Tražim čitatelja osjetljiva na detalje

Martina Vidaić nagrađivana je pjesnikinja i prozaistica. Rođena je 1986. u Zadru, gdje je diplomirala hrvatski jezik i književnost. Dosad je objavila pet zbirki pjesama i dva romana. Za rukopis prve zbirke pjesama, Era gmazova, dodijeljena joj je nagrada Goran za mlade pjesnike 2011. Slijedile su pjesničke zbirke Tamni čovjek Birger (2016) te Mehanika peluda (2018), kojom je zaslužila bijenalnu nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu. Poetsko-prozna knjiga Trg, tržnica noć (2021) ovjenčana je nagradom Janko Polić Kamov, a nedavno je objavila i novu pjesničku zbirku Grad: konstrukcija. Prvi roman Anatomija štakora objavila je 2019, a drugi, Stjenice, 2021. Tim je romanom osvojila Nagradu Europske Unije za književnost. Riječ je o nagradi koja obuhvaća pisce iz 41 države članice programa Creative Europe.

Snimila Tanja Draškić-Savić

Dosad ste nagrađivani domaćim nagradama, a ovo vam je prva inozemna. Jeste li drukčije reagirali na nju nego na prethodne?

Svakom dosadašnjom nagradom bila sam više ili manje iznenađena, čak i kad sam mislila da imam realne šanse da je dobijem, ali ovaj je put iznenađenje bilo najveće. Iz nekog sam razloga bila uvjerena da nemam šanse pa sam kao jedna od nominiranih za nagradu na dodjelu u Leipzig išla prilično opuštena, bez očekivanja. Jako mi je drago da je međunarodni žiri, u kojem su sjedili ljudi koji ne poznaju moj dosadašnji rad, izdvojio baš moj tekst kao najbolji.

Kako je izgledala dodjela nagrade u Leip­zigu?

Dodjela je organizirana u sklopu Međunarodnog sajma knjiga. Svi nominirani autori bili su pozvani u Leipzig, priređen je program koji je uključivao kratko predstavljanje svakog autora i čitanje ulomka romana na materinskom jeziku, a na kraju su otkrivena imena dobitnika pet posebnih priznanja i glavne nagrade. Četrdeset i jedna zemlja koja sudjeluje u projektu izmjenjuje se u trogodišnjim ciklusima, što znači da je ove godine bilo trinaest nominiranih. Ovo je tek druga godina da se nagrada dodjeljuje na taj način, da postoji europski žiri koji odlučuje o ukupnom pobjedniku. Prije je svaki nacionalni predstavnik automatski dobivao Nagradu Europske Unije za književnost.

Pojedini radovi i dosad su vam bili prevođeni na strane jezike, no očekujete li da će ova nagrada ipak biti okidač i za veći interes za prijevode, pa i inozemnu recepciju (prije svega nagrađene knjige)?

Da, po kazivanju prethodnih dobitnika nagrade, koje smo imali prilike čuti u sklopu seminara održana prije dodjele, nagrada može donijeti mnogo dobrobiti u obliku prijevoda i međunarodne promocije knjige. Za moju knjigu već sad, nakon proglašenja, postoji interes stranih izdavača. Vidjet ćemo koja će se od tih suradnji ostvariti, a koja ne. Nastojim ne očekivati previše, ali bit ću otvorena za sve mogućnosti. Dosad su mi, kao što ste rekli, samo pojedini radovi bili prevođeni na strane jezike. Radilo se isključivo o pjesmama. Sada bih prvi put mogla vidjeti neki svoj prozni rad, i to cijelu knjigu, u stranom izdanju, što je za mene velika stvar jer donedavno nisam ni pomišljala da bi se tako nešto moglo uskoro dogoditi.

Osim rijetkih iznimaka, hrvatski pisci teško se probijaju do inozemne publike. Što mislite, zašto je tomu tako i može li se to kako promijeniti na bolje?

Nisam stručnjakinja u tom području, ali čini mi se, ovako sa strane, da postoje razlozi za to koji nisu isključivo povezani s književnom kvalitetom. Istina je da je naša književnost mala i po logici stvari ne može iznjedriti mnoštvo iznimnih glasova, ali danas književnost i na domaćem i na stranom terenu nerijetko funkcionira po načelima tržišne logike. Knjiga je proizvod koji se prodaje uz neku „priču“, autor postaje brend. Za autore s naših područja ta je priča neko vrijeme bila ratna priča, ali se s vremenom istrošila. A za druge narative koje imamo ponuditi strane je izdavače teško zainteresirati. Osim toga, prijevodi i međunarodna promocija zahtijevaju jako mnogo truda, ulaganja i znanja koje naši izdavači tek rijetko posjeduju. Pretpostavljam da bi se to teoretski moglo promijeniti većim trudom, ulaganjem i znanjem od strane institucija i/ili izdavača, ali nisam sigurna kolike su nam realne mogućnosti za to.

Glavni ton nagrađenom romanu Stjenice daje depresivna mlada arhitektica Gorana Hrabrov, koja se pokušava suočiti ne samo s recentnim nesretnim gubitkom partnera nego i s raznim avetima prošlosti. Osnovno oružje u toj borbi joj je – pripovijedanje o tome, makar ju nitko i ne čuje. Je li samopropitivanje jedna od uloga književnosti?

Propitivanje jest jedna od uloga književnosti, pa i samopropitivanje. Potreba da književnost bude ugodna, da u njoj pronalazimo potvrdu onoga što već mislimo i osjećamo opasnija je za njezinu sudbinu od nečitanja.

U bijegu od same sebe protagonistica iz Zagreba odlazi u rodni dalmatinski kraj, u obiteljsku kuću. Zbog složenih obiteljskih odnosa to je s jedne strane dodatno poremetilo njezinu poljuljanu psihu, no kao da je povratak ishodištima ipak bio neiz­bježan. Što u čovjekovu životu znače zavičaj i obitelj?

Ne mogu znati što zavičaj i obitelj znače svakom pojedincu, to je individualan osjećaj. Ima toksičnih zavičaja i monstruoznih obitelji. Jasno je da spomenuta ishodišta oblikuju pojedinca, ali to čine na vrlo različite načine, pozitivne i negativne. Moja pripovjedačica odlazi u rodni kraj jer ne zna što bi drugo učinila nakon što je srušen građanski identitet koji je sama gradila. Premda motivi povratka ni njoj nisu do kraja jasni, sluti se da, nakon što je ostala suočena s golim egzistencijalnim strahom, podsvjesno teži sigurnosti i prihvaćanju. U njezinu se slučaju ta sigurnost i prihvaćanje brzo pokažu nepostojećima, tako da na kraju završava na otoku, simbolu samoće i izolacije, suočena s obiteljskom kućom u raspadu kao materijalnim dokazom obiteljske povijesti koju se, kako zaključuje, može samo konzervirati i ostaviti na miru. Povratka zapravo nema.

Izd. Naklada
Ljevak, Zagreb, 2022.

Stjenice su složen roman, u kritici okarakteriziran kao psihološki triler, struja (pod)svijesti i slično, pri čemu se s pravom ističe fino i brižno njegovan stil te nekonvencionalna struktura – napisan je kao jedno neprekinuto poglavlje. Reklo bi se, štivo za birane sladokusce prije nego za širu publiku, zar ne?

Nikad ne pišem za ciljanu skupinu ljudi, ali nekako ispada da je moja publika malobrojna. Bila bih pretenciozna ako bih ih nazvala „biranim sladokuscima“, ali volim misliti da su to ljudi koji posjeduju određeni tip književnog senzibiliteta koji i sama posjedujem. Čini mi se da ovaj roman zahtijeva čitatelja koji je osjetljiv na detalje, na jezične i psihološke nijanse koji ponekad sadrže ključ za razumijevanje teksta. Ne znam koliko je zapravo težak za čitanje, meni se čini prilično laganim, ali znam da je ljudima ponekad poteškoća spomenuta neprekinutost tekstualnog tkanja ili minucioznost koju mnogi čitaju kao sitničavost. U našem kontekstu knjiga se možda može smatrati nekonvencionalnom, a pripovjedačica pomaknutom, ali ja ovaj roman vidim kao jednu od svojih najkomunikativnijih knjiga.

Pišete i poeziju i prozu. Rijetki su pisci koji održavaju zavidnu formu u dvama područjima, kako vama to uspijeva?

Hvala vam što mislite da održavam zavidnu formu i u poeziji i u prozi. Za uspješno pisanje poezije ili proze potreban je, čini mi se, potpuno različit set osobina, od kojih su neke i u sukobu. Meni pritom pomaže to što sam paradoksalna osoba koja posjeduje mnoge od tih sukobljenih osobina. To je teret u životu, ali korisno u pisanju.

Upravo ovih dana pojavila se vaša nova knjiga, zbirka pjesama Grad: konstrukcija, koju je objavio VBZ. U nju prodire nešto od atmosfere zbiljske konstrukcijske i ostale građevinske obnove gradova zahvaćenih potresom, no vaši stihovi, dakako, idu dalje i dublje, zanimaju vas individualni psihološki potresi i ruševine i mogućnosti (samo)obnove?

Pa da, mislim da ste zahvatili bitne odrednice te knjige. To je klasična zbirka poezije koja se donekle može čitati kao cjelina, ali mislim da ne treba forsirati takvo čitanje. Pojedinačna pjesma tu je ipak u središtu. Riječ je o pjesmama koje su nastajale četiri ili pet godina, još negdje od 2017. ili 2018, i u njima se donekle mogu naslutiti događaji koji su obilježili naše živote proteklih godina, kao i neke privatne promjene, poput preseljenja u novi grad, ali primarno je to ipak poezija koja se zadržava na području apstraktnih pojmova i emocija. Pokušavala sam neke od tih emocija, stanja ili apstraktnih pojmova prikazati s pomoću konkretnih, premda karakteristično nadrealnih, pjesničkih slika. Težila sam jednostavnosti u stilu, manje sam se razbacivala metaforom i poredbom, ima manje kulturnih referencija i sve je nekako stišanije i hladnije, ali mislim da je nešto od glasova iz prethodnih knjiga prepoznatljivo i u ovoj.