Sretan rođendan, Fritz!

U povodu 130. obljetnice rođenja književnika Miroslava Krleže (1893–1981) održan je kolokvij posvećen autorovom dramskom stvaralaštvu u organizaciji Matice hrvatske u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem Zagreb. Jedanaestoga svibnja u Matičinoj dvorani Jure Petričevića, uz akademike i sveučilišne profesore, izlagali su i dramski umjetnici, a neki od njih imali su priliku raditi na inscenaciji Krležinih dramskih komada kao glumci i redatelji. U maloj pak dvorani Matice hrvatske postavljena je izložba Krležina djela na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, na kojoj se mogu pogledati plakati i večernji programi predstava nastalih prema Krležinim dramama u produkciji HNK-a u Zagrebu. Autorica je te izložbe Silvija Kolar, voditeljica Arhiva zagrebačkoga HNK-a.

Miroslav Krleža

Slikari kao Krležini
dramski likovi

Program su otvorili Miro Gavran, predsjednik Matice, i Iva Hraste Sočo, intendantica HNK-a u Zagrebu, koji su kao uvod dali sažet kronološki pregled Krležinih djela i stvaralaštva, a Hraste Sočo naglasila je da Krleža ne silazi s repertoara zagrebačkoga nacionalnog kazališta. Kolokvij je započeo Krešimir Nemec izlaganjem Slikari u Krležinim dramama: od umjetnosti do biznisa, u čijem su fokusu bili dramski likovi slikara, česti protagonisti njegovih drama. Za primjer su uzete tri drame: Michelangelo Buonarroti (1918), Gospoda Glembajevi (1929) i Leda (1930) odnosno likovi Michelangela Buonarrotija, Leonea Glembaya i Aurela. Drama o Michelangelu najuspješniji je komad iz Krležina ciklusima o „gigantima“, genijima, iznimnim pojedincima. Preko lika renesansnog slikara tematizira se nezavidni položaj velikog umjetnika koji pada pod autoritetom svog mecene, u ovom slučaju Pape, i njegovih pogrda na Bounarrotijev rad u Sikstinskoj kapeli. Također se provlači ideja umjetnosti kao jedine mogućnosti oslobađanja od vlastitih demona, suočavanja s vlastitom sjenom u jungovskom smislu, koja je u drami uobličena likom Nepoznatog. Nemec tako zaključuje da umjetničko stvaralaštvo, slikarstvo, u drami Michelangelo Buonarroti ima ontološku dimenziju, dok će u slučaju Leonea Glembaya ono imati egzistencijalnu.

Iva Hraste Sočo / Snimio MIRKO CVJETKO

Nina Violić

Leone, iako snažan i oštar prema ostalima kada su u pitanju moral i umjetnost, vlastito stvaralaštvo podcjenjuje i sumnja u svoj talent. Jačina kojom drži svoj moralni i umjetnički integritet najviše dolazi do izražaja u dijalogu s ocem Ignjatom, koji pripada svijetu kapitala i malograđanštine, barem prema Leoneovu sudu. Aurel iz drame Leda pak suprotnost je prvoj dvojici – on je strogo proračunat biznismen kojega ne muči stvaranje vlastitog stila, već se utječe pomodnosti, podilazi ukusu malograđanštine. Umjetnost je za njega prije svega oblik trgovine, a njegova djela roba na tržištu. Nemec se ovdje osvrnuo na poznati esej Waltera Benjamina o proizvodnji umjetničkih djela u doba tehničke reprodukcije i problema estetske regresije koja se događa razaranjem aure mogućnošću mnogobrojnog umnažanja umjetničkih slika, postupka kojim se upravo Aurel koristi kako bi stekao što veći profit uz što manje truda.

Iz postava izložbe u Matici hrvatskoj

Kako utjeloviti lik o kojem
uvijek govore drugi?

Nakon prvog izlaganja sudionici su u dvorani imali prilike prisustvovati izvedbi prizora iz predstave U agoniji u režiji Ivice Buljana u produkciji zagrebačkoga HNK-a. Akademski glumci Nina Violić u ulozi Laure Lenbach i Livio Badurina kao Dr. Ivan pl. Križovec izveli su prvi dijalog između njihovih likova, što se pokazalo kao dobar živi primjer kako Krležini tekstovi mogu zvučati na sceni pa makar to i ne bila kazališna pozornica. Na tom tragu bilo je i izlaganje glumice i spisateljice Anje Šovagović Despot naslova Tajna barunice Charlotte Castelli Glembay, koja je s prisutnima podijelila svoje iskustvo utjelovljenja lika barunice iz drame Gospoda Glembajevi u režiji Zlatka Svibena na Dubrovačkim ljetnim igrama 2017. Anja Šovagović Despot opisala je proces rada na predstavi kao buran i ambiciozan jer je ova adaptacija trebala biti, njezinim riječima, „glazbeni spektakl“.

U pripremi za ulogu barunice naišla je na više prepreka – primjerice, više se prepoznavala u liku Leonea i njegovu odnosu s ocem, optužbama i kompleksima koji proizlaze iz sukoba tih dvaju likova. Teško joj je bilo utjeloviti lik žene o kojoj se zapravo vrlo malo saznaje, o njoj uvijek govore drugi, i to samo najgore; ona je kriva za sve. Glumica preispituje prvenstvo mladog Glembaya kao nositelja moralne vertikale i njegovo „traumatično“ iskustvo afere s maćehom, koja mu je u trenutku afere bila vršnjakinja, kako zaključuje Anja Šovagović Despot i pita se gdje je tu trauma. Postavlja pitanje zašto je uloga barunice Castelli intrigantna, gdje je i koja je njezina verzija priče? Ona se vjerojatno krije u njezinu završnom monologu, ali kako zapaža glumica, Charlotta biva zaklana škarama upravo u tom trenutku. Nedovoljno je raspisan odnos barunice i njezina sina Olivera, zanimljivo, jer Charlotta je jedini lik majke koji se pojavljuje u Krležinim dramama, tvrdi glumica.

„Živost neotežana pregnantnom Krležinom rečenicom“

Dino Pešut, koji trenutno radi kao dramaturg na skorašnjoj novoj adaptaciji Lede na daskama HNK-a u Zagrebu u režiji Franke Perković, izlagao je o Dramaturškoj suigri Kraljeva i Lede. Usporednom analizom dviju drama izdvojio je dva motiva: odgođeno i odsutno. Riječ je o tome da su protagonisti u tim dramama u, kako Pešut ističe, kao-da-vremenu – pokušavaju preosmisliti sebe i preuzeti kontrolu nad sobom. Njegovim riječima, to su drame tračeva gdje se naizgled ništa ne zbiva. Lucija Ljubić prezentirala je povijesni pregled hrvatskih glumica u Krležinim dramama o Glembajevima oslanjajući se na crtice iz kazališnih kritika o uspješnosti glumačkih izvedbi koje su uglavnom bile pozitivno ocijenjene, dok to nije bio slučaj s dramskih tekstovima koji su naišli na oštre negativne kritike. Ivan Trojan i Helena Sablić Tomić za fokus svojih dvaju izlaganja uzeli su Krležin odnos s Osijekom, koji je piscu ostavio gorak okus u ustima zbog brojnih incidenata i negativnih reakcija na njegov dolazak i dramsko stvaralaštvo.

Kolokvij je završio izlaganjem Iskustvo u režiranju Krležinih Legendi Ivana Planinića, koji je podijelio svoje iskustvo s postavljanjem na scenu Krležine Maskerate u produkciji HNK-a u Varaždinu i Legendi ove kazališne sezone u produkciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella. Planinićev prvi susret s Krležinom bio je na Akademiji dramske umjetnosti s već spomenutom dramom Michelangelo Buonarroti, kada je doživio neuspjeh zbog prevelike zavodljivosti teksta, napose didaskalija. Kao najveći problem ističe i manjak kazališnosti Krležinih dramskih tekstova, koji traže adaptaciju i nadogradnju, ili kako je sam Planinić to sročio: „živost neotežanu pregnantnom Krležinom rečenicom“.