Jasna priča o Jasni

Od početka do kraja na sceni se nalazi kazališni pištolj, a nikada ne opali. Time se, dakako, krši slavno Čehovljevo pravilo o oružju koje, ako se pojavi u prvom činu, do trećeg mora opaliti, no ovdje nije riječ o tome. Radi se o posljedicama pištolja koji je jednom opalio. Predstava o kojoj je ovaj tekst zove se this is my truth, tell me yours, izvodi je Jasna Jasna Žmak, koja joj je ujedno i autorica i dramaturginja, a koproducirali su je zagrebački Centar za dramsku umjetnost te ljubljanski Via Negativa i Mesto žensk, uz suradnju Kunstteatra, festivala VoxFeminae i Zavoda En-Knap. Druga predstava, u kojoj pištolj opali i protagonistici priskrbi tinitus i hiperakuziju, bolesti koje uzrokuju stalno zujanje u ušima i probleme sa sluhom, jest MandićStroj, slovenskog redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića. MandićStroj je 2011. gostovao u Zagrebu, u Teatru &TD. Kako se radilo o interaktivnoj izvedbi, Jasna Žmak je u jednom trenutku, kako kaže, bila pozvana opaliti iz pištolja prema Mandiću. Istog trenutka javili su joj se neobični osjećaji u uhu, poslije dijagnosticirani kao spomenute bolesti.

Autorica uspostavlja intrigantnu izvedbenu pripovijest, istovremeno tragičnu i komičnu / Snimila Sanja Merćep

Iz ovog opisa (a donekle već i iz naslova) jasno je da je this is my truth, tell me yours autodokumentaristička, odnosno autobiografska predstava. No to joj nikako nije jedina dimenzija. Naime, vrlo se vješto kombiniraju osobni s teorijskim uvidima, spretno povezujući vlastito, proživljeno iskustvo s teorijskim i aktivističkim lucidnostima. Osim tinitusa, spominju se dramaturške suradnje s Oliverom Frljićem i Borutom Šeparovićem (osobito na predstavama Zagreb noću i 55+), iskustva ljubavi i seksualnosti, radiofonijski radovi (od kojih je jedan morala ponovno snimiti jer su prava za korištenje u predstavi bila preskupa), interaktivnost izvedbe. Čini se da zaista stoji opis koji se predstavi pridaje u programskom letku, gdje piše da ona „operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja“. Balansirajući između osobnih (autobiografskih) i širih teoretskih opažanja, predstava od gledatelja istovremeno traži povjerenje, ali i suočavanje s njezinim jasno izrečenim stavovima. Marko Mandić i njegov odnos prema ženama iz publike koje su pozvane sudjelovati u predstavi MandićStroj poticaj je za artikulaciju istupa protiv patrijarhalnog odnosa, kako ga Žmak vidi i opisuje. S druge strane, taj je odnos i uzrok sasvim osobne traume s početka, tinitusa i posljedičnog zujanja u uhu uzrokovana pristajanjem na sudjelovanje. Ta i slična prožimanja funkcioniraju, ne čine se artificijelnima ni pretjeranima, u čemu pomaže i stalan ironijski odmak u izvedbi. Time cjelina postaje zabavna, pomaknuta, a ne gubi na lucidnosti i dubini uvida. Zahtjevan je to zadatak, koji Žmak uspješno savladava, uspostavljajući intrigantnu izvedbenu pripovijest.

Predstava završava postojano aktivistički, razotkrivanjem (ne)slobode i pozivom na odgovornost u umjetnosti, koja bi se trebala osloboditi naslijeđenih, duboko kodiranih stereotipa i patrijarhalnih horizonta očekivanja. Poziv je to koji ovom gledatelju nakon sabiranja dojmova djeluje ponešto dvojbeno. Autorica, naime, čini se, ne poziva na odgovornost umjetničkog istraživanja koje nema unaprijed zadane koordinate, već jedne koordinate pokušava zamijeniti drugima. Patrijarhalne poglede tako bi trebali zamijeniti queer-nazori, a participaciju koja uključuje objektivizaciju stvarna participativnost. Riječ je o legitimnim pogledima na kazalište, ali poziv na odgovornost u kazalištu nije, ipak, poziv na zamjenu jednog pogleda drugim. Odgovornost bi mogla biti i poziv na umjetničko istraživanje s neizvjesnim rezultatima. Ako ti rezultati za nekoga budu neprihvatljivi, to se može iskazati odbijanjem sudjelovanja u takvu procesu, pa makar i samo kao gledatelja. Ili ostvarivanjem vlastitog projekta, što je Jasna Žmak i učinila. Ostaje, ipak, završna dilema o naravi odgovornosti kako je vidi ova predstava. Je li ona stvarna? Što bi se dogodilo u hipotetskom slučaju u kojem njoj neprihvatljivi pogledi na odnose i seksualnost zaista funkcioniraju u slogu nekog umjetničkog iskaza? Ima li taj i takav iskaz pravo supostojati u kazalištu kako ga vidi autorica? Ta pitanja ostaju bez odgovora.

Postaviti predstavu kao osobnu ispovijest u suvremenom kazališnom trenutku nije ništa novo. Ionako se taj trenutak, ne samo u kazalištu nego i na širem polju (izvedbenih) umjetnosti već dugo može jasno vidjeti kao svojevrsni trend. On bi se mogao okarakterizirati kao pomak prema ponovnom razotkrivanju iskrenosti u vremenu u kojem je intimu naoko nemoguće sačuvati, a postmoderno poigravanje istinom se kao postupak iscrpilo i istrošilo. Jasna Jasna Žmak uspješno se koristi svim sredstvima tog autobiografsko-dokumentarnog kazališta. Ma koliko bila blizu iskustvu pojedinog gledatelja, njezina je priča komična i tragična istodobno, podvučena stalnom ironijom, a bolno iskrena i nedvojbena u iskazima. Jasna. I to joj je možda i najveća kvaliteta. Nomen, ponekad zaista, est omen.