Briljantna interpretacija Nietzscheove filozofije

Knjiga sadrži deset predavanja Vanje Sutlića o Nietzscheu održanih u travnju 1977. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Tekst predavanja priredio je Damir Barbarić, koji je 2016. priredio i Sutlićeva predavanja o Hegelu. Izdanje se temelji na uređenoj transkripciji fonograma predavanja, i to u dvije inačice, od kojih je druga, novija i opsežnija, rukopis koji je Sutlić pregledao, redigirao i dopunio, te je ona priređivaču poslužila kao osnova za etabliranje teksta. Budući da rukopis usprkos autorovim zahvatima nije bio dokraja očišćen od pogrešaka, nedosljednosti, nejasnoća i neodređenosti, priređivač je osjetio „nužnim preuzeti odgovornost i brižljivo intervenirati u tekst svugdje gdje ga je trebalo konačno učiniti podobnim za objavljivanje“. To je i učinio, ispravivši tacite neke očite pogreške, a neke intervencije – u pravilu dodatna pojašnjenja, bibliografske podatke i neke važnije razlike između inačica rukopisa – istaknuo je i objasnio u bilješkama ispod crte, tako da je na kraju dobiveno pravo kritičko izdanje. Priređivač je u predgovoru istaknuo da se „pomno pazilo da se ni u kojem slučaju ne naruši tijek misli i ne iskrivi pravi smisao mišljenog i rečenog“ napomenuvši da o pitanju „je li i u kojoj je mjeri to uspjelo, priređivač ne smije sam suditi“. Stoga je uputno da se kaže koja riječ upravo o onome što je u tom pogledu postignuto.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022.

Autentično prenošenje harmonije strogosti i slobode mišljenja

Čitatelj će svakako već od prvih rečenica zapaziti da je preciznost Sutlićevih izvoda i zaključaka uparena s iznimnom elegancijom izričaja. Poznato je da je pisani filozofski izričaj po prirodi stvari težak, zamršen, nerijetko i nezgrapan, a što govorena riječ, recimo predavanje, u velikoj mjeri ublažava; no, s druge strane, govorenom tekstu, osobito onomu koji nastaje i koji se oblikuje u trenutku izgovaranja, zna nedostajati za filozofijsko kazivanje nužna konciznost, preciznost i koncentracija na bitno. U Predavanjima je pak postignuto da se prednosti obaju načina međusobno upotpunjuju. Sutlić je bio vrstan govornik, fascinantan predavač i zavodljivi kazivač, čija je ekstemporirana riječ uvijek bila temeljito promišljena i pripremljena, po obliku muzička, pri čemu su ritam i melodija bili tijek i slijed misli, a harmonija istovremena prisutnost mnogih „vertikalnih“ slojeva smisla, gdje se nije bježalo ni od ironije ni od igre. Profinjenost i neobična jednostavnost izričaja iako je riječ o – kako ćemo vidjeti – krajnjim i najtežim pitanjima ne samo filozofije nego i opstanka, vjerno je pogođena i ostvarena. Isto tako, sloboda mišljenja, koja je ovdje pretpostavka cijelog pothvata s obzirom na njegov krajnji cilj da se nađu zameci „drugačijeg mišljenja koje više ne bi bilo filozofija kao metafizika“, ide ruku pod ruku s čvrstim osloncem na tradicionalne kategorije filozofije kao što je razlikovanje teorije, prakse i poiesisa, ili transcendentalije ens, unum, verum, bonum, pa onda klasične discipline ontologija, teologija, kozmologija i antropologija, zatim hijerarhija modaliteta moguće, stvarno i nužno…, dakle upravo s danas već zaboravljenim konceptima one filozofije koju treba „prevladati“, ali ih se ne smije zanemariti jer upravo u njihovom sklopu leži i problem i njegovo rješenje. U tom pogledu Sutlićevo je mišljenje blisko Nietzscheovoj harmoniji strogosti i slobode mišljenja; i bez jednog i bez drugog nemoguće je ozbiljno utemeljiti pa čak i naslutiti novo. Uz to valja istaknuti još jednu važnu značajku Predavanja, a to je uporno i dosljedno propitivanje slojeva značenja riječi i njihova oblikovanja mišljenja i svijeta, posve sukladno sa Sutlićevim stajalištem da je jezik koji je sveden na komunikaciju, jednoznačnost i prenošenje koncepta izgubio svjetotvornu moć.

Dakako, glavna zasluga za sve te spojeve pripada autoru, ali je priređivač uspio da „što je moguće vjernije reproducira ono što je Vanja Sutlić u predavanjima doista izgovorio, pritom u obliku za koji smijemo vjerovati da se što više približava onome koji bi mu filozof dao danas pri vlastitoj konačnoj redakturi“ i ujedno da „zadrži i očuva plodotvorni dojam živog i neposrednog, a ujedno duboko misaonog usmenog izlaganja, po čemu je Vanja Sutlić bio poznat i kao predavač iznimno cijenjen“. To je utoliko važnije što je cilj Sutlićeva mišljenja danas jednako udaljen – ako ne i udaljeniji – kao i u vrijeme kad su Predavanja prije više od četiri i pol desetljeća izgovorena. Kako je upozorio Sutlić, cilj je „beskrajno daleko od današnjeg razdoblja“, ali on je „dalek samo gledano iz ove naše epohe […], drugačije mišljenje pretpostavlja drugačiju povijest“, a to znači da je cilj koliko dalek toliko i nadohvat ruke. Nema dvojbe da smo ovim izdanjem i njegovim izravnim pozivom na neki način sudionici takve „drugačije povijesti“, koja i nama, koji smo sada i ovdje, nameće obvezu i pruža mogućnost da cilj nekako dokučujemo ili barem naslućujemo. Tu se pokazuje da priređivanje Predavanja iz transkripata nije neki izvanjski rad na uređivanju teksta, njegova standardizacija, sređivanje ili, kako bismo kolokvijalno rekli, „peglanje“, nego priključenje i nastavljanje na ono što je sam izvorni tekst zapravo htio postići: pokrenuti mišljenje do njegovih posljednjih i krajnjih mogućnosti. Autor je uputio poziv, a priređivač ga je prenio nastojeći osigurati punu autentičnost i, što je osobito važno, čujnost poziva.

Pregorijevanje metafizike

Tema Predavanja središnje su misli Nietzscheove filozofije, reklo bi se „osnovni pojmovi“, koji su poznato četverstvo: vječno vraćanje jednakoga, volja za moć, nihilizam s temom „Bog je mrtav“ te natčovjek, čemu se dodaje i pravednost kao pravo svega da bude, postane i nestane, dakle kao neka cjelina događanja. Pritom Sutlić nastoji pokazati da „eksplicitnu refilozofikaciju“ Nietzscheova mišljenja, koju nipošto ne treba shvatiti kao naknadno pridavanje filozofijskog smisla pjesničkim slikama i uzletima, nego kao poniranje do „unutarnje strukturne mogućnosti toga kao filozofije“. Naime, i kao što je svima poznato, „površinski sloj Nietzscheove misli sam sobom dopušta svakakve interpretacije s različitih stajališta koja njegovu misao shvaćaju sad kao filozofiju života, sad kao kritiku kulture, sad kao eminentno i iznimno pjesničko djelo“, ali raščišćavanje ili opredjeljivanje između toga nije ono gdje Sutlić vidi svoju zadaću. Ona se ponajprije sastoji u tome da se dopre do kraja metafizike kao mišljenja bitka bića i mišljenje otvori za novi početak, za mišljenje bitka. Sutlić ustrajava da pritom nije riječ tek o njezinu prevladavanju ili nadmašivanju, nego ponajprije o njenu „prebolijevanju“ ili, još bolje, „pregorijevanju“, dakle o prevladavanju koje je posebno otežano time da smo mi za metafiziku vezani takoreći egzistencijalno, u strahu od one perspektive koju otvara upravo Nietzscheova filozofija, a ta je da je sve što jest i što je vrijedno ujedno vrijedno i da propadne. Pregorijevanje metafizike znači suočavanje s Dionizom, sa stvaralačkom i ujedno rušilačkom i ubojstvenom snagom života te s onom „najstrašnijom i najponornijom misli“, misli „vječnog vraćanja jednakog“ koja je, kako uočava Sutlić, slomila i sama Nietzschea, i to prije njegova fizičkog i psihičkog sloma.

To „pregorijevanje“ nije bilo kakav događaj i nije tek epizoda pa ni obrat u povijesti filozofije, nego o njemu ovisi sudbina čovjeka i svijeta. Budućnost je smislenog opstanka u pitanju. Upravo zbog toga što je riječ o središnjem i najvažnijem događaju, Sutlić svoju interpretaciju Nietzschea povezuje s nizom drugih interpretacija koje su išle u istom smjeru, na prvom mjestu Martina Heideggera, potom Eugena Finka i Karl-Heinza Volkmann-Schlucka te niza drugih koji su na različite načine ocjenjivali je li Nietzsche samo došao do ruba metafizike te se samo nadvirio preko njega ili je napravio i prvi korak u bezdan postmetafizike. Tomu se, kao i u većini Sutlićevih interpretacija, pridružuje i Marx kao uz Nietzschea drugi potencijalni izvor mogućeg epohalnog obrata. Među svim interpretima koje pažljivo slijedi Sutlić pristaje najviše uz Volkmann-Schlucka, koji, za razliku od Heideggera, zastupa mogućnost da je Nietzsche, premda posljednji metafizičar, prevladao to stanovište. U tim ocjenama i interpretacijama Sutlić je iznimno skrupulozan, pa tako o Finkovu prevladavanju metafizike u konceptu igre govori s velikim uvažavanjem, ali i oprezom i suzdržanošću. Jednako tako Sutlić postupa i sa svojim vlastitim interpretacijama Nietzschea, koje ne prikazuje kao definitivne, ali zato obilato i zorno svjedoči koliko je pregorijevanje metafizike teško i intelektualno zahtjevno.

Sutlićevo povezivanje vlastitog mišljenja s cjelinom filozofije, koje se otvara u tim interpretacijama i promišljanjima svega epohalno relevantnoga, ovdje ne može biti ekstenzivnije pokazano – moramo se zadovoljiti navodom da index nominum opsegom male knjige od jedva 170 stranica sadrži 152 imena uglavnom filozofa i nekoliko prevoditelja, a da pritom ni o kome i ni o čemu nije govoreno usputno i površno nego uvijek bitno i na pravom tragu. U tom smislu Predavanja su više stvari – to nije samo briljantna interpretacija Nietzscheove filozofije nego i uvid u stanje filozofije odnosno rekreacija svijeta u kojem filozofija ima svoje mjesto, značenje i nužnost. Predavanja su i svjedočenje da je „filozofija nešto bez čega jedna određena vrsta ljudi ne bi mogla živjeti“.

Povezanost života i filozofije

Sutlićevo je ustrajavanje na povezanosti života i filozofije ključno i želimo ga još jednom naglasiti. Kod Nietzschea najbolje se potvrđuje da filozofija nije tek cerebralna zabava i vješto misaono žongliranje konceptima nego životno pitanje te zato Sutlić kaže:

„Nietzsche je baš tom svojom sudbinom instruktivan za uočavanje neizbježne situacije filozofije, naime te da se ne može filozofirati samo iz glave, nego cijelim životom. U filozofiji nije u najvećoj mjeri odlučujuće je li netko iznimno pametan ili je manje pametan. U filozofiji, kao ni u umjetnosti, nije odlučujuće ni to koliko smo doživjeli, nego koliko smo u raspoloženjima, u temeljnim raspoloženjima sebe otvorili, raspoložili za konstelaciju svijeta. Tko ne može u sebi probuditi i obnoviti to intenzivno raspoloženje, taj samo čeprka po površini riječi i iz njih spravlja nove ‘sisteme’, nove ‘stavove’, njihove nove međusobne odnose. Ljudima koji nemaju veze s korijenom filozofije ona izgleda kao svojevrsni pasijans: eto, slažem karte, pa će se one ovako ili onako poklopiti. Oni nemaju pojma o unutarnjoj nužnosti filozofiranja.“

Drugim riječima, pitanje pregorijevanja metafizike nije pitanje filozofije kao discipline nego pitanje života. Upravo iz Sutlićeva razumijevanja trenutka povijesnog svijeta proizlazi i obraćanje Nietzscheu kao filozofu jer iz suočenja s njime postaju jasne barem četiri bitne stvari: prvo, da „čovjek ne misli samo iz glave i da je Nietzscheov zahtjev da svoju filozofiju izvede na vodilji ‘tijela’ iznimno važan metodički zahtjev“, odnosno da se u filozofiju ulaže čitav opstanak; drugo, da naša subjektivna mišljenja nisu slobodna i ravnodušna te da u filozofiji „nije tako kao u matematici“ nego je tu „važno kakav tko jest“; treće, da zbog toga ni razlike među ljudima nisu kvantitativne, nego kvalitativne i da „nema ni istine za sve, a nema ni morala ni ljepote ni dobrote za sve“; i četvrto, na kraju, kod čega nam se Sutlić izravno obraća, da „nema nijednog njegova [Nietzscheova] stava koji bi mogao pokušati interpretirati, a da pri tome sama sebe ne staviš na kocku i u pitanje“. Iz toga postaje jasno što je potrebno da bismo se bavili ne samo Nietzscheom nego i filozofijom uopće: neustrašivo suočavanje s beskonačnom zadaćom konačnih bića i otvaranje u „zgodi“ koja nije neka točka u vremenu u kojoj se stječu određeni uvjeti, nego pokazuje naša vlastita ljudska kvaliteta i mogućnost.