Tajanstveni par

U broju 760. Vijenca od 20. travnja izišao je članak gornjeg naslova moga dragog prijatelja akademika Luka Paljetka. Paljetkov je članak izvanredan i inspirativan pa me potaknuo da napišem nekoliko redaka o istoj temi, reljefu koji se nalazi u sjevernom, nutarnjem kutu Kneževa dvora u Dubrovniku. U tom je prilogu autor pokazao svu raskoš svoga poznavanja antičke mitologije i iznio priču koja se u Dubrovniku već dugo vremena prepričava: o tobožnjem koitusu žene i psa (sodomija ili zoofilija) uz legendu o dubrovačkoj gospođi koji je preljub počinila s psom / kučkom. Ista priča ispripovijedana je i meni kad sam prvi put posjetio Dubrovnik na prvoj školskoj ekskurziji i, dakako, sam Knežev dvor. I nama, mojim razrednim kolegama, ispričana je inačica navodnoga stvarnog događaja iz davne dubrovačke prošlosti.

Toj priči nisam nikada pridavao neko značenje, čak nisam nikad ponovno pozorno promatrao reljef tijekom brojnih boravaka u Dubrovniku pa čak i kad sam držao predavanja u Kneževu dvoru ili na poslijediplomskom studiju u Bulićevoj ulici. Lukov pak članak zbog podudarnosti priče koja očito još živi pobudio mi je dosad neprobuđeno zanimanje. Zbog toga sam proučio i dobro razgledao objavljenu sliku. Utvrdio sam da o spomenutom koitusu ne može biti ni govora, što je, uostalom, i Lukov zaključak.

Kao osoba koja se dosta intenzivno bavila antičkom ikonografijom došao sam do ovih zaključaka.

Reljef je spolium, dakle on je starijeg postanja, ugrađen poviše ugaonog kapitela. Što znači da je raniji od konstrukcije atrija. Nije se pazilo da se okvir postavi vodoravno nego je zakošen tako da vizura pada nešto nalijevo. Reljef nije čitav jer je s lijeve strane gotovo okomito prelomljen, a desno je također odlomljen, ali manje pravilno pa se ne može procijeniti koliko je od desne noge životinje izvorno očuvano. Čini se ipak da se vidi da je lom približno išao niz butinu do koljena, a ostatak je po svoj prilici rekonstruiran.

Na reljefu se jasno vidi da su u zagrljaju dvije figure, od kojih je lijeva dječak s nešto dužom kosom, a desna pas. Nije posrijedi, dakle, žena. Dječak ima repić i odjeven je do pojasa u uz tijelo usko pripijenu životinjsku kožu. Na stražnjici se vidi repić koji visi na dnu kože i njoj pripada. Noge također izgledaju kao da su rekonstruirane. Nije riječ ni o medvjediću nego o psu.

Što se iz tog opisa iščitava? Ljudska figura je mladi satir odjeven u nebris kao i mnoge figure dionizijskog kruga (thiasos), koji se igra sa svojim psom. U igri pas se uspravio i čini se kao da je velik kao i dječak, ali to je optička varka, jer je u položaju dječaka vidljivo da je on u kukovima savijen, što znači da je znatno veći od životinje. Već ovakav odnos bi upozoravao da nije riječ o medvjedu pa čak ni o medvjediću. Psi su životinje koje često prate dionizijsku povorku. Životinjska (srneća) koža je nebris, u starije doba odjeća lovaca, a poslije je prihvaćena u dionizijskoj religiji i nose je razni sudionici pijane ili polupijane povorke u kojoj sudjeluju Dionisovi trabanti.

Po svoj prilici riječ je o reljefu na kojem se javljaju dječaci – eroti koji obavljaju radnje kao i odrasli i postoji cijela skupina takvih ikonografskih prizora. To može biti svečana povorka ili razni drugi poslovi odraslih kao što su berba grožđa. Često i lov. U takvim antičkim reljefima sudjeluju odrasli, ali i dječaci eroti kao njihova supstitucija. Erot i pas krajnji je desni dio reljefa, a lijevo je zacijelo bilo još takvih likova, a o njima možemo samo nagađati. Po mojoj prosudbi to su bili drugi sudionici u lovu kao na poznatom sarkofagu s prikazom erota u lovu iz Salone (produkcije grada Atene, obično nazivana atička) ili pak na lokalnim reljefima ispod kupole splitske katedrale (Dioklecijanovog mauzoleja) s prizorima lova erota.

Dakle po sudu pisca ovih redaka riječ je o dionizijskom reljefu s erotima kao sudionicima u lovu. U ovom trenutku nije jednostavno kazati iz kojeg je doba prikaz. Trebalo bi malo „pročeprkati“ u zidu, vidjeti jesu li pretpostavke o lomovima točne i od kojeg je materijala načinjen reljef. Na prvi pogled čini se da je riječ o mramoru, a ne o vapnencu, kao što je to slučaj s kapitelom iznad kojega je reljef. U svakom slučaju riječ je o „umetku“ na skrivenom mjestu, vjerojatno nađenu prigodom konstrukcije atrija Kneževa dvora. Majstorima graditeljima vjerojatno je bilo žao odbaciti fragmentirani reljef pa su odlučili da ga ugrade kao dodatni ukras svojoj prelijepoj građevini. Ugradnja starijih spomenika u razne građevine drevna je pojava koja ima semantičku i estetsku pozadinu.

Pišući ove retke bio sam u nedoumici, je li dobro srušiti tajanstvenu priču koja pouzdani „pali“ kod naivnih turista. Ipak, ne vjerujem da napisano osobito utječe na legendu, koja uvijek ima svoj skriveni put do publike. Ona će trajati bez obzira na ovdje izneseno u čast Luka Paljetka.