50 godina od pokretanja ZOV-a

-

Kao da je bilo jučer, a prošlo je pola stoljeća otkako sam na kiosku u Novom Zagrebu kupio prvi broj ZOV-a, Zabavnog omladinskog vjesnika, zagrebačkog odgovora na Politikin zabavnik. Taj je beogradski list za djecu imao dugu tradiciju jer je izlazio od 1939, a formula mu je bila jednostavna i efikasna: jednu trećinu činili su stripovi, a dvije različiti članci o povijesti, znanosti, umjetnosti i neobičnim događajima iz života, pisani popularno i obvezno ilustrirani. Godine 1971. pojavio se i na hrvatskom tržištu jer je otad počeo izlaziti i na latinici. Pokretanje ZOV-a, poznajući Hrvate, nije zacijelo bilo motivirano samo financijskim razlozima, jer je netko u NIŠRO-u Vjesnik htio uzeti dio bogatoga tržišnog kolača, nego i domoljubnim: da se djeci ponude stripovi na materinskom jeziku; nije bilo slučajno da su u Jugoslaviji svi glavni izdavači stripa bili u Srbiji, od Gornjeg Milanovca, gdje su imali copyright na Disneyja, do Novog Sada, gdje je izlazila nenadmašna Stripoteka.

ZOV je preuzeo strukturu Politikinog zabavnika, sa zabavnim i poučnim tekstovima te mnogim kratkim stripovima, nešto kompletnima, poput divnog Jacovittija, nešto u nastavcima, poput bajoslovne Daleke planete. Prvi broj izašao je 14. rujna 1973, uz televizijske reklame koje su izazvale iščekivanje, u 200.000 primjeraka, za cijelu Jugoslaviju, a zadnji već 5. srpnja 1974, u samo 60.000 kopija. Teško je reći što mu je presudilo: loše je bilo što je bio tanji od Politikinog zabavnika, ili se tako činilo, pa se već na dodir osjetilo lagano razočaranje; loše je bilo i to što je izlazio također petkom, isti dan kad i moćni srbijanski konkurent; zagrebački zabavnik nije bio konkurentan ni po stripovima: u Beogradu su nudili hitove poput Fantoma, Mandrakea, Modesty Blaise, Flasha Gordona, Poručnika Blueberryja, a ZOV je krenuo s no name serijalima Vozi da bi živio, Mark Mačka i Mafija u šesnaestercu, koji su svi bili izvrsni, a osobito bi taj o mafiji i nogometu vrijedilo reprintati, no nedostajalo im je glamura.

Tipično za Hrvate, ZOV je nudio i baštinu, poput ilustracija Andrije Maurovića uz članke o važnim događajima iz nacionalne prošlosti, recimo dubrovačkog zemljotresa, progona vještica ili sarajevskog atentata, ali je i naručivao originalne radove aktualnih majstora: dvije Štefekove pustolovine, u brojevima od 12. travnja i 31. svibnja 1974. iz pera Ota Reisingera, kao i totalno šašav strip Ivice Bednjanca o barunu Trenku, objavljen cjelovito u posljednjem broju, zauzimaju počasno mjesto u muzeju hrvatskog stripa i velika su zasluga urednika ZOV-a Jovana Hovana i njegova, u impresumu nepotpisana, savjetnika za strip Rudija Aljinovića (kojima se još više divimo ako znamo koliko je Reisinger naplaćivao). No to nije bilo dovoljno da se konkurira Pricu Valijantu i Hogaru Strašnom, tada svjetskoj senzaciji, iz Politikinog zabavnika pa je i ZOV krenuo tim putem, nudeći već okušane bestselere Ripa Kirbyja i Asteriksa, no bilo je to premalo i prekasno.

Požutjele stranice izazivaju divljenje i sjetu. Kolonelo, vrhunski strip genijalnoga nizozemskog satiričara Petera de Smeta, o časniku koji neprestano pokušava izvesti državni udar, i danas odlično izgleda; danas nam je i jasno zašto je izvorni naziv De Generaal promijenjen – bio je previše razumljiv, mogao bi se netko prepoznati. Jak Violončelo nadrealnog Jacovittija, kriminalca koji sluša savjete vraga, i čiju dušu nastoji spasiti smiješni anđelak Blablablablaž, jedinstveni je primjer metafizike u stripu u cijelom mojem djetinjstvu. Jovan Hovan, kao majstor reportaže, i taj je žanr uveo u ZOV, pa možemo čitati članke o, recimo, Voji Šiljku ili Ivi Štivičiću, i uživati u njihovim mladolikim pojavama na fotografijama. Danak vremenu brojne su teme o gusarima, kaubojima i Indijancima, što je tada već bilo lagano preživjelo, a da mladež, to jest omladina, ne bi bila zakinuta za zdravo ideološko usmjeravanje, pobrinuo se fotostrip Sutjeska, u kojemu možemo gledati Richarda Burtona, Milenu Dravić, Ljubišu Samardžića i Borisa Dvornika kao najlažnije moguće partizane.

Nekako je ZOV i morao propasti. Oni poučni članci o parnim strojevima, raketama i mađioničarskim trikovima pripadali su ipak prethodnom vremenu, obrazovnoj ediciji Sve oko nas, koja tada ionako više nije izlazila; budućnost je bila namijenjena čistoj zabavi i kompletnim epizodama stripa, obvezno uvoznima, kakve su tiskali u Novom Sadu, Stripoteci, Asteriksu i Luckyju Lukeu, tada Taličnom Tomu. Još su dalje u budućnosti čekali razni specijalizirani glazbeni listovi i Erotika kojom je SOUR Vjesnik poharao čitavu bivšu državu, pokazavši da mlade zanima seks i rock’n’roll, a ne epruvete i juriši Bate Živojinovića. ZOV je tako zastao na pola puta, uhvaćen jednom nogom u prošlosti, a drugom nesigurno koračajući prema novom dobu, sa simpatičnim logom, neobičnim formatom gramofonske ploče i nekom iskrenošću, jednostavnošću i vedrinom. Na to što je propao njegov bi junak pilić Kalimero uzdahnuo: To je nepravda, prava pravcata nepravda!