Putovanje hrabrog srca

Premda su The National, poslužimo li se otrcanom novinarskom frazom „sastav iz Ohija s njujorškom adresom“, o njihovoj bi se magičnoj povezanosti s hrvatskom publikom mogle napisati knjige. Od prvog nastupa u Ksetu 2004. pred šačicom ljudi do rekordnog broja (devet, deset?) koncerata pred tisućama obožavatelja na velikoj sceni u Zagrebu i Šibeniku, pjevač Matt Berninger i njegov indie-rock-kvintet kontinuirano potvrđuju tradicionalnu sklonost domaće publike tjeskobnim art-rock-stilizacijama omeđenih opusima Joy Divisiona, The Smithsa i Nicka Cavea. Istina, u njihovoj glazbi odjekuje i nešto Cohena i Springsteena, ali The National uvijek, pa i na devetom albumu First Two Pages of Frankenstein (4AD, 2023) zvuče kao anglofili razmjerno skučena tematskog raspona. Pjesme im većinom govore o stvarima koje se upravo raspadaju ili bi se mogle uskoro raspasti – poput braka, romantične veze (Eucalyptus je gorkoslatki primjer) ili pak sama benda, koji je po prirodi stvari prinuđen funkcionirati u kontekstu raznih tenzija. Frankenstein je nastao nakon dugog razdoblja kreativne blokade koje je zahvatilo pjevača Matta Berningera – njegove su depresivne epizode opstruirale kreativni proces tako dugo i razorno da je, kako je nedavno priznao u razgovoru za magazin Variety, bilo upitno hoće li sastav ikada više snimiti album.

Izd. 4AD, 2023.

To je razdoblje srećom iza njega, pa smo u zvukovnom smislu dobili najblaži, najprotočniji album u 23-godišnjoj karijeri. Očekivano, sve vrvi od balada, a u jednoj, The Alcott, zapjevala je i Taylor Swift, kojoj su članovi Nationala pomogli u njezinoj indie-folk-fazi na albumima Folklore i Evermore. U dvjema dojmljivim skladbama gostuje i kantautorica Phoebe Bridgers, ali melodijska raskoš nikada nije bila jača strana The Nationala – zahvaljujući skladateljskoj jezgri, braći Dessner, glazba im je uvijek više nalikovala slojevitim, pomno konstruiranim zvučnim katedralama nego standardno oblikovanim pjesmama, a one su gotovo bez iznimke obavijene gustom melankoličnom ovojnicom.

Svima koji kantautorsku melankoliju žele iskusiti iz ženske, ali toplije i skladateljski „klasičnije“ perspektive, preporučujemo izvrstan novi album Natalie Merchant, Keep Your Courage (Nonesuch / Dancing Bear, 2023). Poput pjevača The Nationala, i ona je materijal stvarala kroz prizmu osobnih teškoća – nakon hitne i opsežne operacije kralježnice (2020) privremeno je ostala bez glasa, pa je to dodatno zakompliciralo okolnosti nastanka, ugođaj, tematiku i opće raspoloženje na albumu. Pjesme su, kaže, osmišljene i snimljene za vrijeme globalne pandemije, koja nam je svima unijela strah na mnogim razinama, globalnoj, nacionalnoj, obiteljskoj, osobnoj. „No pjesme na albumu“, ističe autorica, „ne govore o pandemiji niti o kaosu koji je ona proizvela. U pretežnome dijelu ovo je album o ljudskom srcu. Korijen imenice courage (iz naslova albuma) u latinskoj je riječi cor, srce – i to vidimo u mnogim drugim jezicima – il cuore, el corazón, i tako dalje. Prema tome, moglo bi se reći da je to zbirka pjesama koje govore o putovanju hrabrog srca“, kaže Natalie Merchant.

Izd. Dancing Bear, 2023.

Premda Keep Your Courage sadrži savršeno uobličene elemente soula, folk-rocka i komornog orkestriranog popa za odrasle, pjesme poput Eye of The Storm razotkrivaju, ne prvi put, sklonost Natalie Merchant keltskoj glazbenoj tradiciji. Mnogo je i referencija iz grčke mitologije – jedna skladba naslovljena je Narcissus, primjerice. No tu su i druge historijske poveznice kao što je Toranj babilonski, koja je nadahnula sjajnu, soulom obojenu Tower of Babel. Naslovnicu krasi fotografija skulpture Ivane Orleanske koju je autorica prvi put vidjela u tinejdžerskim godinama u rodnom Jamestownu u New Yorku. „Bitno je služiti se kulturnim referencijama zato što one u sebi nose šira značenja i simbole primjenjive u drugačijem kontekstu“, smatra. Stoga ih je rekontekstualizirala kako bi lakše artikulirala suvremene teme. No valja ponoviti bitno: ljubav u svim svojim „pojavnim oblicima“ ovdje zauzima središnje mjesto i materijal povezuje u zaokruženu i smislenu cjelinu.

Iako je karijeru počela još 1980-ih u vrsnom indie-rock sastavu 10000 Maniacs, Natalie Merchant oduvijek se čvrsto oslanjala na bogato i desetljećima stvarano kantautorsko nasljeđe, nezamislivo bez nedavno preminula Gordona Lightfoota (1938–2023). U uobičajenoj tvrdnji da popularna glazba dolazi iz Britanije ili SAD-a često se previđa notorna činjenica da neka najutjecajnija kantautorska imena stižu iz Kanade, pri čemu su Neil Young, Joni Mitchell i Leonard Cohen tek ona najvidljivija. Lightfoot je odmah uz njih, glazbenik koji je temelje međunarodne karijere izgradio šezdesetih kao upadljivo nadarena lokalna folk-atrakcija. Toplim baritonom bio je kadar artikulirati bilo koju intimnu dvojbu ili ispričati životnu priču, njegovu ili vašu. „Ne mogu se sjetiti ni jedne njegove pjesme koju ne volim“, priznao je njegov slavni obožavatelj Bob Dylan.

Rani Gordonovi nebrušeni dragulji poput The Way I Feel i Early Morning Rain doživjeli su brojne reinterpretacije i postali dio obavezne folk-rock-lektire. Kad se kantautorski leksik u osvit 70-ih probio na širu rock-scenu, Lightfoot se potvrđuje kao svjetska klasa potpisujući niz rafiniranih albuma o ljubavi, gubitku i boli, izvedenih krajnje osobno, sugestivno bez ostatka. Predivno aranžirana balada If You Could Read My Mind pripada najpotresnijim uglazbljenim svjedočanstvima o raspadu jednoga braka; doista, Lighfoot je u tri, četiri minute sposoban izraziti ono za što je drugima potrebna knjiga. Takvi se talenti rijetko rađaju. Poetična i varljivo jednostavna, njegova glazba nikada nije bila osobito „moderna“, niti je to nastojala biti, ali baš zato ostaje među nama – životna i svježa, netaknuta prolaskom vremena.