Nemamo kritiku, nego kikiritiku

-

Ogranak Matice hrvatske u Osijeku objavio je sjajnu knjigu od 400 stranica prikaza dominantno suvremene hrvatske proze, iz potpisa već tri desetljeća kritičarski aktivna Igora Gajina.

U knjizi Svlačenja značenja Gajin progovara o najosjetljivijim koordinatama svojega pogleda na prozu, na pisanje kritike, na nekritičnost, ali i konkretan, diskretan i jak kontekstualni svijet svakodnevnih razgovora o književnosti. Metodičan, jasan, s nesvakidašnjom iscrpnošću uvida i close readinga, Gajin afirmira i zagovara raznolikost i razvijenost ponude suvremene proze, ne skrivajući najoštriju kritiku upućenu samoj kritici, zapravo ukradenoj vidljivosti i poziciji kritike – medijski odgurnute, nipošto i dapače ne ustuknule, ali neukusno zamijenjene navijanjem i reklamama.

Vaša se knjiga kritika Svlačenja značenja pojavljuje vrlo brzo nakon znanstvene monografije Lelek tranzicije, koja je tematski i po tezama komplementarna novoj. Zašto?

Da, Svlačenja značenja nakon Leleka tranzicije pojavila su se vrlo brzo, premda bi neki možda rekli i da se pojavila odveć kasno. Svlačenja značenja objavljena su brzo nakon Leleka tranzicije zahvaljujući agilnosti izdavača, Matičina ogranka u Osijeku, a pojavila se brzo i na temelju činjenice da su za Svlačenja značenja tekstovi odavno bili spremni, nisu tražili mnogo priređivačkog i uređivačkog rada jer je riječ o književnim kritikama prethodno pisanim za emisiju Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija. Tako da se iz kontinuiteta kritičarske produkcije tijekom niza godina „sam po sebi“ nakupio gotov materijal kao suma praktičnoga kritičarskog reagiranja na knjiške novitete, dok je Lelek tranzicije nastajao takoreći od nule, zbog mog štreberskog i punog strahopoštovanja, a možda i naivnog odnosa prema akademskim standardima u ova vremena fušeraja i plagiranja, s podrazumijevanjem da disertacija treba biti izvorni znanstveni rad i originalni znanstveni doprinos. Tako da je kronologija nastanka Svlačenja značenja i Leleka tranzicije pomalo uvrnuta: Lelek tranzicije pisan je kao sinteza iskustava stečenih partikularnim iščitavanjem knjiških noviteta, ali je pisan i kao dubinska analiza do zajedničkih nazivnika svega onoga do čega u svojim razmišljanjima nisam prije dopirao u brzini pisanja književnih kritika zbog rokova predaje teksta. Te svoje šalabahtere za potrebe Leleka tranzicije na kraju sam ipak ukoričio u Svlačenja značenja jer sam radeći na disertaciji shvatio koliko su književne kritike važan polazišni materijal u književnoznanstvenim istraživanjima. Do tada sam prema tim kritikama bio nesentimentalan, smatrajući ih efemernim, potrošnim materijalom u funkciji dnevnoga informiranja publike, pa svi oni koji su me doslovno godinama nagovarali da konačno objavim te tekstove zacijelo bi rekli da su se toliko umorili od čekanja da im je sad za „radovanje“ Svlačenja značenja – kasno.

Prethodna knjiga također je analitički kritično sabrana u kretanju svojeg disertacijskoga, stupnjevanog i preciznog načina otvaranja i odčitavanja stanja te zatim sinteznog prikazivanja heterogenošću ispunjena, a fenomenima preproduktivnosti nastala ili građena fenomena proze koja je, prenemažući se gardom društvene kritike, prihvatila i zapravo afirmirala notorna tržišna pravila posthumanističke globalne ekonomije?

Da, najsažetije rečeno, upravo onako kako ste uspjeli formulirati u pitanju, Lelek tranzicije bavi se skrivenom diseminacijom opasnih ideoloških konzervativnosti i regresija ispod površine tobože moderne, progresivne, a zapravo književnosti koja zavodi strategijama spektakla, s tim da je Lelek tranzicije s tim tezama u odnosu na Svlačenja značenja daleko oštriji, eksplicitniji, a neki bi možda rekli čak i brutalniji. Budući da su tekstovi za Svlačenja značenja pisani prije Leleka tranzicije, nisu mi se tada još svi stavovi i spoznaje u potpunosti iskristalizirali, nego su sazrijevali i brusili se od pisanja do pisanja o knjizi po knjizi. Oni čvrsti stavovi koje sam već otprije izgradio i koji su zatim repriziranjem u Leleku tranzicije najsnažnije odjeknuli, dijelom i zbog bombardiranja argumentacijom, u Svlačenjima značenja nisu koncentrirani, nego raspršeni zbog „skakanja“ s knjige na knjigu duž – kako kažete – heterogene scene. Recimo da su tekstovi pisani za Bibliovizor, a potom ukoričeni u Svlačenjima značenja, razmotavanje detonatorske žice do komprimiranog eksploziva u Leleku tranzicije.

Ovdje, u knjizi kritika, kritičnost u svojoj konkretnosti, jasna i nazočna u svim „parcijalnim“ učincima, u svakom pojedinačnom prikazu vidi i oblikovane svjetove i eticitet koji je reperkusiran, ali i neprikriveno uživa u temeljnom estetskom tekstizmu. Nipošto ne zagovarate stilizam koji zavodi i intencionalno gura neku veću Povijest pod tepih, no nipošto niste ni za bardovski povjesničarizam, ali je li onda estetski uspon u njegovanju male priče kakve subjektove autobiografske tragične ili naprosto „šarene“ veličine…?

Ako se vaše pitanje pojednostavi, pretpostavljam da onda glasi: niste ni za ovo, a niste niti za ono, pa za što ste onda? Nisam više u zajapurenim godinama mladosti, pa da onda pankerski odgovoram „uvijek protiv“ jer u ovim zrelijim godinama odavno znam da je takva oporbenost jalova bez nuđenja konstruktivne alternative. Svakako nisam za diktatorsko propisivanje što bi književnost trebala biti i kakvu bi književnost trebalo pisati, nego sam u objema knjigama, Leleku tranzicije i Svlačenjima značenja, nastojao ispraviti neke nepravde u odnosima moći i dati glas jednoj nadglasanoj književnosti te reprezentirati dugoročniju vrijednost, modernost i progresivnost njezine diskretnosti u odnosu na tendencije mainstreama da svoje atrakcije kanonizira kao dominantne vrijednosti i estetske vrhunce, čime se onda maloprije spomenuto pitanje preskriptivnosti vraća poput bumeranga: a tko tu zapravo diktatorski propisuje književnost? Svakako nisam ni isključiv: uvijek ću kritički reagirati na naivno reproduciranje iluzija neorealističkog mimetizma, no dobar ću realistički roman, 21. stoljeću unatoč, pohvaliti. Nisam ni za samosvrhovit, onanističko-artistički eskapizam, ali dobru izvedbu u toj poetici također ću pohvaliti, današnjim kritikama postmoderne unatoč. To je svojedobno zbunilo neke od čitatelja Leleka tranzicije, ali ih je istodobno i ugodno iznenadilo, čak ushitilo kada su od stranice do stranice primjećivali da neke autore ne ocrnjujem u potpunosti ma što da su napravili, nego razvrstavam njihove spisateljske postupke i knjige iz njihova opusa na dobre i loše. Drago mi je da takvi čitatelji nisu to shvatili kao nedosljednost ili neodlučnost, nego kao poštenje i neutralnost u ova ostrašćena vremena polarizacije kada se ne sluša i ne čita one za koje se dogovorimo da ih nećemo voljeti.

U tridesetak godina pojavilo se oko tisuću romana, golema je to brojka, no što su uistinu čitatelji dobili? Naime, je li ta hiperprodukcija ipak uspjela – makar strategijom žrtvovanja stotina loših – donijeti neke jake naslove?

Hiperprodukcija, ili čegecovska „melankolija obilja“, kao što znamo, jedna je od aktualnijih tema opsežnih i sve brojnijih studija u kojima se govori o „tiraniji izbora“ te posljedično javljenim potrebama, teorijama i znanostima o „ekonomiji pozornosti“ ili „kulturnoj navigaciji“ upravo zbog paradoksa hiperprodukcije koja i književnost pretvara u ostvarenje nekakve distopijske borhesovske priče. Jaron Lanier, jedan od gikovskih prvoboraca iz Silicijske doline i razočarani informatički revolucionar, danas će se naveliko obrušavati na svoje bivše pajdaše, danas internetske mogule, i prigovarati im da su im najveća pogreška i fatalna dogma uvjerenje da se iz kvantitete nužno rađa kvaliteta, pa zagovara obnovu filtara ili gate-keepersa, unatoč prijepornu karakteru njihove opresivnosti i ostalih ideologiziranih praksi moći. Andrew Keen će u knjizi Kult amatera govoriti o navali barbara u javni, medijski i kulturni prostor, no sve je to retorika koja je gotovo identična Gassetovoj Pobuni masa, u kojoj se on aristokratski gnuša pred društvenim i kulturnim usponom priprostoga svatkovića. Pa kao što Ortega nije uspio svojom knjigom zaustaviti „pobune“ svoga vremena, neće u tome uspjeti ni današnji Lanieri i Keenovi, sukladno usudu koji je izrekao Zygmunt Bauman kada je napisao da se neki procesi ne mogu zaustaviti kao što se ne može spriječiti ni zalazak sunca, premda je indikativno da se opredijelio za sliku sutona umjesto zore, za impliciranu vulgarizaciju i devastaciju umjesto za optimizam demokratizacije i razvlašćenja privilegiranih. Hoću reći, ma koliko takva literatura hranila neke naše ljutnje i frustracije, ipak ih treba čitati trezveno, iz druge optike. Gabriel Zaid nas u svojoj knjižici pod naslovom Koliko knjiga! podsjeća da takva situacija nije od jučer te iznosi fascinantne podatke koliko se knjiga proizvodi i koliko ih ostane nepročitano, a i Veselko Tenžera svojedobno je napisao da se nad svakom knjigom kokodače kao da se snijelo jaje, očito upozoravajući da se hiperprodukcijska nepreglednost dodatno zamućuje unisonim marketinškim afirmiranjem baš svakoga naslova jednakom medijskom bukom. Ipak, čini mi se da je hrvatska književna proizvodnja u kvantitativnom smislu još skromna, pregledna i može je pratiti ustrajniji čitatelj. Nipošto nisam za neku rigorozniju selektivnost u smislu „dopuštenih kvota za izlov svježih pisaca“ ili nekakvo centralizirano komesarsko određivanje o (ne)prikladnim naslovima za tisak, posebice ako za usporedbu imamo na umu hrvatsku kinematografiju, koja zbog financijskih zahtjevnosti publici daje domaće filmove na kapaljku, što posljedično rezultira prilično čemernom bilancom i godinama „mršave berbe“ po pitanju kvalitete i kulturnog bogatstva s jedne strane, odnosno po pitanju politizacije i siromaštva duha s druge strane.

Izd. OMH u Osijeku, 2022.

Hrvatska je književnost dobila profilirane autorske književne kritičare prije gotovo stoljeće i pol, u doba realizma, no što se s njima – ne doslovno s Pasarićem, Iblerom i inima nego s današnjom kritikom – dogodilo u dominaciji konzervativnog neoneoneorealizma, koji je u spomenutom korpusu od nekih tisuću romana u proteklih trideset godina najzastupljeniji?

Upravo maloprije raspravljana hiperproduktivnost čini ulogu kritičara smislenijom i relevantnijom u smislu da kritičar kao nešto kompetentniji čitatelj i profesionalni selektor za književne utakmice pomaže široj javnosti u orijentaciji. No čak i kad ne bi bilo hiperproduktivnosti, pa čak ni hiperproduktivnosti kritičara u smislu da iz redova običnih čitatelja raste alternativni korpus kritičara amatera na internetu, današnji domaći kritičar ima krucijalni problem kompromitiranosti i korumpiranosti jer je zbog familijarnih i(li) strategijsko kalkulacijskih odnosa na maloj sceni gdje se svi ­znaju po defaultu u sukobu interesa. Zato sam u predgovoru Svlačenja značenja i napisao da nemamo kritiku, nego kikiritiku, odnosno grickalice koje se mrve uz svaku knjigu kao što se uz film zobaju kokice, onako, za zabavu i tobože potpuniji doživljaj. Drugim riječima, kritika se danas u našim medijima ispisuje tek folklorno, kao dio običaja, ali taj se običaj danas prakticira ispražnjeno od svakog smisla. Dovoljno je za usporedbu vidjeti kako naši kritičari pišu daleko kuražnije o inozemnim piscima, dok se o domaćim književnicima pišu ili neumjerene protokolarne laude ili tekstovi – kako to kažu Indijanci u Bonellijevim stripovima – „račvastim jezikom bljedolikih“.

Najjači hrvatski kritičar strategije otpora – Branko Čegec – ušao je u kritiku prije točno 40 godina knjigom Presvlačenje avangarde, Davor Špišić je prije 30 godina svoj naslov kritika nazvao Svlačenje smrada, a zašto se i vaša knjiga zove Svlačenja značenja? Naime, avangarda je aktualno u slabosti, smrad rata nije svučen nego i dalje opasan, a što je sa značenjima kao našim spisateljskim i čitateljskima individualnim šansama pri kretanju tekstom?

Premda sam naslove koje ste naveli pročitao, oni su mi pohranjeni u primozgu kao pradavno sjećanje na neke bivše lektire, gotovo potpuno zaboravljene dok ih niste, evo, sad spomenuli, tako da ih uopće nisam imao na umu kada sam naslovljavao ovu zbirku kritika Svlačenja značenja, niti mi je bila programatska nakana uspostavljati nekakve intertekstualne relacije koje ste vi sada konstruirali ovim nizom evokacija, pa je očito da je vaša kulturna memorija bolja od moje, dok su koincidencije u podudaranju naslova i više nego simpatične, zahvalne za poigravanja odnosima između svih tih „svlačenja“ koja ste pobrojali. Izvorna mi je ideja bila nazvati ovu zbirku kritika Književni masakr kritičarskim perom, ali sam u posljednji tren odustao jer mi je zvučalo odveć neozbiljno i senzacionalistički komercijalno za izdavača kao što je Matica hrvatska, tim više što je veća količina „krvoprolića“ provedena u Leleku tranzicije, dok su kritike u Svlačenjima značenja ipak nešto pomirljivije i blagonaklonije, kako zbog serioznosti emisije u kojoj su te kritike emitirane, odnosno u Bibliovizoru na 3. programu Hrvatskog radija, tako i zbog moje vječne dvojbe kada se upuštam u kritički osvrt nad svakom knjigom, kolebajući se nad pitanjem bih li trebalo tu knjigu nepopustljivo sahraniti jer više od toga i ne zaslužuje s obzirom na svoje podbačaje ili je ipak u duhu nekog prosvjetiteljskog sentimenta važno preporučiti makar i takvu knjigu bilo kakvu čitatelju ma samo da se nešto pročita od hrvatske književnosti u ova vremena potpune nezainteresiranosti za ikakvu knjigu.

Naime, definitivno mi je mrsko zlorabiti poziciju kritičarske „moći“ i činiti ono što je radio Igor Mandić, odnosno sveukupnu produkciju hrvatske književnosti dočekivati isključivo kao materijal za izgradnju vlastitoga kritičarskog kulta. U njegovu slučaju svjedočili smo jednom vrlo bezobraznom i arogantnom načinu da se kritičarsko služenje kreativnim naporima hrvatske književnosti preokrene u podređivanje kolektivne stvaralačke energije vlastitom imidžu. A posebice smo tome svjedočili u njegovu posljednjem ciklusu na stranicama Jutarnjeg lista, kada je istodobno nepravedno i nesenzibilno reagirao na određene naslove, a s druge strane u svome slavnom kerberskom lajanju ipak podvijao rep pred autorima i autoricama kojima su sjene na plošnome zidu hrvatske kulture veće i strašnije od njihovih stvarnih figura. Dakle, od nesuđenog tabloidnog naslova Književni masakr kritičarskim perom dospjelo se do Svlačenja značenja zbog nezahvalnosti smišljanja obuhvatnog naslova za tip knjige kao što je zbirka književnih kritika, kada treba naslovom pokriti prikaz svih tih heterogenosti naše aktualne književne scene, po mogućnosti uz određenu teorijsku notu. Pritom sam se rukovodio uvjetima da naslov mora biti kratak, efektan i sadržavati određenu konotaciju erosa, pa otuda i to stripersko svlačenje. Pozorniji će čitatelji zacijelo reći da između korica te knjige ima više dopisivanja i upisivanja nego svlačenja značenja, no neka ovakav naslov sadržaju koji naslovljava bude provokativna igra.