak.

U devet poglavlja romana, s uvodnim i epiloškim dijelom, čitatelji prate istražni postupak koji, često s ironijom nadmoćnoga, vodi istražitelj Sova ušara, a na njegova pitanja odrješito ali također ironično odgovara Sokol sivi, koji sve vrijeme tvrdi da su sudski procesi protiv njega politički motivirani, a optužbe montirane. Govorio je da je hajka na njega započela kad se razišao s političkim moćnikom Orlom, pa je najprije po zapovjednoj odgovornosti bio optužen za protupravno uhićenje, mučenje i ubojstvo sedam većinom srpskih civila, a poslije osumnjičen i za niz drugih slučajeva, o kojima Sova i Sokol iznose različita mišljenja (svatko svoju istinu). Tomaš je svoj roman započeo Nietzscheovim motom „Istina je pitanje (ne)prijateljstva“, a završio ga je njegovim uvlačenjem u tekst i zaključkom da će rezultat ponovljenog suđenja pokazati „je li istina doista pitanje (ne)prijateljstva“. Nakon svega, slika našeg pravosuđa baš i ne izgleda dobro, ali je dobro da pisac ostavlja čitatelju da promisli o svemu što je pročitao. I sva je sreća da fikcija ima svoju istinu.