Dubrovčanin – uskočki vojvoda

Ponekad se i danas u starom gradu Senju može čuti popijevka: „Široka kontrado, vele ti si duga…“ Nalik je na slične izvorne dalmatinske pjesme, i one iz drugih krajeva, što su ih nekad klape pjevale ispred kiticom bora ili masline okićenih konoba, pod voltima što glasu daju još veću zvonkost, za razliku od ovih sve češćih današnjih, skladanih većinom na tri osnovna harmonijska obrasca. One nekadašnje kao da je upilo staro kamenje potamnjelih pročelja povezanih tiramolama na kojima bura, ona glasovita senjska, suši rublje i njiše ga poput zastava nekog prohujalog vremena koje se izmiješano s našim vrtoglavo kovitla u centrifugama suvremenih naših strojeva za pranje šporke robe.

Ilustracija senjskog uskoka / Izvor Wikimedia

Spomenuta se popijevka ipak razlikuje od drugih. Ona je zapravo senjska uskočka tužaljka. Govori o onim hrabrim pojedincima i skupinama uskoka koje su se, kako piše Branko Krmpotić, „u toku XVI. stoljeća izdvojili u poseban politički organizam koji je sa srodnim pridošlicama postao nosilac hrvatstva južno od Gvozda kao cjelovita narodna kategorija i stoljetna afirmacija hrvatske državnosti na našim obalama Jadrana u održavanju narodnosnog i političkog entiteta.“

Mogli bismo pomisliti da grad Senj i Dubrovačka Republika nisu imali tješnje odnose, ali to nije tako. Jacobus, Matheus i Bernardus de Segna bili su svećenici iznajmljeni u 15. stoljeću kao ispomoć u radu s pastvom u Dubrovačkoj Republici. S druge pak strane važan glagoljaški trag ostavio je u modruško-krbavskoj biskupiji biskup Kristofor Dubrovčanin, ili pak Maroje Žunjević, kapetan senjski, odnosno Dubrovčanin Feliks Petančić kao senjski kapelan.

Najvažniji od njih ipak zacijelo jest uskočki vojvoda Juraj Maslarda, s nadimkom Dubrovčanin. Valja reći nekoliko riječi o tom uskoku koji je bio iz Dubrovnika ili negdje iz okolice. Zna se da je s uskocima sudjelovao u podsjedanju Klisa što su ga Turci ipak zauzeli 1596. godine. No Maslarda je već sljedeće godine, s petsto uskoka i sedamnaest ormanica, malih napadačkih brodova na vesla, oštra pramca i široke krme, u zoru na Cvjetnu nedjelju 1597, napao Rovinj. On i njegovi uskoci pobili su stražare i odnijeli plijen vrijedan više od milijun ondašnjih kruna. Na povratku orobili su i mletački brod La Pigna i spalili ga. Sedmog travnja, na Uskršnji ponedjeljak, vratili su se u Senj. S njim su bili ledenički kapetan Marko Margitić i kapetan Ivan Vlatković.

Mlečani su bili bijesni. Tražili su da austrijski car promijeni posadu u Senju, da se plijen vrati, a krivci kazne. Posebno su bili kivni na Jurja Maslardu, koji je uz obalu Istre ulovio fregatu zadarskoga kneza Canalea, a poštedio mornare ostavivši ih ipak pod palubom i prepustivši ih volji mora. U spor se uključio grof Josip Rabbata i preko modruško-senjskog biskupa Marka de Dominisa, „čovjeka u znanosti znamenita, ali“, kako piše August Šenoa, „u politici, sudeći ga po njegovim pismima, prosta agenta i uhodu mletačke republike“, došao u vezu sa zapovjednikom mletačkog brodovlja na Jadranu, generalnim providurom Filipom Pasqualiom. Zatražio je da svi uskoci odlože oružje i dođu u Senj. Većina uskoka sklonila se u okolicu. Ovako taj trenutak opisuje Šenoa na početku svog slavnog romana Čuvaj se senjske ruke: „Dne 29. siječnja 1601. ujutro zagrmješe sa zidina senjskih topovi, zazvoniše sa tornjeva senjskih zvona za slavu sjajnog gospodina baruna Josipa Rabate, carskog povjerenika i punomoćnika, koji je zajedno sa biskupom Dominisom unilazio u grad na čelu vojske od dvije tisuće ljudi, i to na Velja vrata, jer mu bura ne dade da uđe u luku. Sumorno, blijedo, ukočena oka njihaše se pod širokim pernatim šeširom to krupno bešćutno tijelo (…). Četa za četom uniđe na gradska vrata uz svirku bubnjeva, četa za četom zakrenu u kaštel (…). A grad bje nijem, a grad bje pust, sva kućna vrata zatvorena. (…) Na svakom kraju ulice postavi se mušketir; kapetan Odoardo Locatello zaključa svojom rukom Velja i mala gradska vrata. Ujedamput otvoriše se opet vrata kaštela. Iz njih iziđe kapetan Grasello, bubnjar, dva pješaka i profuz. Ta četica (…) zaustavi se na svakom uglu i profuz pročita glasno ordonanciju carskoga komesara: – Gusari i zlotvornici imaju se za dva dana sami staviti pred sud. (…) Tko se ne prijavi komesaru, izgubit će glavu. (…) Knez Martin stajaše na prozoru. Velika suza skoči na lijepo mu oko, grčevito stisnuv šake pred lice, uzdahnu: – Oh! gdje si slobodo junačkog mi zavičaja?“

Rabbata je trojicu uskoka odmah dao objesiti i javno izvijestiti na pročelju Kaštela. Maslarda se izvukao predstavivši se pod lažnim imenom, jer ga Rabbata nije osobno poznavao. Ipak prepoznao ga je zapovjednik goričke čete u Senju, Locatello. Maslarda se, dok je mogao, uspješno branio nožem, sve dok ga Locatello nije ranio mačem. Vojnici su ga zatim sasjekli na komade. Njegova vrela uskočka krv obojila je senjski pločnik oko dva sata noću 3. veljače 1601. Za njim je ostala samo ona na početku spomenuta popijevka. Tko je ono rekao da je sve znanje – sjećanje?