Općinski pjesnik

Za mene je miris tinte bio nekako povezan s važnim stvarima, s riječima koje se stavljaju na papir zato da ondje zauvijek ostanu, s ozbiljnim i teškim poslovima oko književnosti, pa i s književnošću samom. Ne znam, zapravo, je li to bilo tako već i prije nego što sam stupio u onu redakciju, ili mi se to možda poslije povezalo; bilo kako bilo, za mene je taj dan ostao obavijen mirisom tinte i ja ću se, dok budem živ, toga trenutka uvijek sjećati na taj način

Ovo nije roman. Još više, ovo uopće nije književni tekst, koliko god da o književnosti govori i koliko god da se od nje nikako ne odvaja. Ovdje se pripovijeda o životu jednoga pjesnika, ali to nije romansirana biografija, nego se izlaganje čvrsto drži činjenica i nije mu svrha da bude lijepo, nego da bude istinito. Doduše, čini to uz pretpostavku da je život toga pjesnika po nečemu važan, ili čak i simboličan. U tu pretpostavku osobito moram vjerovati ja, koji sam preuzeo nimalo laku zadaću biografa, i to zato što je osoba o kojoj pripovijedam silno utjecala na moj život, pa mu čak u nekom smislu odredila i smjer i smisao.

Čovjek se zvao Oktavijan Pavek, a svoje je članke u Vukovarskim novinama potpisivao šifrom OP, i svi su znali tko iza nje stoji. U jednom trenutku – kad je on već bio poznata osoba – netko je tu šifru protumačio kao Općinski Pjesnik, kako je, doista, Oktavijana i nazvao neki zlobni kritičar u zagrebačkim novinama za kulturu Telegram, kad je skupno pisao o zbirkama poezije objavljenima u provinciji. Zato su Paveka ponekad iza leđa i u običnom razgovoru zvali općinskim pjesnikom, ali u tome nije bilo prave sprdnje, nego više prijateljske ironije. Jer oni koji su ga tako zvali zapravo su voljeli njegovu poeziju, pa su peckajući njega peckali i sebe, i tako se branili od sentimentalnosti i zavičajne patetike. A ta težnja – vidjet će se poslije – nije nimalo nevažna ni onda kad je riječ o razumijevanju Pavekova opusa, pa i o razumijevanju same njegove osobe.

Možda je ovdje, na početku, i pravo mjesto da kažem koju o imenu svojega prijatelja, junaka ove knjige. Tkogod bi se mogao upitati kako je došlo do toga da netko u Vukovaru – i to odmah nakon Drugoga svjetskog rata – dobije carsko ime Oktavijan, to jest kakva je namjera i kakva pretenzija mogla iza toga stajati. Ali stvar je zapravo jednostavna, jer sve je počelo od Oktavijanova oca.

On je bio nesvršeni gimnazijalac, jer ga je u osmom razredu zatekao rat, pa je tako otišao u šumu, a da nije maturirao. Kad se vratio, obavljao je neke jako važne političke poslove, pa nije bilo prilike da završi školu. Ali onda se s tim svojim komunistima nekako posvađao, pa je odstupio sa svih funkcija, i poslije je desetljećima radio kao sitni činovnik u općini. A svi su mogli vidjeti na što je spao: hodao je naokolo između tezgi na tržnici, s crnom torbom preko ramena, pa od seljanki skupljao onaj sitniš što su bile dužne za najam klupe. Kad bi malo popio, govorio je kako je i Krležin otac skupljao placovinu, pa da je možda taj posao dobar znak i za njegova sina. Oktavijanu je, naime, dao ime u spomen na svoje gimnazijske dane – kad je briljirao osobito iz povijesti i latinskoga – vjerujući da je nomen doista omen. Pokazalo se da nije, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato što se nikomu nije dalo izgovarati cijelo to dugačko ime, pa su zato Oktavijana svi zvali Okac, a tako je zvao i sam sebe. Slutim, naime, da se pomalo stidio svojega imena (premda ne i oca, jer njega je doista volio), pa je zato čak i svoje prve tekstove potpisivao samo s O. Pavek, pa neka misli tko što hoće.

Iz vremena tih prvih tekstova potječe i moje poznanstvo s njim. Točnije, ne poznanstvo, nego prijateljstvo, jer poznavali smo se mi i prije, što je bilo neizbježno u malom gradu kakav je Vukovar, to više što smo išli u istu gimnaziju. No nismo išli u isti razred, jer je postojao prirodni i društveni smjer. Osim toga, stanovali smo na dva različita kraja grada, pa smo se tako samo pozdravljali na školskom hodniku i navečer na korzu, ali jedan o drugome jedva da smo išta znali, pa se čak može reći da nismo osjećali ni potrebu da se bolje upoznamo. Tako je činjenica da smo na kraju završili kao prijatelji i da su nam se sudbine ispreplele – i to do te mjere da ja ni danas ne mogu objasniti ništa iz svoga života a da se pritom ne sjetim Oktavijana – ispala kao nekakvo malo čudo. I ja na to kao na čudo i gledam – i gledat ću i dalje dok budem izlagao Oktavijanov životopis – premda točno znam kako je došlo do toga da se povežemo, pa uviđam da u tome zapravo nema nikakva čuda. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ljudi koji su nas sastavili nisu bili nikakvi čudotvorci, nego tek dvoje finih i dobronamjernih ljudi koji su djelovali u najboljoj namjeri.

Kazat ću odmah nešto i o njima, da poslije ne moram duljiti o njihovim biografijama, a i zato da bih čitatelju dao priliku da ih zamisli, pa i da nasluti njihove razloge za ono što su učinili u vezi s Oktavijanom i sa mnom. Evo, dakle, najkraće: bilo je to dvoje profesora hrvatskoga, pripadnika dviju različitih generacija, ali povezanih – kako se tada patetično govorilo – ljubavlju prema lijepoj knjizi.

Jedno je bila profesorica Elizabeta Subotički, žena na pragu šezdesete, jedna od legendi naše stare gimnazije. Bila je stidljiva, tiha i osamljena, štedjela je novac da kupi knjige i da svakih nekoliko godina ode u inozemstvo. Dripci u gimnaziji ponekad su se s njome pokušavali šaliti, ali bi brzo odustali, jer bi se posramili. Znalo se da je njezin omiljeni pisac Ivo Andrić, pa su neki čak tvrdili da ona ne putuje ni u kakvu Europu, nego da luta po Bosni tragom Andrićevih junaka, ili da, ako već odlazi u pravo inozemstvo, posjećuje mjesta u kojima je Andrić službovao, ili se ondje školovao. Njezina ljubav prema knjigama uvijek se nekako dovodila u vezu sa činjenicom da se nikada nije udavala, premda nitko nije znao zašto. Mene je, mislim, kao đaka vrednovala više nego što sam zasluživao.

Drugi je bio profesor Vinko Vrbanić, koji je – odmah će se vidjeti – bio prava suprotnost profesorici Subotički. Jer on je, najprije, bio mlad, tek je bio diplomirao i nije valjda još imao ni dvadeset i četiri godine. K tome je bio sportaš, stalno je visio na Dunavu, i lakše ste ga mogli vidjeti s loptom u ruci nego s knjigom. Njegov omiljeni pisac – to se znalo, i to ni on nije krio – bio je Miroslav Krleža, možda manje zbog piščeva aktivizma i misaone vehemencije, a više zbog onih bujnih rečenica kroz koje je trebalo plivati kao kroz nabujalu vodu, nakon čega bi se čitatelj osjećao osvježen kao da je doista izašao iz ledene rijeke.

***

Vrbanić je bio ljubitelj Krleže, a profesorica Subotički ljubiteljica Andrića, ona je predavala meni, a on Oktavijanu. I sad se tu dogodila neobična zamjena: profesorica Subotički osobito je zapazila moj tekst o Krležinim Davnim danima koji sam napisao kao školsku zadaću; a profesor Vrbanić bio je oduševljen Oktavijanovim pjesmama u prozi koje je ovaj pisao u stilu Andrićevih ranih tekstova i čitao na sastanku literarne sekcije naše gimnazije

***

Posebno je pitanje kako su se njih dvoje našli i kako je došlo do toga da počnu surađivati, jer tomu su stajale na putu i dobne razlike i različitost društvenog položaja, a napokon i raskorak temperamenata. Ali u Vukovaru je tada bilo malo ljubitelja književnosti i malo potencijalnih sugovornika za takve ljubitelje, pa su se valjda njih dvoje susreli prvo u gimnazijskoj zbornici, a onda u Gradskoj knjižnici, ili na nekoj od rijetkih literarnih, glazbenih i likovnih manifestacija, te su tako stali razmjenjivati misli. Koliko su bili svjesni vlastite različitosti, koliko ih je upravo ona privukla jedno drugomu, ja to danas ne znam, a nisam znao ni tada. Siguran sam ipak da je upravo ta njihova različitost (a ne eventualne sličnosti) učinila da njih dvoje obrate pažnju na Oktavijana i mene, pa da nas napokon spoje i da tako utječu i na našu sudbinu.

A možda sam ja sve to napuhao i mistificirao, možda su razlozi njihova interesa za nas bili isključivo praktični? Jer časopis Ogledi – koji su njih dvoje nedavno preuzeli kao urednici – mukotrpno je životario na općinskim dotacijama, a često su mu zamjerali da nije zanimljiv, da je odveć uštogljen i okrenut povijesti, da u njemu nema živosti ni dinamike, što se uostalom – tvrdili su kritičari – vidi i po činjenici da tu nema nikakvih mladih autora, pa onda naravno ni mladih čitatelja. Možda su, dakle, ono dvoje profesora jednostavno trebali suradnike, a nisu našli nikoga boljeg od Oktavijana i mene? Ili su se za nas odlučili zato što smo bili njihovi učenici, pa su računali da će na nas lakše utjecati i ujedno nas usmjeriti tako da od nas nešto bude? Sve mi je to i dalje zagonetno, a u ono vrijeme – da pravo kažem – nije me odviše ni zanimalo.

Evo što se dogodilo. Jednoga dana, nakon sata hrvatskoga, profesorica Subotički pozvala me da je otpratim do zbornice, a dok smo hodali niz dugi hodnik – kroz graju školskog odmora – upitala me znam li što su Ogledi. Kad sam uzvratio da znam, rekla mi je da bi htjela sa mnom razgovarati o nečemu u vezi s tim časopisom. A kako se ja nisam usudio ništa upitati, upitala je ona mene znam li gdje se uredništvo nalazi. Kad sam i to potvrdio, rekla mi je neka sutradan, nakon petoga sata, dođem u uredništvo, pa da će mi tada već sve objasniti. I već je tada sve za mene počelo. Toga ću zimskog dana – a bio je utorak i vani je bio snijeg – ja zapravo upoznati Oktavijana Paveka i tada će naše poznanstvo postati nešto mnogo više od kimanja glavom kad bismo se susretali po gradu.

Moram sad još napraviti malu digresiju, pa objasniti zašto pišem ovako kako pišem. Ja sam cijeli život bio filolog, pa kao filolog sastavljam i ovu Pavekovu biografiju, i čitatelj bi mogao od mene očekivati da to činim sustavno, racionalno, s osloncem na činjenice i podatke. Ali nije to tako jednostavno. Bio sam mlad i sve se u meni kovitlalo, a tada još nisam mogao ni jasno razlikovati misli od osjećaja, pa zato nisam znao točno odrediti u koju sferu pripada ono što mi se događa, nego mi je sve bilo važno. Zato sad govorim – a govorit ću i ubuduće – o vremenskim prilikama, o atmosferi, o mirisima i vidicima, jer ništa od toga nije se još bilo jasno izdvojilo, nego je sve bilo dio istoga osjećaja i istoga meteža.

Sad, kad sam to rekao, mogu kazati ono što želim reći još od samoga početka: taj je dan – taj utorak – bio za mene obilježen mirisom tinte. Miris tinte ja sam i inače volio, pa premda više nisam pisao perom i štilom – kako su nas učili u osnovnoj školi – nego kemijskom olovkom, za mene je miris tinte bio nekako povezan s važnim stvarima, s riječima koje se stavljaju na papir zato da ondje zauvijek ostanu, s ozbiljnim i teškim poslovima oko književnosti, pa i s književnošću samom. Ne znam, zapravo, je li to bilo tako već i prije nego što sam stupio u onu redakciju, ili mi se to možda poslije povezalo; bilo kako bilo, za mene je taj dan ostao obavijen mirisom tinte i ja ću se, dok budem živ, toga trenutka uvijek sjećati na taj način.

Priznajem da je to čudno, ali to možda dolazi odatle što ja nisam vješt ovom načinu izlaganja: uvijek sam pisao ozbiljno, zdravorazumski, nastojeći unijeti reda u ono čime se bavim; a sad, kad sam svjestan da su važne i druge stvari, zapravo hodam po tankom ledu i ne znam što treba da u tekst pripustim, a što da iz njega izostavim. Pa kad sam već udario tim putem, reći ću još i ovo: zapravo nije bilo nikakva razloga da u onoj sobi miriše tinta. Bile su ondje, doduše, dvije tintarnice, a uza svaku i nekoliko pera, ali one su bile pomno zatvorene, da se tinta ne suši, pa miris nije mogao dolaziti odande. Tako mi ne ostaje ništa drugo nego da zaključim kako je taj miris lebdio ondje kao ostatak prijašnjih služenja tintom i tintarnicama, jednako kao što se osjećao i miris ohlađenoga duhanskog dima, kao i u svakom uredu, a možda i u svakoj redakciji, premda je meni ovo bila prva u koju sam ušao. Soba je bila malena, i u nju se stizalo iz mračnoga hodnika na koji je gledalo nekoliko vrata. Znao sam da su u toj zgradi – prvoj do kuće sa svodovima na malome trgu – smještena i uredništva Vukovarskih novina i Radio-Vukovara, a valjda i još neke druge kulturnjačke institucije, o kojima ja inače nisam znao ništa. Imao sam tremu.

Kad sam pokucao i ušao, vidio sam da ondje samo još mene čekaju, premda nisam bio zakasnio. Za jednim stolom sjedila je profesorica Subotički, u zelenom kostimiću i s vratnom maramom, s torbicom ispred sebe, a za drugim profesor Vrbanić, u modernom plavom puloveru i s nekakvim papirima u ruci. A između stolova, u udubini kod prozora, na škripavoj stolici, sjedio je Oktavijan Pavek, s rukama u krilu i pomalo uznemirena pogleda. Kraj njega je bila još jedna takva stolica, i očito se od mene očekivalo da na nju sjednem. Dapače, profesor Vrbanić mi ju je i rukom pokazao.

Meni nije bilo unaprijed rečeno da će ondje biti još nekoga, a pogotovo da će ondje biti Oktavijan Pavek, pa mi se zato sad činilo da sve to samo otežava moju situaciju. Od mene se očito nešto očekivalo, a ja nisam znao što, i već je i to bilo samo po sebi dovoljno tjeskobno. Ali kad je tu bio još i Okac – kojega sam, kako prije rekoh, slabo poznavao – sve mi je došlo još teže, i ja sam na licu mjesta odlučio da ću odbiti sve što mi ponude, ako to budem mogao učiniti pristojno i bez posljedica. Odbit ću čak i da mi nešto objave u Ogledima, koliko god da sam već tada sanjario o tome da nešto tiskam. Sjeo sam, dakle, na onu stolicu, kimnuvši najprije Oktavijanu, pa sam čekao što će biti dalje.

– Evo, momci – rekao je profesor Vrbanić – vi vjerojatno znate zašto smo vas pozvali.

Ja sam već htio reći da ne znam, ali onda se profesorica nasmiješila, pa je rekla:

– Zvali smo vas da nam pomognete.

Tako je ispalo da je dobro što nisam imao priliku reći da ne znam zašto su nas zvali, jer to jednostavno ne bi bilo istina. Ja sam se u svome razredu isticao po školskim zadaćama, donekle i po načitanosti, pa sam mogao naslutiti da je ovo zapravo poziv na suradnju. Mučilo me, međutim, pitanje što tu radi Okac, kakva je njegova uloga i je li on zapravo nekakav moj konkurent, ili se možda očekuje da nas dvojica nešto uradimo zajednički. I upravo u tome času, kad se još ništa nije dogodilo i ništa nije pravo ni započelo, ja sam se sjetio jednoga doživljaja iz djetinjstva u kojemu je Okac igrao najvažniju ulogu; a to je pak onda usmjerilo i moje ponašanje i moje riječi kad sam napokon progovorio.

A sjetio sam se svega toga zbog Oktavijanova izgleda. Ukratko ću ga opisati, jer ni taj izgled nije nevažan za ovu priču, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Okac u njoj glavni lik, pa je tako i red da se nešto kaže o njegovoj vanjštini.

Oktavijan Pavek bio je – kako se onda govorilo – blondinac. Imao je plavu kosu i plave oči (ponekad sam pomišljao da ga zbog njih zovu Okac), put mu je bila svijetla, a mjestimice i pomalo pjegava. Kad bi se uzbudio – u pozitivnom ili u negativnom smislu – lako bi pocrvenio, a i oči bi mu došle donekle krvave. A bio je k tome i sramežljiv, tako da su se te promjene na njemu često vidjele. Bio je visok – viši od mene, a ja nisam nizak – držao se donekle pognuto, a kad bi hodao, razmahivao bi rukama kao da hvata ravnotežu. A meni se činilo – činilo mi se to poslije, kad sam ga bolje upoznao – da u tom hvatanju ravnoteže ima nekakve simbolike, jer da Okac ravnotežu lako i često gubi, pa mu je potrebno da se za nju pobrine. Radilo se, doduše, o duševnoj ravnoteži, ali to ništa nije smetalo: fizički izgled bio je u skladu s karakterom.

Morao sam sve ovo reći da bi se bolje razumjelo sve što slijedi, a tiče se onoga doživljaja iz djetinjstva. Ja ni danas ne znam zašto sam taj događaj zapamtio, ni zašto sam ga se sjetio toga zimskog dana u redakciji Ogleda. Sklon sam, doduše, pomišljati da se tu radi o nekakvom hiru sudbine, koja ne samo da je za svoje oruđe odabrala ono dvoje profesora nego se pobrinula da i u mojoj glavi sve bude upravo onako kako je potrebno da se taj dan pretvori u prevratni događaj u životu. Eto, sad tek mogu reći o kakvu se doživljaju radilo.

Bilo nam je oko deset godina i bili smo na moru, u Podgori, s velikom skupinom djece koja su onamo stigla preko Društva Naša djeca i Crvenog križa. O tome kako je to bilo i kako je izgledalo, neću sada duljiti, nego ću reći da se s Oktavijanom Pavekom ondje dogodio kao nekakav mali incident, koji su svi poslije zaboravili, a ja sam ga, kažem, iz razloga zagonetnih i meni samu, zauvijek zapamtio. Nakon što smo, naime, proveli u Podgori nekih pet dana, Oktavijan se odjednom razbolio. U prvi mah su svi mislili da se radi o nekakvu dječjem hiru, jer hvatao ga je plač i nije mogao noću zaspati. Onda su odgojitelji stali pomišljati da je posrijedi prehlada, jer dobio je Okac temperaturu i nije mogao ustati iz kreveta. Još su oklijevali da ga vode doktoru, ali je bilo očito da nešto treba poduzeti. A oklijevali su možda i zbog onoga što im je rekla Oktavijanova sestrična, koja je također bila s nama: izjavila je, naime, da on silno pati za kućom, da to biva sve gore, i da je sigurna kako njezin bratić neće izdržati do kraja ljetovanja. Čak je natuknula kako to i nije prvi put, nego da se slično dogodilo i prethodne godine, kad su na ljetovanje išli obiteljski, i kad su morali prekinuti odmor i vratiti se kući.

A tako je učinjeno i ovoga puta. Izabrali su među odraslim članovima kolonije odgojiteljicu koja je i sama teško podnosila more, pa su joj dali u zadatak da Oktavijana odvede natrag u Vukovar. I, to se i dogodilo: njih dvoje su otputovali, a mi koji smo ostali gotovo da smo na cijeli slučaj i zaboravili. Ali podsjetile su nas okolnosti, i ja se zbog toga podsjećanja možda i spominjem cijele stvari: nakon što se čulo da su ono dvoje sretno stigli kući, Oktavijanova sestrična izjavila je pred svima kako je on ozdravio čim se domogao Vukovara. Dapače, čim je vlak prošao Borovo i uputio se kroz predgrađa, Okac je opet bio zdrav: nestalo je i temperature i plača i svega ostaloga. Mi smo još neko vrijeme o tome raspravljali, a onda smo, dakako, prešli na druge teme.

Eto, to je događaj kojega sam se sjetio toga zimskog dana u onoj redakciji, dok su se izvana čuli praporci saonica što su po debelome snijegu prolazile kroz korzo. A ne pričam o tome zato da bih dosađivao čitatelju svojim uspomenama, nego zato što vjerujem da to o čemu govorim ima i te kakve veze s onim što će se događati poslije – u idućim minutama, ali i u idućim godinama – pa ću biti slobodan da čitatelja na to i podsjetim, kad u ovoj priči dođe trenutak da se neke stvari razjasne i bolje osvijetle.

U času kad sam se onoga događaja sjetio, nije mi to prisjećanje mnogo pomoglo, tek što me možda opomenulo da prema Okcu moram biti oprezan, jer je on osjetljiv: i onaj doživljaj iz djetinjstva kao da je svjedočio kako je on nekakva pjesnička duša, ako se čitatelju ne čini da su takvi dokazi smiješni i banalni. Meni nisu bili, a kasnija zbivanja pokazala su da i nisam bio posve u krivu.

Uslijedilo je sada objašnjenje o tome zašto smo tu i što se od nas očekuje. O tome više neću govoriti u upravnom govoru, jer to ne bi bilo ekonomično, budući da su tu potrebna mnoga dodatna objašnjenja, a važno je reći i ponešto od onoga što sam istom poslije shvatio, u godinama koje su dolazile, i što utječe i na način na koji ovu priču pripovijedam. Uostalom, neku mjeru subjektivnosti ionako ne mogu izbjeći, pa me to čini nesigurnim, ali mi i sugerira da o svemu govorim prije svega kao o svome sjećanju. Zato ću događaj samo prepričati, a ne i prikazati. A pri tome neću moći odoljeti a da ne ukažem i na neke simboličke momente, jer mi se oni nameću kao objašnjenje svega onoga što sam doživio.

***

Ako sam nešto točno pogodio, mora biti da se radilo o mladenačkoj vidovitosti, o intuiciji koja mi je otkrila ne samo moj položaj nego i položaj posla kojim ću se – a da to tada još nisam znao – cijeli život baviti

***

Prvi simbolički moment ticao se uloge naših profesora. Čini mi se da sam već rekao kako je Vrbanić bio ljubitelj Krleže, a profesorica Subotički ljubiteljica Andrića, ona je predavala meni, a on Oktavijanu. I sad se tu dogodila neobična zamjena: profesorica Subotički osobito je zapazila moj tekst o Krležinim Davnim danima koji sam napisao kao školsku zadaću; a profesor Vrbanić bio je oduševljen Oktavijanovim pjesmama u prozi koje je ovaj pisao u stilu Andrićevih ranih tekstova i čitao na sastanku literarne sekcije naše gimnazije. Njih dvoje su, naravno, najprije razmijenili tekstove i posavjetovali se o njima, i tako su onda odlučili da nas pozovu i da nam ponude suradnju, nadajući se da će pojava naših posve nepoznatih imena – za koja se ipak sluti da pripadaju Vukovarcima – na vidljiv način obilježiti zaokret Ogleda prema nečemu novom i svježem.

Ukratko, kanili su objaviti naše tekstove, uz uvjet da još malo na njima poradimo: ja sam svoj rad o Krleži trebao donekle skratiti i dodati mu nešto literature, dok je Oktavijan trebao samo probrati svoje pjesme u prozi, jer imao ih je već – kako se činilo iz riječi dvoje profesora – možda i za cijelu jednu zbirku. I kao da nisu ni sumnjali da ćemo nas dvojica pristati na tu kombinaciju, jer malo se komu takva prilika pruži već tako rano u životu. Vrlo brzo su prešli na tehničke pojedinosti i na upute o tome kako se tekst priprema za tisak, pa su nam čak rekli da se možemo koristiti i pisaćim strojem koji se nalazi tu, u uredništvu Ogleda, samo da unaprijed najavimo kad nam je on potreban.

Moram ovdje kazati – a ne znam treba li da se time ponosim ili da se toga sramim – da sam ja osjetio stanovit otpor. On je dolazio odatle što mi se sve to činilo kao nekakvo proširenje mojih školskih obaveza, gotovo kao nekakva neformalna domaća zadaća, koja se ipak mora napraviti. Jer bilo je tu, za moj ukus, malo previše pedagogije: ispadalo je nekako da dvoje profesora bolje od nas samih znaju što je za nas dobro i za što smo sposobni, a mi tu i nemamo nekakvo pravo glasa. Jer bilo je očito da su nam već unaprijed odredili uloge: Oktavijan će biti pjesnik, a ja ću biti kritičar, i to je jedino logično. Na stranu sad što su kasniji događaji pokazali da su njih dvoje bili u pravu; ali ja tada nisam mislio da je to jedino logično, nego sam se osjećao sputan tom raspodjelom uloga, koliko god da mi je imponiralo ono što su mi nudili. Jer nisam još htio sam sebi zatvoriti vrata za sve druge literarne discipline i za sve druge mogućnosti što ih književnost pruža. Što ako ja sutra odlučim pisati pjesme, ili bar prozu, što ako mi se učini da je upravo to moje pravo područje? Kako ću to činiti, kad su me oni već usmjerili i odredili mi polje djelovanja?

Pogledavao sam Oktavijana i pitao se što on o svemu tome misli. Možda on nema takvih briga? Možda on od sama početka zna da želi biti pjesnik i možda mu ta kombinacija sasvim odgovara? A ipak, pomišljao sam da bi se možda i on želio okušati u kritici, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato da sâm sebi dokaže da može? Čak mi je palo na pamet da mu možda i nije pravo što su nas ovako uparili i stavili skupa, dok jedan o drugome ništa ne znamo, a bavljenje književnošću bilo je tada u našoj školi prije neka vrsta sramote nego stvar kojom bi se čovjek trebao ponositi. Kako ono dvoje profesora znaju da mi odgovaramo jedan drugomu, kako znaju da smo – danas bi se reklo – kompatibilni?

I doista, glavna moja zamjerka njima dvoma sastojala se u tome što nam nisu omogućili da jedan drugoga procijenimo. Zašto nisu dali najprije Oktavijanove pjesme meni, a moj tekst o Krleži njemu, pa nas potom upitali želimo li biti skupa, i možemo li? Opet, dakle, pedagogija i opet smo mi tu nekakvi pokusni kunići.

Ili možda ipak nismo? Jer dogodilo se nešto čemu se nisam nadao. Oni papiri u ruci profesora Vrbanića bili su ispisani na stroju, i sad ih je on podijelio nadvoje, pa je jedan svežanj predao Oktavijanu, a drugi meni. Kad sam bacio pogled na ono što mi se našlo u ruci, shvatio sam da su to na stroju prepisane Oktavijanove pjesme u prozi, koje sam ja tad prvi put vidio. Okrenuo sam glavu i istegnuo vrat, pa pogledao što je on dobio; lako sam prepoznao prve rečenice svojega sastavka (ne usuđujem se reći eseja) o Krleži. Tako, dakle. Ovaj sastanak samo je pripremna radnja za nešto što tek treba da se dogodi: Okac će vidjeti kako ja pišem, ja ću vidjeti kako on piše, i tada ćemo tek donijeti odluku. A sve ono što su nam pričali o pisaćem stroju i o suradnji u Ogledima bilo je tek zato da nas primame, da nam otvore apetit na objavljivanje i na status pravoga pisca koji bismo tim objavljivanjem ipak kako-tako stekli. Gotovo da sam se posramio svojih prijašnjih misli i sumnji koje su u tim mislima bile sadržane.

Ali tada je došla još jedna, možda najveća sumnja, a ticala se odnosa između nas dvojice, Oktavijana i mene. Upitao sam se, naime, ovo: što ako dvoje profesora zatraže od mene da pišem o Pavekovim pjesmama? Kako ću se toga prihvatiti ili se od toga obraniti? Što ako mi se pjesme ne budu sviđale, kako ću to reći Oktavijanu i kako ću to reći njima dvoma? Možda je upravo taj spoj bio njihova krajnja namjera i možda smo mi zapravo upali u klopku?

Ili sam upao samo ja? Jer bilo je očito da položaj nas dvojice nije isti. Od mene se, kao kritičara, može tražiti da o nečemu pišem; a što se može tražiti od Okca? Pa ne valjda da posluša moje kritike i sugestije, ili nešto slično? Ispadalo je da će on biti slobodni stvaralac, a ja da ću biti u funkciji tuđih tekstova, pa i njegovih. Ne bih htio da čitatelj pomisli kako sam ja već tada bio sumnjičav i nazloban čovjek, pa u svemu vidio prijetnju. Ne, nego sam bio mlad, nesiguran i neiskusan, pa sam zato puhao na hladno i svega se bojao. A ako se nekomu učini da se dileme što sam ih tada imao mogu primijeniti na odnos kritike i izvornog stvaralaštva uopće, za to ja nisam kriv. Ako sam nešto točno pogodio, mora biti da se radilo o mladenačkoj vidovitosti, o intuiciji koja mi je otkrila ne samo moj položaj nego i položaj posla kojim ću se – a da to tada još nisam znao – cijeli život baviti.

Na kraju su nam ono dvoje izložili i kakav je plan. Na onim papirima koje su nam dali bile su nekakve crte i bilješke na margini. To su bile njihove sugestije o tome kako da se naši tekstovi poprave, a mi treba da kod kuće sve to pogledamo i onda odlučimo hoćemo li pristati, ili da možda unesemo i neke vlastite izmjene. Sve bi se to trebalo dogotoviti u roku od tjedan dana, a onda će se odlučiti idu li naši tekstovi u tisak ili ne idu. Tako smo zakazali sastanak za idući utorak, na istome mjestu, također nakon petoga sata. Ni sad ne znam zašto se nismo sastajali u gimnaziji, kad smo ionako bili svi za nju vezani, osim ako to nije bilo u želji da se nas malo impresionira onom redakcijom, koliko god neugledna da je bila. U svakom slučaju, došao je trenutak da se krene, pa smo Okac i ja ustali, a njih dvoje su izjavili da će još malo ostati, jer da imaju nekoga posla.

Bilo je logično da nas dvojica izađemo zajedno, pa smo tako i postupili. Ispali smo, dakle, na suncem obasjan korzo pod snijegom i zaškiljili od jaka svjetla. Ja sam imao kaput od mohera, kao malo na kocke, siv i staromodan, jer samo su se takvi proizvodili u našoj konfekciji Vuteks. Okac je imao baloner, svijetao i lijep, ali svakako nedovoljan za to vrijeme (bilo je valjda pet ispod nule); ali on je zacijelo mislio da mu taj ogrtač dobro stoji, pa ga je nosio i zimi, a sad je samo podigao ovratnik, kako se tada osobito često radilo u francuskim i talijanskim filmovima. Obojici nam je bilo jasno da bismo morali o nečemu razgovarati, ili se barem posavjetovati o tome kako da postupimo u vezi s ponudom koju smo upravo dobili. Ali nismo znali kako da počnemo. Zato je Okac odlučio skoknuti po cigarete: pod svodovima je bila trafika i bila je pred zatvaranjem; on je otišao, a ja sam ga pričekao.

Dok sam ga čekao, bacio sam pogled na one njegove pjesme. Rečenice su bile lijepe, ne odviše duge, ali sadržaj baš i nisam najbolje razumio. Jedno je bilo jasno: nije tu bilo ni čežnje ni čekanja, ni samoće, ni sličnih pojmova koji se javljaju u srednjoškolskoj poeziji. Onaj tko je u tim pjesmama govorio, kao da je bio pomalo umoran, pa i zgađen nad svijetom oko sebe. Ali mnogo više od toga nisam razabrao: javio mi se onaj isti osjećaj koji sam imao kad bih čitao pjesme u književnim časopisima u Gradskoj knjižnici. Tada bih pomišljao: mora biti da je to jako pametno, kad ja ništa ne razumijem. A u pozadini je uvijek bila i misao da se možda radi i o triku, da se tu i računa na to da ću ja upravo tako misliti. Nisam mogao odlučno reći – reći sam sebi – što mislim o Oktavijanovim pjesmama. A uto se i on vratio.

Znao sam da on stanuje u Ribarskoj ulici, pa smo se tako uputili prema sjeveru, pokraj Plavog podruma, prema Dunavu, po kojemu su plovile sante i koji se sad već nazirao, kao i šuma na drugoj strani. Prošli smo i pokraj Ribarske ulice, i stigli sve do riječne obale. Nismo govorili ništa, a ja sam na trenutak pomislio kako je to možda dobro: ako dva čovjeka mogu skupa šutjeti, a da im pritom ne bude neugodno, onda je to vjerojatno znak da mogu postati pravi prijatelji. Kad smo stigli na obalu, neko smo vrijeme gledali sante i slušali njihov šum dok su se gurale jedne uz druge, prijeteći da zagate cijeli riječni tok. Ja sam se pitao ima li Okac kakvu književnu ideju u vezi s tim, i nisam mogao pogoditi. A onda je on rekao:

– Znaš, ovo moje što su ti dali, to je staro i ja više ne stojim iza toga.

– Kako ne stojiš? Ne smatraš pjesme više svojima?

– Ma smatram, i neće me biti sram ako ih objave, ali hoću reći da sam to napustio. Ili prerastao, ako hoćeš, pa me taj način više ne privlači. Previše Andrića, a premalo mene.

– Onda više ne pišeš?

– Pišem, ali drugačije.

– Kako drugačije?

Tada je zavukao ruku u unutarnji džep onoga svog balonera, pa je izvadio na četvero ispresavijan list papira. Kad ga je razmotao, vidio sam da je na njemu nešto napisano kemijskom olovkom. Ali što, to nisam mogao znati, a pitanje je bih li znao i da sam gledao izbliza, jer bilo je to očito napisano u brzini, možda zbog nadahnuća, a možda i zato što je bilježeno s namjerom da se poslije ispravlja. Okac je malo odmaknuo papir od očiju, a onda počeo glasno čitati. Pročitao je ovo:

Ne želim živjeti negdje gdje vlada topla klima,

jer studen, cvokot i patnja mogu mi više pružiti:

za kajanje i pokoru priliku daje mi zima,

tako ću sprati grijehe i proljeće zaslužiti.

Zamolio sam ga potom da pročita još jedanput. Kao i prvi put, ostao sam otvorenih usta. Meni je to bilo jako dobro, mnogo bolje od mojih vlastitih buncanja o Krležinim Davnim danima.