Čangrizalo dobra srca

„Kad čitaš medvjedove riječi, moraš govoriti kao medvjed“, kaže djevojčica netom umirovljenu inženjeru Ottu Andersonu (Tom Hanks), gunđavom susjedu iz slijepe ulice urednih sivih kuća u nizu, koji silom prilika čuva nju i njezinu sestru te im na njihov nagovor čita iz slikovnice.

„Ali medvjedi ne govore“, odvraća Otto. Najiskrenije. Pomalo zbunjen time što djevojčicama, i svima ostalima, to nije bjelodano jasno kao što je njemu. Takav je – praktičan, logičan, činjeničan. Utoliko mu mnogošta i mnogotko ide na živce, jer svijet i ljudi baš i ne funkcioniraju po zakonima logike i praktičnosti. „Najveća je ludost pokušati shvatiti svijet racionalno“, reče filozof. Otto se takvu, ljudski iracionalnu, načinu razmišljanja ne uspijeva prilagoditi, iako je dosad proživio uredan građanski vijek. Zaposlen, oženjen, kao djelatnik i stručnjak cijenjen, kao suprug voljen.

Romaneskni prvijenac švedskoga književnika Frederika Backmana, Čovjek zvan Ove (En man som heter Ove, 2012, u hrvatskom prijevodu Maje Vrbanc, nakladnika Fokus, objavljen 2015), bio je iznimno uspješan u domovini, a potom i u inozemstvu – na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa zadržao se 42 tjedna. Istoimeni film iz 2015, u režiji Hannesa Holma, također je hrpimice privukao domaću publiku i postao treći najgledaniji švedski film svih vremena. Među inim, poslije je nominiran i za Oscare, u kategoriji najboljeg inozemnog filma i maske.

Tom Hanks u ulozi čangrizavoga (anti)junaka Otta /  Izvor IMDB

Čovjek zvan Otto (A Man Called Otto) nova je, američka filmska inačica, u režiji njemačko-švicarskog filmaša međunarodne, uglavnom američko-britanske karijere, Marca Forstera, poznata, uz ostalo, kao potpisnika Zrna utjehe (Quantum of Solace, 2008) iz serijala o Jamesu Bondu te Bala čudovišta (Monster’s Ball, 2001) i Goniča zmajeva (The Kite Runner, 2007). Premda u njemu čangrizavoga naslovnog (anti)junaka glumi velika američka zvijezda Tom Hanks, Čovjek zvan Otto nije dosegnuo status hita, niti je nagrađivan, no postigao je zapaženost i dobar uspjeh.

Najvećim dijelom prateći tijek prethodnika, američkoj je produkciji pripovijest prilagodio David Magee, prethodno nominiran za Oscare za scenarije Forsterova Sna za životom (Finding Neverland, 2004) i Pijeva života (Life of Pi, 2012) Anga Leeja. Ne odmičući odveć ni od strukture, ni od pojedinih događaja i epizoda, Magee je vješto uslojio, obogatio, razigrao građu, dodajući pregršt pojedinosti, vitica i nijansi kojima su spretno naglašene postojeće zamisli, razradivši ih, razvezavši i povezavši poprilično domišljato, ne iznevjerivši izvorne nakane. S početka, koji je i najbolji dio cjeline, pedanterija namćorastoga zakerala, no otprve simpatična Otta, bit će predočena i s nekoliko prizora koji bi mogli nasmijati i do suza (čega u Holmovu filmu nema). Odnos sa susjedima, napose s novopridošlom useljenicom iz Meksika, Marisol (Mariana Treviño) i njezinom obitelji, također će biti dobrodošlo razveden, scenaristički osnažen, kao i, primjerice, ulazak mačke lutalice u Ottov život, prikazan uvelike duhovitije i dirljivije. No isto će tako sjećanja (nemalu ulogu mladog Otta tumači Hanksov sin Truman) na pokojnu suprugu Sonyu (Rachel Keller) poprimiti okus znatno sirupastije romanse no u švedskom izdanju, a cjelina će, očekivano, biti ugođena u poticajnom duhu što otvorena, što podrazumijevana uvjeravanja u mogućnosti pojedinca za uspjeh, ostvarenje američkih snova, bajkovita iskazivanja vjere u poštenoga, radišnog malog čovjeka koji se – odluči li, zapne li, upre li – može izboriti za što god hoće. Pa čak, dok si pucnuo prstom, nadmudriti i nadvladati velike, uglavnom zle i bešćutne korporacije i organizacije, ovdje predstavljene u obličju zakonite nekretninske mafije. (U Oveu, u obličju također legalne zdravstveno-skrbničke mafije.)

I Otta i Ovea upoznajemo kao ogorčenike kojima je prvi sljedeći korak samoubojstvo, no obojica će, višekratno ometeni u tom naumu, skončati prirodnom smrću. Premda su, rekosmo, slijed i obličje događaja u obama filmovima približni, završnice će odjeknuti drukčije. U skladu s (pojednostavnjenom) postavkom koju je rado spominjao mađarski filmaš Istvan Szabó: američki film govori o pobjednicima, europski o gubitnicima. Čak i ako umre, za glavnim junakom američkog filma ostaje svijetli obzor vrijednog postignuća. Smrt glavnog junaka europskog filma najčešće govori o njegovu porazu i zaludnosti sudbe mu. Iako i on gudi o populistički sentimentalne strune, Čovjek zvan Ove ostavlja trag oporosti i tragike, Čovjek zvan Otto pak romantične plemenitosti.