Zbilja dobra produkcija i izvedba

S nestrpljenjem smo dočekali izvedbe Gotovčeve opere Mila Gojsalića u splitskom HNK-u, nakon što je prvi pokušaj zaustavljen bolešću basa Ivice Čikeša, koji pjeva ulogu Mehmeda Topan-paše. Naknadno ubačene u raspored, izvedbe su se smjestile u tjedan pred proslavu Dana grada, a posljednja izvedba s drugom postavom pjevača odigrala se točno dan uoči blagdana svetog Dujma. Publika je vjerno i u velikom broju pohodila sve tri izvedbe, nagradivši izbor uprave HNK-a da se izvede hrvatska opera koje na repertoaru nije bilo punih 28 godina.

Mezzosopranistica Irena Parlov debitirala je u ulozi Mile Gojsalića u operi Jakova Gotovca na sceni HNK-a u Splitu / Izvor HNK Split

Ipak, odazivu publike nije kumovalo samo preferiranje hrvatskog opernog stvaralaštva nego i, načelno rečeno, zbilja dobra produkcija i izvedba. Scena s malim brojem rekvizita i jednostavnom kulisom omogućila je tradicijskim elementima da se istaknu do te mjere da izgledaju kao eksponati u etnografskom muzeju, što su naglasili i članovi baleta u statičnim pozama na povišenoj platformi u dnu pozornice. Više nego povijesno osviješteni, scena (Vesna Režić) i kostimi (Tea Bašić) bili su izbor iz zamišljene prošlosti u susretu sa suvremenim. To vrijedi i za režiju (Ozren Prohić) koja je možda previše podcrtala i izvukla ono vulgarno i maskulino iz libreta Danka Anđelinovića (scene seoskih druženja u kojima su uloge žena svedene na udovoljavanje muškarcima). Ravnoteža ipak nije narušena te je epski i domoljubni karakter ostao u žarištu, kako i priliči junačkoj operi.

Raspon raspoloženja: odlučnost, zanos, zaljubljenost, zbunjenost, prkos, ranjivost, borbenost nije lako utjeloviti te se tako mezzosopranistica Irena Parlov, kojoj je to bila jedina izvedba, našla pred teškim zadatkom koji je ispunila pristojno: jednoličnu glumu koja nije proniknula kroz sve slojeve lika održao je siguran volumen glasa i dobro kretanje kroz lage. Nije plijenila ljepotom tona, ali je ulijevala sigurnost. Stjepanu Franetoviću (kao Petru Kulišiću, poljičkom vojvodi i Milinu zaručniku) te Ivici Čikešu (kao Mehmedu Topan-paši) bila je to treća izvedba zaredom. Kod Franetovića se lakše uočio zamor, dok je Čikeš briljirao u svojoj ulozi te se prometnuo u možda najuspješnijeg solista izvedbe. Muzikalne fraze i neobično dobro pristajanje uz ulogu nije nimalo ometeno činjenicom da je rola napisana za baritona, dok je Čikeš bas. Ivica Šarić kao Ivan Gojsalić, izabrani poljički knez i Milin otac, bio je točan i uvjerljiv, ali bez većeg žara u izvedbi, dok je Božo Župić kao Kolumbat, knežev sluga, bio manje precizan ali vrlo sugestivan. Marka Lasića kao Juru Kulišića, Petrova brata i barjaktara poljičke vojske, krasio je lijep ton i volumen. Od ostalih manjih uloga koje su bile izvedene uredno potrebno je istaknuti mladoga tenora Lovru Gujinovića, koji je utjelovio Aliju Izuran-bega, zapovjednika desnog krila turske vojske. Baršunasti ton i razigrana, neukalupljena gluma dobar su znak talenta za kojeg ćemo tek čuti.

Golem teret izvedbe ove glazbene drame nosi zbor. Šezdesetak pjevačica i pjevača sa zborovođom Vetonom Marevcijem na čelu dobro su odradili svoj dio zadatka: homogen i uravnotežen zvuk bez repova te sigurnost u scenskom pokretu, koji je bio sve samo ne jednoličan, ostavili su snažan dojam, koji nije omelo niti neobično dugo razilaženje u tempu s orkestrom u prvom dijelu. Pripisat ćemo to, kao i umor pojedinih solista, posljednjoj izvedbi.

Naposljetku treba čestitati dirigentu Ivi Lipanoviću. Orkestar je zvučao fantastično, nijansirano i balansirano, bez većih pogrešaka. Čini se da je maestrovo pedantno ustrajavanje na traženim dinamikama i tempima najviše utjecalo na to da izvedba bude kompaktna, s fokusom na bitno, te da na najbolji način predstavi Gotovčevu zaboravljenu uspješnicu.