Dobri duh osječke scene

Faktografski nabrajati nečije profesionalne uspjehe osobno mi se uvijek činilo izlišnim, suvišnim, a često i pretjerano panegiričnim pogotovo kada je riječ o afirmiranim osobama iz kazališnog života. Profesionalni put takvih osoba nužno je obilježen isključivo djelima i po njima im se treba i „suditi“. Nova predstava u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, Djedova priča u režiji, tekstu i dramaturgiji Maje Lučić, upravo je tako poslužila, kako je to u kazalištu uvriježeno, za obilježavanje trideset godina umjetničkog rada Ivice Lučića. I sada bi očekivano bilo nabrajati njegove nagrade, broj predstava u kojima je sudjelovao, godine života i slično. No to je potpuno nepotrebno. Ono što je potrebno jest otići na bilo koju izvedbu u kojoj sudjeluje Ivica Lučić i uživati u njegovu uživanju u obavljanju svog „posla“. Otkad pišem kazališnu kritiku, već dosta dugo, nijednom se nije dogodilo da nisam uživao u Lučićevim kreacijama. Tekst, režija, dramaturgija, pokret, lutkarstvo, sve je moglo biti slabo, ali njegov je angažman uvijek jednako jak, fokusiran, predan, i to publika osjeti. Upravo je taj osjećaj koji Lučićevo igranje izaziva ono što čini njegov uspjeh, ono što obilježava trideset godina njegova rada i ono što svi mi volimo i zbog čega se svakoj njegovoj izvedbi radujemo, a pritom nas zapravo ne zanima o kojoj se točno godini djelovanja radi jer je u svakoj izvedbi jednako mlad, zaigran i razigran.

Predstava se ponajviše oslanja na glumačku sposobnost i vještinu / Snimila Dubravka Petrić

Jednako tako funkcionirao je i u ovoj monodrami. Ona se temelji na priči o Djedu (Ivica Lučić) kojemu je jedini životni cilj pripremiti unuka Kikija za život u kojem mu neće dopustiti da zaboravi svoje unutarnje dijete, da se zaboravi igrati. I on to radi sjajno. Iščekujući prinovu u obitelj pripremio je dječju sobu, a kad Kiki stigne, svaki trenutak s djedom beskrajno je veselje, od uspavljivanja, igranja skrivača, vožnje vlakića, zamišljenih putovanja pa sve do prepirki oko doručkovanja. No, kako to u životu ponekad biva, ubrzo se nad sretno djetinjstvo, prijateljstvo i odrastanje s najboljim djedom na svijetu nadvija tmurni oblak, koji na kraju to prijateljstvo i prekine, ali samo na fizičkoj, zemaljskoj razini.

Izbor Ivice Lučića za naslovnu ulogu ovakve monodrame ne bih nazvao logičnim izborom, nazvao bih ga jedinim izborom. Sve ono što sam prethodno naveo, sve ono što je Lučić dosad pokazao, rad, predanost i ozbiljnost začinjeni igrom i razigranošću, bile su njegove referencije za ulogu Kikijeva djeda. Redateljica je tako Lučiću s pravom zadala iznimno tešku ulogu u kojoj je Lučić očekivano briljirao. Istovremeno je pred publikom stvarao ozbiljnog djeda s dječjom razigranošću, odraslu osobu sa životnom mudrošću, a dječjom sklonosti prema akrobacijama, osobu rastrganu emocijama, a opet zabavnu i bezbrižnu. Pritom Lučić igra sve i svoju ulogu i unuka Kikija (unuk je i lopta i vlak i jastuk…), a njegov pokret, glas, govor, mimika, gesta, funkcioniraju na takav način da bih se usudio reći da ga čekaju još brojne svečarske izvedbe.

Uspjeh Lučića pri tome je još i veći jer je redateljica publiku smjestila na scenu tik do glumca, stvarajući dodatnu intimnost, ali jednako tako eksponencijalno otežavajući glumčevu zadaću. Sve je to vizualno simpatično i nostalgično zapakirano pa se na malom prostoru scene nalaze drvene tračnice, bijeli tepih, djedov naslonjač za ljuljanje i Kikijeva kolijevka. Djed je odjeven u pidžamu s ovčicama i čarape s oblacima (Alena Pavlović), a glazba (Petar Eldan) i svjetlo (Igor Elek) nenametljivo dodatno oblikuju emocije.

 Šteta je samo da Maja Lučić nije dala još više prostora za igru redateljskim postupcima jer se čini da je svaki korak, svaka izmjena, svaki trenutak priče pravilno i strogo vođen, što ne odgovara u potpunosti ni osobi glumca, ni liku priče. Osim toga, na trenutke dolazi do zagušivanja priče s previše teksta koji je nužno bilo kratiti kako bi se maloj djeci (ciljana publika su osnovnoškolci) priču učinilo protočnijom, a i kako bi se dramaturški ujednačila cjelina. Ipak, najveći je problem izvedbe dramaturški koncept, koji nekako uvijek trpi u dječjim kazalištima jer se bori s primjerenošću uzrastu, zadržavanju pažnje, duljinom trajanja i jasnoćom poruke. S jedne strane imamo scene igre s unukom koje jako dugo traju, a s druge ozbiljan problem i tragičan završetak, koji su prikazani apstraktno i dramaturški obrađeni kratko i površno, uglavnom narativno, kako bi valjda bili primjereni ciljanoj publici i tu dolazi do raskoraka između poruke, dramaturške logike i ciljane publike.

 Posljednja premijera u nizu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića još je jedna predstava koja se ponajviše oslanja na glumačku sposobnost i vještinu i ovaj put je to bio pun pogodak. Ivica Lučić ponovo je demonstrirao zašto sam ga u kritikama prozvao dobrim duhom osječke scene i pokazao svim budućim svečarima kako dostojno obilježiti samo jednu od etapa u svojoj dugoj, razigranoj i zaigranoj glumačkoj karijeri.