Pernjakov prozni postulat

Pišući i objavljujući zapaženu prozu (Pozitivna nula, 2009, Ščukešina, 2011, American Bob, 2017, Nije sve tako crno, 2020), prozaik po vokaciji, Darko Pernjak preuzeo je na svoja spisateljska leđa sizifovski teret stvaralačkih kombinacija između stvarnosti i iluzornih snova. U slikama (opisima) bezumne okrutnosti svijeta on aktivno proživljava paradokse zla na grotesknom putu iluzija otkrivajući u kontekstu vremena opsjenarske razine suživota. Njegov je prozni postulat nemilosrdno demistificiranje stvarnosti. Ta farsična realnost autsajdera i gubitnika imaginativno rastvara svojevrsni globalistički konkubinat u kojem je stvaralac i homo faber i sudionik u kreativnim pothvatima koji su voljom autora na granici banalnoga, što je razvidno i u podnošljivoj vulgarizaciji kazivanja. Sto se tiče spomenutih imaginativnih vizura globalističkog konkubinata, autor se svojski predao bizarnim improvizacijama u kojima dominira farsična realnost, ali ne u stilu take it easy, već je to imaginativna, pustolovna igra kompozicijski razigrana i imaginativno hirovita na ciničan ili zafrkantski način. Da, ta dinamika zbivanja nerijetko izmami smiješak nad tom iluzijom suživota (a to je, zna se, brak): „Eh, a za to se, kad već to volim, moram onda sam pobrinuti. A kad već peglam, što je to još košulja ili dvije više? Ispeglam sve, pa barem znam da je sve mirisno i na svome mjestu. Onda, kad se već motam po kuhinji, operem suđe i skuham za sutra. Nije mi to nikakav problem. Već sam se toliko izvježbao da bi mi nedostajalo da navečer ne kuham i ne pospremam kuhinju. Barem znam što ću imati sutra za ručak. Vidite da doista nisam zahtjevan muž.“ (Emilija).

Izd. Vošicki, Koprivnica, 2022.

Taj hipnotizirani život vođen vještom rukom autora fascinira ispraznošću, koja uz podnošljivu vulgarizaciju seksualnih protuudara bdije nad otpacima nečijega životnog puta. To je, mogli bismo reći, da bude u kontekstu vremena, autsajderski, gubitnički performans. Ta je riječ tako sveznajuće obuzeta životom, iluzornom igrom između snova i stvarnosti, da nam se pričinja kao gnijezdo u draču. „Moje tijelo nisu samo ruke i noge. Energiju vode upijam kroz tabane, vibracija se diže do ošita, draška me, steže grlo i proizvodi snažan osjećaj sreće, neobjašnjive euforije. Moram zagristi svježu gorku vrbovu granu da bih se smirio. Ne nalazim prave riječi kojima bih samom sebi objasnio kako se osjećam, osim da sam samo u šašu i sivome mulju do koljena doma, samo tad sam svoj. Shvatio sam da sam sretan, da su se stvari u mom životu posložile baš kako treba.“ (Kosmati).

Uostalom, autor Darko Pernjak znalački je postupio: uzeo je u ruke iglu i tu i tamo ostvario improvizirani patchwork: „Vidim se u Bibinim očima. Kad sam bio klinac, mislio sam da to što se zovem Darko znači da moram biti dobar prema ljudima oko sebe. I jesam. Zadržavam se u dodiru njezine ruke dok joj pružam čaj. Gladim joj kosu, privlačim je sebi.

Biba, ja ću te sada poljubiti, je li to u redu? – pitam reda radi jer već sam nad njom, usnice nam se spajaju. Ne molim se nikomu, ja sam pobjednik koji uzima. Dar Božji – Darko, petoslovni veličanstvenik!“ (Nomenologija). I naslovi kratkih priča i priča-crtica idu u prilog autorovoj spisateljskoj okretnosti i kreativnoj hirovitosti. I poante priča imaginativna su iznenađenja. U Poretku pripovijesti čitamo i razrješenje provokativnog naslova Muškarci imaju problem (ne više P.). Sve u svemu: u Pernjakovoj cinično-ironijskoj improvizaciji od života i žene imaju problem. „Žene!“, apostrofira autor: „Magične žene koje cijeli život cvatu ako ih se redovito zalijeva.“ A u tome i jest problem: u cvatnji i zalijevanju!