Teatar apsurda u izvornom značenju

Projekt Inkubator Zagrebačkog kazališta mladih zamišljen je „kao kreativni prostor u kojem članovi ansambla u kućnoj i zaštićenoj atmosferi vlastita kazališta mogu slobodno istraživati i razvijati autorski izraz“, kako piše u opisu projekta. Najnovija produkcija koju je Inkubator iznjedrio jest Ćelava pjevačica Eugènea Ionesca, u režiji Suzane Nikolić, formalnim obrazovanjem glumice. Temeljno djelo teatra apsurda postavljeno je na ZKM-ovoj velikoj sceni, s publikom smještenom na njoj, na tribinama koje s triju strana okružuju prizorište. Glumci su isprva zaklonjeni teškim zastorom, a scenografija i kostimi odmah su prepoznatljivi, ambijentirajući predstavu u sedamdesete ili osamdesete godine i građanski dnevni boravak (Ana Savić Gecan). Gospodin i gospođa Smith (Sreten Mokrović, Nataša Dorčić) tamo raspravljaju o trivijalnostima, s vremenom im se pridružuju gospodin i gospođa Martin (Adrian Pezdirc, Iva Kraljević), a tu su i služavka Mary (Hrvojka Begović) i vatrogasni kapetan (Mateo Videk). Dramaturg Espi Tomičić minimalno je intervenirao u Ionescov predložak, a još manje u njegovu atmosferu, koja je u potpunosti dosljedno provedena na pozornici.

Snimio Marko Ercegović

Počinje se od tipične građanske situacije, obilježene trivijalnostima, koja se postupno razara i čini sve bizarnijom, sve kako bi se došlo do završnog rasapa svakog smisla. Time se slijede postavke teatra apsurda u njegovu izvornom i potpunom značenju. Ono počiva na postupnim frakturama u naoko ničim obilježenoj, svakodnevnoj životnoj sceni, koje postaju sve veće i tako preokreću kazališnu paradigmu smisla i iluzije. Suzana Nikolić toj dobro poznatoj i provedenoj Ionescovoj paradigmi pridružuje tek pokoji naglasak u obliku karikiranja, pokreta, izravnog obraćanja publici. Naglaske često ostvaruje pokret (Šimun Stankov), primjerice u prizoru u kojem se Mary, služavka, poigrava vješalicom za kapute. Važan je i doprinos videa, osobito segmenta koji asocira na goruću zemaljsku kuglu (oblikovatelji Marko Turčinov i Mihael Šandro). (Anti)dramska je radnja smještena u Englesku, no svakako je univerzalna i uspijeva izazvati gledateljski nemir. Njegovo izazivanje postupno je i dosljedno, svaki prizor donosi neki suptilni razvoj raspada prividne normalnosti.

S druge strane, iako ta postupnost i postojanost slijede postavke predloška i dobro predočuju apsurdističke kazališne tendencije, nisu bez usporavanja unutar prizora, ustrajavanja na momentima koji se mogu činiti predugima. Primjerice, pripovijedanje eksperimentalnih basni u jednom od kasnijih prizora. Prva je zanimljiva i na pomaknut način zabavna, druga već manje i tako redom. Takvih je trenutaka više, gotovo u svakom prizoru po jedan. Srećom, nisu dominantni, jer se cjelina jasno raspoznaje, ima odgovarajući tijek i može se pratiti unatoč usporavanjima.

Glumački je Ćelava pjevačica ujednačena predstava. Sreten Mokrović i Nataša Dorčić kao gospodin i gospođa Smith dobro su se nosili s postupnošću ruganja vlastitim likovima, uspijevajući zadržati odmak i karikiranje svesti na prihvatljivu mjeru. Slično je i s ulogama Adriana Pezdirca i Ive Kraljević, koji gospodina i gospođu Martin oblikuju ponešto više naglašavajući stereotipe, a manje bizarnosti. Hrvojka Begović uspjelo je pomicala apsurd u ulozi služavke Mary, često s taktom obavljajući ulogu katalizatora besmisla. Mateo Videk vatrogasnog je kapetana donio možda i odveć karikirano, s nepotrebnim služenjem kajkavskim kao sredstvom humora.

Moglo bi se, nakon viđenog, zaključiti da je Ćelava pjevačica u ZKM-ovu inkubatoru stasala školski. U predstavi su prisutne sve postavke upisane u predložak, tu su tipska građanska atmosfera, isto takvi likovi, postupno uvođenje apsurda od karikiranja trivijalnosti na početku do potpunog besmisla na kraju. Riječ je o pouzdanom pristupu, koji možda nije uzbudljiv i ne donosi ništa što bi predstavu osobito izdvojilo, ali istodobno je ne čini ni lošijom. Postavlja se, ipak, vjerojatno i nenamjerno, pitanje o načinu na koji postavljati kanonske predloške. Ako su oni tek ilustracija ideja u njih upisanih, to će uglavnom završiti dobro, jer riječ je o tekstovima koji su s razlogom održali status kanonskih. No ostaje i dojam da se nije gledalo ništa zaista uzbudljivo. Ionescov teatar apsurda je, ipak, poseban slučaj. Naime, on počiva na postavkama koje su jasno zamišljene i tako ugrađene u drame. Krećući od situacija koje su društveno jasno kodirane (poput građanskoga dnevnog boravka u slučaju Ćelave pjevačice), postupno se dolazi do potpunog besmisla. Ako se ta paradigma iznevjeri, gubi se temeljna postavka i predstava lako tone u sterilnost. Stoga je prostor za intervencije i interpretacije potrebno naći u okviru tako postavljene cjeline. Suzana Nikolić i Espi Tomičić to su uglavnom i uspjeli, na trenutke i odveć dosljedno (ali ne zato i pogrešno). Dojam je na kraju ipak pozitivan. Ćelava pjevačica predstava je koja će izgledno imati publiku, već zbog toga što je riječ o školskoj lektiri.