Hrvatski uspjesi i tragedije na Himalaji

Nepalac Tenzing Norgay i Novozelanđanin Edmund Hillary osvojili su vrh Everesta, najviše planine na svijetu, poznate i kao Chomolungma i Sagarmatha, 29. svibnja 1953. Bili su prvi ljudi koji su se popeli na taj vrh i sretno se spustili u njegovo podnožje. Vijest je prikladno objavljena 2. lipnja te godine, baš na dan krunidbe britanske kraljice Elizabete II. Od tada su mnoge nacionalne i komercijalne planinarske ekspedicije došle na vrh koji je bliži svemiru od svega što postoji na našoj planeti. Među njima su bile i hrvatske ekspedicije. 

Hrvatske himalajske ekspedicije ostvarile su niz uspjeha, uključujući višestruke uspone na vrh svijeta, Mount Everest – na slici Mount Everest s juga iz Nepala (2009) / Izvor: Hrvatski planinarski savez

Planina Everest visoka je 8848 metara te je jedna od samo četrnaest svjetskih vrhova iznad osam tisuća metara. Svi ti vrhovi nalaze se u lancu Himalaje, pa su „himalajci“ posebna vrsta planinara i alpinista koji se fizički i psihički moraju dobrano potruditi kako bi preživjeli u području zvanu „zona smrti“. 

Putovima Stipe Božića
i Darka Berljaka

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća i hrvatski planinari dobivaju auru neustrašivih pustolova koji s nepalske, kineske, indijske i pakistanske nizine osvajaju snježne vrhove Karakoruma i Himalaje. Hrvati su prije toga osvajali i druge visoke vrhove kontinenata. Prvi hrvatski alpinist koji je osvojio Everest bio je Stipe Božić. On je sa Slovencem Stanetom Belakom i Šerpom Angom Phuom 15. svibnja 1979. ušao u planinarsku legendu, a jugoslavenski vrh je tada ocijenio taj uspon najvećim sportskim podvigom svih vremena. Božić i Belak su se penjali Zapadnim grebenom, što je do danas jedan od najtežih uspona na Everest. Nažalost, na silazu je poginuo Ang Phu. Nakon njihova povratka u zagrebačkom Lisinskom održano je predavanje i najveći planinarski skup svih vremena, s više od 3500 ljudi. 

Himalajske pustolovine skupe su i zahtjevne, nesreće su brojne, a uspjeh nije zajamčen – penjanje na Everest 1989. / Izvor: Hrvatski planinarski savez

Stipe Božić zasluženo je proglašen jednim od najuspješnijih hrvatskih planinara, iako je imao i mnoga odustajanja. Tako jugoslavenska ekspedicija 1981. ne uspijeva osvojiti vrh Lhotse (8501 m), ali Božić doseže visinu od 8150 metara. Iduće godine Darko Berljak vodi prvu zagrebačku himalajsku ekspediciju, a penjački par Alikalfić–Bago osvaja Annapurnu IV (7525 m). Splitska ekspedicija 1983. ne uspijeva osvojiti vrh Manaslu (8153 m), a tada su poginuli Ante Bućan iz Splita i Slovenac Nejc Zaplotnik. Zbog neuspjeha i nesreća u Hrvatskoj se razvila i rasprava koliko su potrebne alpinističke ekspedicije s obzirom na cijene i rizik. Gorak okus ipak popravlja Stipe Božić, koji sa Slovencem Vikijem Grošeljem osvaja Manaslu 1984. Zagrebački alpinisti postali su usto instruktori u nepalskoj školi za himalajske vodiče. 

Prva ženska jugoslavenska ekspedicija na Južnu Annapurnu 1986. nije uspjela zbog lošeg vremena, ali iste godine zadarski planinar Bogdan Brakus osvaja Cho Oyu (8201 m), dok Zagrepčani stižu na vrh neobično lijepa vrha Ama Dablam (6812 m). Zagrepčani ponavljaju uspjeh iduće godine prvim usponom na vrh Ngojumba Kang (7743 m), a Božica Papeš-Mokos penje se 1988. na Pisang Peak (6091 m). Stipe Božić dolazi po drugi put na vrh Everesta 1989, ali ga i dalje prati tragedija. Poginuo je Makedonac Dimitar Ilijevski. Iste godine Darko Berljak pokušava osvojiti Everest s tibetske strane, ali zbog neprestanih lavina planinari ne uspijevaju proći osam tisuća metara. 

Opasnosti komercijalnog planinarstva

Uspjesi su se redali i nakon osamostaljenja Hrvatske. Sada s hrvatskom zastavom, Stipe Božić sa Slovencima osvaja 1992. Kanchenjungu (8585 m), a 1994. kao prvi Hrvat stupa na vrh druge najviše planine na svijetu K2 (8611 m), u Karakorumu. Prva hrvatska himalajska ekspedicija pod vodstvom Darka Berljaka osvaja Cho Oyu (8201 m) s tibetske strane, pri čemu se Branko Šeparović spušta skijama, a Danko Petrin padobranskim jedrom. Te 1995. Božić i Berljak bivaju primljeni i kod predsjednika Franje Tuđmana. Potom je 1997. i Berljakova ekspedicija osvojila Everest. Iduće godine treća hrvatska himalajska ekspedicija osvaja Shisha Pangmu (8027 m). Božić 1999. osvaja Dhaulagiri (8172 m), a nakon što se popeo i na kavkaski Elbrus, on je postao prvi Hrvat koji se uspeo na najviše vrhove svih kontinenata, na temelju čega snima emisiju Sedam vrhova. 

U novije vrijeme hrvatski himalajci i dalje rado odlaze u Nepal, pomažu u instrukcijskim školama, pridružuju se stranim ekspedicijama. Pet djevojaka se 2007. iz Tibeta popelo na Cho Oyu, šesti najviši vrh svijeta, te su dobile visoka priznanja hrvatske države, a 2009. također ženska ekipa osvaja Everest, što je bio i zadnji himalajski podvig. Te su pustolovine skupe i zahtjevne, nesreće su brojne, a uspjeh nije zajamčen. Javnost se ponekad pita čemu svi ti usponi, posebno nakon što je Everest postao iznimno komercijaliziran. Analize pokazuju da su članovi komercijalnih ekspedicija u usponima koji su uslijedili nakon  pogibije njihovih alpinista bilježili uspješne uspone u 80,6% slučajeva, dok su nekomercijalni u takvim slučajevima bilježili samo 37,8% uspjeha. Osim te bešćutnosti, komercijalne ekspedicije ostavljaju i mnogo otpada u vrlo krhkom biološkom području. Razdoblje prije komercijalizacije bilo je obilježeno snažnim prijateljskim suradnjama među ekspedicijama što danas nije slučaj.

No planinarstvo je zapravo strast koju ne treba previše propitivati. Britanski planinar George Mallory jednostavno je odgovorio na pitanje novinara New York Timesa zašto se penje na planinu: „Zato jer je ondje.“ U tome je sažetak svih ljudskih pohoda prema najvišim vrhovima svijeta.