Sjajni Mlakić

Prije romana Druga Noina arka Josip Mlakić je u svom vrijednom, tematski, stilski i žanrovski razvedenu proznom opusu, koji čini dvadesetak romana i zbirki priča, već imao dva objavljena antiutopijska djela. U svojoj prvoj književnoj projekciji budućnosti u kojoj je dominantna ideja društvenog propadanja, romanu Planet Friedman (2012), pisac prikazuje svijet u kojem vladaju korporacije i u kojem je sve podređeno njihovu profitu te pripovijeda o razornim socijalnim, moralnim, psihološkim i drugim posljedicama koje je donijela fridmanovska neoliberalna ekonomija. A u svojoj drugoj antiutopiji, romanu O zlatu, ljudima i psima (2020), karikirajući do groteske i apsurda zbivanja u zemlji u kojoj je rođen i u kojoj živi, autor je želio upozoriti na to u kakve kaotične, bezizlazne situacije tu državu guraju nerazumne i korumpirane nacionalne političke elite.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.

Polazeći na svoj treći izlet u antiutopiju – pisanje postapokaliptičnog romana Druga Noina arka – Mlakić se odlučio za već provjeren postupak: ponovo je posegnuo za biblijskim motivima i pričama te ih funkcionalno i kreativno ugradio u svoju distopijsku viziju. Ovaj put u tom je smislu ključna bila Knjiga Postanka, onaj njezin dio koji govori o postanku i nestanku svijeta u potopu. Formalno, autor je roman podijelio na dva dijela i Epilog. U prvom dijelu, citatno naslovljenu (s obzirom na Bibliju) Knjiga Postanka, koji jedva prelazi karticu teksta, neutralni pripovjedač romana sažeto izvještava kako je Duh stvorio svijet u sedam dana. Čitatelj već na tome malom uzorku uočava pripovjedačeva odstupanja od izvornoga starozavjetnog teksta naslućujući da će autorova narativna strategija krenuti nekim drugim, svojim putom. Drugi, bazični dio teksta romana, naslovljen opozitno Knjiga Nestanka, obuhvaća sav preostali prostor, u kojem se opisuju posljednje godine dvojice preživjelih stanovnika planeta Zemlje i njezina apokaliptičnog nestanka. Na kraju, u sedam-osam redaka dugu Epilogu – koji nas situacijom lika i atmosferom podsjećaju (vraćaju) na početak drugog dijela romana – pripovjedač izvještava da se u „prvoj zori novog čovječanstva“ iz „grozomornog sna“ probudio čovjek koji se zove Adam (prema Biblijskom leksikonu Adam je izvorno hebrejski opće ime za čovjeka ili ljudski rod, a u rodoslovlju Knjige Postanka dolazi kao vlastito ime prvog čovjeka, praoca ljudskog roda).

Nakon kataklizme – kojoj ne znaju uzrok, tek pretpostavljaju da je posrijedi bio nuklearni rat – Mlakićevi protagonisti pokušavaju preživjeti na nekoj bosanskoj planini. Jedan je Noa, koji živi u baraci visoko u šumi gdje je proizvodio drveni ugljen, a drugi je „žilavi starac“ Ibrahim koji je cijeli život bio pastir i nedaleko od njega ima nastambu te veliko stado ovaca. Bili su uvijek dobri susjedi, a kad su shvatili da su u dolini, nakon višemjesečnih kiša i odrona koje je potop prouzročio izgubili sve svoje – Ibrahim šestoricu sinova, Noa ženu i sina, još dječaka, zbližili su se još više. Zbližila ih je zajednička nevolja. S tim u vezi ima jedno mjesto u Drugoj Noinoj arci za koje mislim da je reprezentativno za Mlakića pisca i da na najbolji način karakterizira njegov dosadašnji književni opus: „Ibrahim je bio musliman, a Noa kršćanin. No na planini je to drugačije izgledalo, nije to bila toliko nepremostiva razlika kako se to činilo nekada dolje u dolini, u vrijeme dok je Bog još uvijek bio važan ljudima. Bog je na planini oduvijek bio jedan. Bio je okrutan i milostiv istovremeno, i svakodnevno im je pokazivao oba svoja lica. U ime tog zaboravljenog Boga dolje se nekoć ubijalo. Ibrahim je zaboravio sve molitve koje je jednom davno mehanički naučio napamet. Ponekad ih je noću prizivao, njihovu melodiju i ritam, tražeći u zaboravljenim molitvama nepostojeću utjehu.“

Roman vremenski obuhvaća možda i cijelo desetljeće nakon kataklizmičkog događaja. Narator o zbivanjima, koja djeluju jezivo, pripovijeda u vremenskoj sukcesiji (pojedine pak događaje iz ranijeg Noina života, kao što je onaj o sudjelovanju u grabežnom umorstvu na koje su ga prisilili razbojnici, uvodi u roman u grafički drukčije oblikovanim analepsama). Noa i Ibrahim primjećuju promjene koje se zbivaju u prirodi – umiranje šuma i bilja, vjetrove koji pijeskom zasipaju krajolik, presušivanje zdenaca i izvora; zapažaju kako sve češće ugibaju životinje i rađaju se deformirani mladunci. Sve su to, naravno, slike koje ih emotivno troše i deprimiraju, ali ne izazivaju egzaltirane izljeve.

Sve to vrijeme Noa marljivo prikuplja kosti uginulih životinja i posprema ih u „zajedničku grobnicu“ – napuštenu peć za proizvodnju drvenog ugljena koja nalikuje na arku. Posao je to koji se Noi čini silno važnim, premda ne zna zašto je to tako. U tom će grotlu završiti i Ibrahim nakon što Noa izvrši svoje obećanje da mu zbog nesnosnih bolova skrati muke, a u arci će, kad osjeti da mu je smrt blizu, skončati i Noa. Dramu nekih svojih životnih iskustava, osobito onih sa svojom djecom, obojica će odnijeti sa sobom u grob. Što reče Ibrahim: „Nekad sam mislio da čovjek pred smrt zna sve. Da mu je sve jasno. A nije.“ Možda će iz te zbirke kostiju, pronađu li ih jednog dana u potopljenoj korablji, neka razvijenija civilizacija uspjeti oživiti svijet ljudi i životinja kakav je nestao smrću posljednjih dvaju Zemljana i apokalipsom njihova planeta. Ali je pitanje što bi se moglo s tim recidivistima.

Mlakić još jednom pokazuje vrhunsko pripovjedačko umijeće.