Čista boja

-

Sheila Heti (1976) kanadska je spisateljica i dramatičarka mađarsko-židovskog podrijetla. Bavi se širokim rasponom tema, mahom metafizičke prirode, a hrvatska ju je čitateljska publika upoznala još 2009, kada jedna od njezinih kratkih priča biva zastupljena u izdanju Profila, zbirci naslovljenoj Život na sjeveru: antologija kanadske kratke priče na engleskom jeziku. Oceanmore, u prijevodu Maje Šoljan objavljuje 2021. njezin roman Majčinstvo, a uskoro priprema i roman Čista boja u prijevodu Luize Bouharaoua. Nagrađen Governer General’s Award for English Language Fiction, to je roman zapetljane filozofske superstrukture, priča o isprepletanju (ili nadopunjavanju?) božanskog i umjetničkog, pronalasku umjetnikove istančanosti u prvom nacrtu stvaranja svijeta, vremenu koje danas živimo, a reći će u uvodu, „onaj je trenutak u povijesti u kojem se Bog odmaknuo da promotri sliku“.

Oni koji se nisu izlegli iz ptičjeg jajeta vjerojatno se pitaju zašto su upravo ptice, koje svoje misli usmjeravaju same na sebe, rođene da bi svijetu dale metafore, slike i priče. Zašto je to moralo biti darovano pticama?

Nakon što je Bog stvorio nebesa i Zemlju, odmaknuo se kako bi razmislio o svom djelu, baš kao slikar koji se odmiče od platna.

To je trenutak u kojem živimo – trenutak u kojem se Bog odmaknuo. Tko zna koliko to već traje? Od pamtivijeka, zasigurno. Koliko je to zapravo vremena? I koliko će još dugo trajati?

Čovjek bi pomislio da će trajati samo trenutak, ta pauza u kojoj se Bog odmiče prije negoli opet priđe dovršiti platno, ali čini se da traje zauvijek. Ipak, tko zna koliko se dugovječnim ili kratkotrajnim čini ovaj naš svijet iz neuhvatljive točke vječnosti?

Zemlja se sada zagrijava, najavljuje uništenje koje joj sprema Bog jer je odlučio da prva verzija postojanja ima previše mana.

Spreman latiti se stvaranja svijeta drugi put, u nadi da će ovaj put zaista biti uspješan, Bog se pojavljuje, dijeli i objelodanjuje u obliku triju nebeskih kritičara: velike ptice koja kritizira s visine, velike ribe koja kritizira iz sredine i velikog medvjeda koji kritizira dok čitav svijet ziba u naručju.

***

Ljude koji se izlegu iz ptičjeg jajeta zanimaju ljepota, red, sklad i smisao. Oni prirodu promatraju s visine, kao nešto apstraktno, promišljaju o svijetu gotovo s odmakom. Takvi su ljudi kao ptice koje su se vinule nebu pod oblake – hiroviti, krhki i snažni.

Ljudi koji se izlegu iz ribljeg jajeta ukazuju se u plutajućoj želatini, a ta želatina sadrži tisuće jajašaca među kojima najvažnije nije pojedinačno jajašce već su im najvažniji uvjeti za većinu. Ribe manje zanima pojedinac, već to da se sva jajašca izlegu u najboljim uvjetima, na mjestu optimalne temperature i najblaže struje tako da većina ima priliku preživjeti. Među ribama najvažnije je stanje kolektiva. Osoba koja se izlegla iz ribljeg jajeta zainteresirana je za pravednost i pravdu ovdje na Zemlji, fokusirana je na to da ljudska rasa pogodi pravu temperaturu za mase. Riba se brine za tisuću jajašaca, dok osoba koja se izlegla iz medvjeđeg jajeta stišće blizu, najbliže što može, samo jednu njoj posebnu osobu.

Osoba koja se izlegla iz medvjeđeg jajeta jest poput djeteta koje se drži svoje najbolje lutke. Medvjedi ne mogu pragmatično razmišljati, na način da njihovi miljenici mogu biti žrtvovani za viši cilj. Oni su potpuno obuzeti sebi bliskima. Medvjedi prisvajaju nekoliko ljudi koje vole i štite, nimalo zabrinuti zbog svojeg izbora, usmjereni na one koje mogu namirisati i dodirnuti.

Ljudi koji su se izlegli iz ovih triju različitih vrsta jaja nikad se neće moći sasvim razumjeti. Uvijek će smatrati da su oni rođeni iz drukčijeg jajeta pobrkali prioritete. Ipak, ribe, ptice i medvjedi jednako su važni u Božjim očima i ne bi ovaj svijet bio bolje mjesto da na njemu žive samo ribe, i ne bi bio bolje mjesto da na njemu žive samo medvjedi. Bogu je potrebno da čitav svijet kritiziraju sve troje. Međutim, ovdje na Zemlji u to je teško povjerovati: ribe smatraju interese ptica površnima, dok kritike koje dolaze od riba čine ptice nestrpljivima. Ništa na svijetu u čovjeku ne izaziva osjećaj da je njegovo životno djelo ili čitavo biće manje prepoznato od toga kada ga prosuđuje netko tko dolazi iz druge vrste jajeta.

Ipak ptice bi trebale biti sretne što je netko na sebe preuzeo strukturalnu kritiku, tako da one ne moraju. A ribe bi trebale biti zahvalne što se netko bavi estetskom kritikom, tako da se one mogu fokusirati na kritiku strukture.

***

Bog je najponosniji na svoje djelo na estetskoj razini. Potrebno je samo pogledati profinjeni sklad neba i drveća, Mjeseca i zvijezda i odmah postaje jasno kakav je dobar posao Bog odradio, na razini estetike. Zato su oni koji su se izlegli iz ptičjeg jajeta najzahvalniji od svih. Oni koji su se izlegli iz ribljeg jajeta najuzrujaniji su, a ni oni koji su se izlegli iz medvjeđeg jajeta nisu baš sretni.

Idući put Bog možda ne bi trebao stvaranje svijeta zamisliti kao umjetničko djelo pa će mu bolje poći za rukom kvalitete poput pravednosti i intimnosti u našem životu. Je li to uopće moguće – da umjetnik oblikuje svoj poriv u formu koja, u krajnjoj liniji, nije umjetnička?

***

Ova konkretna priča tiče se pticolike žene po imenu Mira koja je rastrgana između svoje ljubavi prema tajanstvenoj Annie, koja se Miri čini sličnom neuhvatljivoj ribi, i ljubavi spram njezina oca, koji je privrženi medvjed.

***

Umjetnikovo srce pomalo je šuplje. Umjetnikove kosti pomalo su šuplje. Umjetnikov mozak pomalo je šupalj. Ali to im omogućava da lete. Oni koji se nisu izlegli iz ptičjeg jajeta vjerojatno se pitaju zašto su upravo ptice, koje svoje misli usmjeravaju same na sebe, rođene da bi svijetu dale metafore, slike i priče. Zašto je to moralo biti darovano pticama?

Ptica može naučiti hodati po tlu kao medvjed, može provesti čitav svoj život hodajući, ali tako nikada neće biti sretna. Riba će na obali dahtati, očajnički se boriti da se vrati u more.

***

Kako bi Mira voljela da se izlegla iz medvjeđeg jajeta! Kako bi voljela da je mogla biti poslanicom jednostavne dugotrajne ljubavi ovdje na Zemlji. Ipak, svaki put kada se naumi predati takvoj raboti, žudi za njom, stremi k njoj, ali je jedva ostvari. Doista voljeti nekoga – to je najposrnuliji dio nje, najbesmisleniji, najrastrojeniji i onaj koji je uvijek kriv.

Ipak ne bi se trebala loše osjećati zato što je ptica, gle kako je lijepo cvijeće na njezinu prozoru, ono tamo cvijeće na njezinoj prozorskoj dasci. Kako njegove latice i lišće izmame osmijeh svakog prolaznika jer vide da netko voli lijepo i da mu je stalo. Njezino cvijeće u pamet nam stavlja cvijeće u duši osobe koja ga je ondje stavila. Upravo je to cvijeće u duši osobe koja ga je ondje stavila ono što nas usrećuje i nadahnjuje naša srca. Ljepota cvijeća znak je ljepote ljudskog srca. Ono je ključanica ljudskog srca.

Dobro djelo ribino, čak i najmanji čin, ako je učinkovit, pruža uvid u ljudsko srce. A uvid u jedno srce uvid je u mnoga srca. Nade medvjedove dijeli cijeli ljudski rod. Ono što otvara jedno srce, otvara mnoga srca.

Mira je otišla od kuće. Zatim se zaposlila u prodavaonici lampi. Prodavaonica lampi prodavala je Tiffany lampe i druge lampe od raznobojna stakla. Svaka od njih bila je iznimno skupa. Najjeftinija među njima stajala je četiristo dolara. Iznosila je cijelu njezinu mjesečnu plaću. Svakoga dana prije zatvaranja trgovine, Mira je morala ugasiti svaku lampu. Za to joj je trebalo jedanaest minuta. Većinu njih ugasila bi tako što bi povukla konopčić od perlica. Morala je paziti da se on ne zanjiše i ne udari žarulju ili lampu. Konopčiće je morala povlačiti nježno i brižljivo. Bio je to zamoran posao. Mira nije radila u jutarnjoj smjeni. Ta je osoba imala zadatak upaliti lampe. Njezin posao nije bio ništa bolji od Mirina.

Na drugoj strani ulice nalazila se još jedna trgovina rasvjetom. Ova u kojoj je Mira radila, bila je samo trgovina lampama, dok je ova druga prodavala razna rasvjetna tijela, stropna svjetla s ventilatorima, vrlo modernu rasvjetu u usporedbi s njihovom staromodnom robom. Ljudi su više voljeli trgovinu preko puta. Vlasnik Mirine trgovine imao je taman toliko kupaca da ne propadne jer je većina parova odlazila preko ceste i trošila novac na modernističke bijele svjetiljke ili prljavo bijele svjetiljke od industrijske plastike. Mirini kolege su se sažalijevali i tvrdili da ti ljudi nemaju ukusa. Kad bi došlo vrijeme da zatvore dućan, Mira bi vidjela mršava muškarca koji je radio preko puta kako gasi svako svjetlo, jedno po jedno. Oboje su imali jednak večernji zadatak. Mira je osjećala da je nitko na svijetu ne razumije, ali pitala se je li on možda iznimka. Ipak, posramljena njihovom sličnošću, izbjegavala je s njim uspostaviti kontakt očima.

Bila je tako sama u tom razdoblju života. Ali nije joj to smetalo. Tek kada zađeš u neke godine, svi te tjeraju da se loše osjećaš jer si sam ili ti daju naslutiti da je provoditi vrijeme s drugim ljudima na neki način vrednije jer dokazuje da si ti netko tko drugima može biti simpatičan.

Ona nije bila sama zato što je bila nesimpatična. Bila je sama radi toga da može osluškivati vlastite misli. Bila je sama zato da bi se mogla čuti kako živi.

Kako je Mira pronašla posao u prodavaonici lampi? Sigurno je prošla pored nje i ugledala obavijest. Kako su ljudi pronalazili poslove onomad, prije nego bi svi znali što svi drugi žele? Preko papirnatih oglasa.

Kako je pronašla sobu u kojoj je živjela? Vjerojatno se negdje pojavio komadić papira, zalijepljen ili zaboden u oglasnu ploču u kvartovskom kafiću. Kuća je imala dvije spavaće sobe na katu i kupaonicu koja se dijelila s drugim stanarima. U prizemlju se nalazio veliki stan u kojem je živio plavi gej muškarac koji se jedne noći kući vratio sav krvav i pretučen. Slučajno su nabasali jedno na drugo na stubama i on je odvratio pogled od nje, bijesan i potresen.

Na njezinu katu živio je osamljeni čovjek deset godina stariji od nje kojeg je Mira vidjela samo dvaput. Bio je šutljiv i sramežljiv. U njihovoj kupaonici nalazila se prljava kada pa se Mira nikad nije kupala, a rijetko se i tuširala. Budući da je muškarac kuhao večere u kuhinji, ona si je kupila kuhalo za sobu.

U nastavku njezine sobe nalazila se lamperijom obložena veranda, uvijek na udaru propuha, u kojoj su prozori bili blago iskrivljeni i uleknuli na trima stranama. Bilo bi to ugodno mjesto za sjedenje da je vrijeme bilo lijepo. Kad se Mira uselila, bila je jesen, a otišla je već u rano proljeće. Sve knjige koje je imala držala je na polici u toj ledenoj sobici. Kada je došlo vrijeme da se odseli, otvorila je vrata da pokupi knjige i vidjela da su se oljuštile, stranice im se uvile od vlage, velikih zimskih hladnoća.

Mira je krenula na fakultet. Primili su je na Američku akademiju američkih kritičara, na jedan od njezinih međunarodnih ogranaka. Nije baš bilo lako upasti. Svi koji su htjeli biti kritičari ondje bi se prijavili. Svake godine otvaralo se samo nekoliko mjesta tako da je svatko tko je primljen odmah imao razloga hvalisati se. Sama činjenica da si primljen udarala je neku vrstu pečata tvojoj osobnosti i umu. Značilo je da si klasu iznad ostalih.

Škola je imala veliku prostoriju, oblikom nalik na tetraedar, sa stolovima i jeftinim stolicama od industrijske plastike te sjajnim, dimom umrljanim zidovima. U njoj su se studenti družili. Mogli su kupiti kroasane i čaj kroz mali prozorčić, a ljude koji su radili s druge strane zida rijetko su viđali, ako ikad.

U velikoj prostoriji studenti bi stajali na stolovima i deklamirali. Proklamirali svoja stajališta i smijali se naglas, bilo je to jedino mjesto u cijeloj zgradi u kojem su osjećali da ne nastupaju za svoje profesore. Bilo je to jedino mjesto na kojem su se osjećali slobodnima. Njihova taština pucala je po šavovima! Smatrali su da je važno brusiti svoje uvide. Znali su da moraju razviti stil pisanja i razmišljanja koji će opstati vjekovima, a istovremeno precizno secirati svoju vlastitu generaciju. Zato su se i upisali, oni izabrani. Vjerovali su da će se budućnost oblikovati kalupima koje su oni napravili. Bilo je važno znati koje je tvoje mišljenje o svemu, kako ti vidiš svijet i što ti smatraš kakav bi svijet trebao biti.

***

Jednostavno nisu uzeli u obzir činjenicu da će jednog dana u budućnosti hodati uokolo s telefonima iz kojih će ljudi koji su daleko karizmatičniji od njih puštati nepreglednu bujicu slika i riječi. Nisu imali pojma da će svijet postati tako velik ni da će konkurencija postati tako oštra.

Jeli su kroasane i pili biljni čaj. Imali su malo predavanja, a ona koja su se nudila bila su beskorisna i zastarjela.

Svakog jutra morali su vježbati tai chi u školskom podrumu. Trening je vodio učitelj u srednjim pedesetima, mršav i žustar. Dalo im se naslutiti da će, ako budu vježbali tai chi svakoga dana do kraja svojeg života, postati energični i sposobni poput njega. Svi su dolazili, osim Mattyja, koji nije smatrao da kritičar mora znati tai chi. Bjesnio je od same ideje treninga! Smatrao je da bi trebali duže spavati. Nitko mu nije rekao, prilikom upisa, da je vježbanje tai chija u osam ujutro obveza svakog studenta. Da je to znao, ne bi se prijavio. Na njemu je da odluči želi li se kretati ili ne, to je njegova stvar i ničija tuđa. Iako su se njegovi kolege slagali s njim, svi su svejedno išli na tai chi.

Mira je pohađala fakultet tek nekoliko dana kada je ugledala Mattyja kako izlazi iz jezera u kojem se kupao, gol. Vidio ju je pa je kimnuo. Ona ga je pogledala, kimnula i brzo odvratila pogled. Bio je visok i krupan, bio je dlakav po cijelom tijelu, kosa mu je bila duga, usne natečene, a oči krvave od kupanja, gledao ju je pomno i polako joj mahnuo, a Mira se odmah ponadala da ga nikad više neće susresti dokle god bude ondje.

Njihov stari profesor, Albert Wolff, stajao je ispred platna na kojem je bila projicirana slika šparoge. Napravio je cijelu predstavu od traganja za onim što nije vidio, dok su studenti stajali oko njega u polumraku sobe. Objasnio je da je svijet još uvijek u fazi pomodne ljubavi prema Manetu, ali će uskoro svi dijeliti njegovo mišljenje.

„Eduard Manet neobična je ličnost. Kao slikar, on ima oko, ali nema ruku. Vilinska kuma koja je predsjedala u trenutku njegova rođenja dala mu je osnovne kvalitete koje umjetnik mora imati, ali uskoro se nad njegovom kolijevkom nadvila vještica i rekla: Dijete, nikad otići dalje od toga. Tako mi moje moći, sada ti oduzimam kvalitete koje zaista čine umjetnika.“

Mira se naslonila na zid i pritom osjetila uzbuđeno treperenje, kao da je nešto u njih ušlo i sada ondje izdiše. Samo nekoliko trenutaka poslije koža joj se zažarila i posramio ju je nerazmjer između onoga što je Albert Wolff govorio i osjećaja koji je slika u njoj izazvala. Rekao je da slika posjeduje neke kvalitete umjetničkog djela, ali da joj nešto nedostaje, ono ključno, iskra koja nam kaže više od ovoga ovdje.

„Slika visi pred gledateljem jednako otvorena i besmislena kao i osoba koja iza nje stoji. Ona čovjeku ne pruža osjećaj dostojanstva niti ga na bilo kakav način uzdiže. Nisam ništa nadahnutiji da mislim bolje o sebi kao o čovjeku dok stojim ispred ove slike nego kada stojim pred zidom. Mislim: Ljudi su poraženi u startu – nema se smisla ni truditi. Ipak, umjetnost bi u nama trebala probuditi upravo suprotan osjećaj, taj da ljudska nastojanja imaju krila! Slika poput ove trebala bi čovjeku omogućiti uzlet duha, ali ovakva slika nema krila, daje nam dojam da krila uopće nisu ni moguća. Ova šparoga leži ovdje kao kamen na duši i ruga se našim duhovnim pretenzijama. Ali duhovnost nije pretencioznost! Nema razlike između duhovnosti i pjesme, a pjesma u Manetovu srcu jest zvuk sirene. Trebamo sažalijevati očajnog tragača, dječaka slikara, kojemu nedostaje ono ključno, a on to i ne zna. Da bi to spoznao, sve što bi trebao napraviti jest stati ispred svoje slike u bilo kojemu muzeju, pogledati lijevo, pogledati desno i vidjeti kako djela najvećih slikara omogućavaju duše, zatim ponovno pogledati svoju vlastitu sliku, nejasnu, zbrzanu, sirovu, neočaravajuću, koja ne nudi nikakav uzlet. Kako je moguće da to ne vidi? Slikar bez očiju! Ili s očima odsječenima od ruke! Radi čega ljudima treba umjetnost nego zato da u sebi lociraju unutarnje oko koje unosi smisao u postojanje – jer što je umjetnost doli čin obdarivanja materije Božjim dahom? Umjetnik koji to ne može slika nebitne oblike bez života. Jasno je zašto su se kritičari smijali: zato što su bili zbunjeni time što nisu vidjeli ono što su trebali vidjeti. Čovjek se uredi prije nego što izađe van i umjetnost se, također, mora urediti. Manetove su slike gole, puste – ne samo zbog svojeg redikuloznog izbora motiva, već i duhovno.“

„Umjetnik zna da je umjetnik zbog načina na koji se odnosi prema vlastitoj iskrenosti“, rekao je Matty. „Ne bi li stoga Manet osjećao nelagodu dok je slikao, nekakvu svijest da mu nedostaje nešto ključno?“ Matty je stajao na mjestu i polako pušio, on je bio velika nada škole.

Wolff je kimnuo. „Veliki se umjetnik odmara u naslonjaču svojeg talenta kao u toploj Božjoj ruci. Manetov se talent ne odmara i on je nesvjestan svojeg posrtanja. On je poput psa koji hoda na tri noge i sebe ne smatra nimalo drukčijim od psa koji hoda na sve četiri! On želi da javnost odradi njegov posao – ona bi se jednostavno trebala osjećati očaranom. On traži od publike da završi njegove slike jer je lijen i nesposoban. U njemu se zasigurno javlja duboka frustracija dok radi, pokušava popraviti ono što se nikako ne može spasiti. Zato slika na brzinu, ne želeći pritom vidjeti što je napravio. Zato su njegova platna tako neuredna. Njegova duša nema kompas, stoga njegova vizija postaje kaotičnom. Moguće je osjetiti zavist u njegovu srcu, iako on i ne zna na čemu treba zavidjeti drugim slikarima! Nesposoban stvoriti ljepotu, skriva se iza ružnoće koju sam naziva ljepotom, a njegova platna ispadaju sramotnima, zato ga kritičari posramljuju, jer izaziva sram u svima nama. Zatim nastavlja slikati slike koje nemaju ništa ponuditi pa se potom okreće protiv kritičara i okrivljuje ih za njihove ‘zločine’.“

Postojalo je toliko načina na koje si mogao postati objektom mržnje i mogla te je mrziti gomila ljudi. Na početku smo bili naivno nesvjesni ove činjenice – koliko bi nas jako mogli mrziti ljudi za koje smo mislili da ćemo im biti dragi ili ljudi za koje smo mislili da ih neće biti briga. Postojalo je mnogo više mržnje nego što smo mogli shvatiti. Činilo se da mržnja izvire iz najdublje srži naših bića. Godinama poslije, samo si trebao proviriti kroz špijunku i ondje bi pronašao, sasvim očit, čitav jedan svijet žuči, potpuno beskrajan. Činilo se da smo sazdani od bijesa.

Ali zašto i ne bismo bili? Sreća nam nije bila namijenjena. Ljubav kakvu smo zamišljali nikad neće biti naša. Posao koji bi mogao zaokupiti naša srca i umove zauvijek, ni on nam nije bio namijenjen. Nikad nećemo zaraditi novac koji smo se nadali zaraditi. Ništa neće biti onakvo kakvom smo se nadali, ovdje u ovoj prvoj verziji postojanja. Ljudi su to napokon počeli osvještavati. Naš je bijes bio sasvim logičan.

Bog nam je barem darovao zoru, onima od nas koji su živjeli na litici. Barem nam je dao komadićak ljubavi, ako već ne dovoljno da nam potraje do kraja naših života. Ovdje u prvoj verziji našeg postojanja izrađivali smo sami svoju drugu verziju – priče i knjige i filmove i predstave – glancali svoje kamenje da bismo pokazali Bogu i jedni drugima kako želimo da izgleda iduća verzija, tješili se svojim vizijama. U dobre dane priznavali smo da je Bog odradio poprilično dobar posao – podario nam je život i popunio većinu praznina u postojanju, osim praznine u srcu.