U borbi protiv društvene demencije

„Jedno je slušati vijesti i poznavati činjenice o dalekim krajevima, a drugo je čitati priče iz nepoznatog dijela svijeta. Književnost pripovijeda o ljudima i krajevima o kojima možda nikada niste ništa ni čuli. Ona je izvrstan komunikacijski alat za prenošenje iskustva nepoznatih nam ljudi, za to da čitatelju pokaže posve novi dio svijeta. Na kraju shvatite da ljudi posvuda sliče jedni drugima, svi smo na kraju samo ljudi.“ Poručuje to Abdulrazak Gurnah, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2021, jedan od velikih pisaca uz čije se ime uvijek značajno navodi da je nagrađen Nobelom, jer je do trenutka proglašenja bio prilično nepoznat, znan samo malom broju čitatelja i najupućenijim znanstvenicima koji se bave postkolonijalnim studijima. Odnedavno se i hrvatski čitatelji mogu upoznati s njegovim djelom, roman Naknadni životi s engleskog je preveo Dinko Telećan (Profil, 2022) i upravo u tom romanu možemo pronaći razloge objašnjenja dodjele najuglednije svjetske književne nagrade za „beskompromisan i suosjećajan prikaz učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica“. Gurnah je majstor umjetničke forme koji razumije ljudske sudbine u sukobima, kako političkim, tako i intimnim, jer jedno se uvijek prelijeva u drugo, a u njegovim romanima ti su sukobi vulkanska lava koja se prelijeva po cijelim narodima (i pojedincima) i prži njihove živote generaciju za generacijom. U svojem djelu otkriva nam zaboravljenu Afriku, gotovo izbrisanu afričku povijest te shvaćamo koliko je veliko naše neznanje o drugim kulturama i običajima.

Od prvih stranica knjige Naknadni životi, romana tihe ljepote i tragedije, jasno nam je da smo u rukopisu majstora pripovjedača. Povijesni je to roman, ali i svojevrsna sveobuhvatna, višegeneracijska obiteljska saga o raseljavanju, gubitku i ljubavi. Povijesni događaji filtrirani su kroz individualno iskustvo. U srži roman je niz psiholoških portreta koji se bave traumom i, kao što naslov sugerira, onim što dolazi nakon toga.

Izd. Profil, Zagreb, 2022.
S engleskoga preveo Dinko Telećan

Pisac nam otkriva svijet istočne Afrike pod njemačkom okupacijom s početka 20. stoljeća, fokusirajući se na one koji su trpjeli tu njemačku vlast. Iznimno je to zanimljiva vizura jer u većini razgovora o europskoj kolonijalnoj prisutnosti u Africi ne spominje se njemačka uloga. Bez imalo egzotike Gurnah ispisuje priču o životima proživljenim u pozadini velikih povijesnih događaja kolonijalizma, odnosno ta zbivanja „velike povijesti“ samo su paravan onih njemu mnogo važnijih „malih života običnih ljudi”. Gurnah nas tjera da se brinemo o sudbini tih likova, koje on ispisuje s velikim suosjećanjem, jer jedino kroz empatiju, kroz ulaženje „ispod kože“ junaka možemo shvatiti učinke povijesnih događaja na pravi način. Priča je istodobno epopeja europskog kolonijalizma koja obuhvaća čitav svijet i intiman pogled na seoski život u jednom od mnogih zanemarenih kutaka Zemlje. Stvarajući djelo koje se bori protiv društvene amnezije Gurnah je vješto preokrenuo stari zapadnjački narativ, prikazujući Europljane kao pozadinske likove, dok u prvi plan stavlja Istočnoafrikance.

Postoji istočnoafrička poslovica koja kaže: kada se slonovi tuku, trava je ta koja pati. To je Gurnahova priča o takvoj gaženoj i zgaženoj travi. Pratimo sudbine triju glavnih likova kojima su životi isprepleteni što sredstvom, što ljubavlju, a oblikuju ih velike sile izvan njihove kontrole. Velike sile predstavljaju Nijemci koji su u istočnoj Africi provodili ono što su oni nazvali Zivilisierungsmission, misijom navodnog civiliziranja „primitivnih” plemena, a koja se pretvorila u strašan zločin. Njemački časnik Hamzi u romanu kaže da je on zato i došao u Afriku, da preuzme ono što mu s pravom pripada, a kako ima posla sa zaostalim i divljim ljudima, jedini način da njima vlada jest da u njih utjera strah.

No, iako piše o brutalnosti kolonijalnih osvajanja i o bezdušnim torturama kojima su bijeli osvajači Afrike podvrgavali domaće stanovništvo, on suprimira ljutnju i uspijeva zadržati nježnost izraza, koja je u konačnici puna razumijevanja za sve. Vrlo jasno piše o i okrutnostima koje je dio domicilnog stanovništva činilo sunarodnjacima, a sve zato jer su upali u zamke povijesnih vrtloga. Bili su to askari, afrički novaci u postrojbama za zaštitu (tzv. Schutztruppe), zapravo vojsci plaćenika pod zapovjedništvom njemačkih časnika. I oni su činili zločine, mučili seljane i klali lokalne poglavice koji su se usudili pružiti otpor. Bili su toliko nemilosrdni u provođenju ciljeva bijelih gospodara da su zemlju opustošili.

U takvu povijesnom uraganu našao se Ilyas, kojeg su još kao dječaka oteli njemački vojnici. Kako se razbuktavao njemačko-britanski rat za istočnu Afriku, Ilyas, koji je znao njemački jezik, dragovoljno se prijavio u askare. Tražeći pjesnika Heinea, a na kraju doznajemo da je našao Hitlera, po svršetku Prvoga svjetskog rata u Njemačkoj maršira s nacistima na njihovim paradama.

Autor je realistički, ali i s mnogo topline, opisao život tamošnje domorodačke zajednice, mahom muslimana, koji usprkos bijedi, siromaštvu i nepismenosti ne gube volju ni ljubav za život. To su ljudi koji žele krenuti dalje, okupiti se i izgraditi život i obitelj po svojem izboru, bore se da budu potpuni, vrijedni i lijepi, bore se za pravo na nove, duge, naknadne živote.