Neki jako zakašnjeli zvonini

CIJELOG SAM ŽIVOTA

Cijelog sam života oslonjen o sjene

Uvjeren da tu je čvrsto uporište

Koje duh zahtijeva a duša ga ište

No koliko me je ostalo od mene

Krhotine neke ne ni uspomene

Zàboravi i njih smaknu i unište

Oboljelo tijelo jadno je poprište

I ispraznost sáma ma kamo se krene

Nade ne klijaju na tlu već u sjeni

Sve je znači privid i bio i bit će

U tom priviđenju u sjenama štit će

Razapinjat nade te svakoga jutra

Konteso nadam se ostvarit ću sutra

Svoj život od sjena posvud i u meni

11/11/22

I BEZ NJE I S NJOME

I bez nje i s njome bio sam osamljen

A sa svima njima još osamljeniji

Ma koliko trezven stog još trezveniji

Ali i od sebe sve više udaljen

Kao naložen na drvlje pa zapaljen

No uvjeren da sam od svih stameniji

Iskorištavan a najbezazleniji

Izgorio bijah pepeo ostavljen

Takav mučio sam i njih a i sebe

Preobrazba neka žuđah da uslijedi

Ne znah odgonetnut što je tu posrijedi

Niti koje su mi istinske potrebe

Konteso s Tobom sam živim dokle stvaram

Sebe u vlastito djelo dok pretvaram

12/11/22

ŽIVIO SAM S VAMA

Živio sam s vama samo u mislima

Nije znat se smjelo i mene da ima

Izjednačen tako bio sam sa psima

Kojim bace kosti tamo za vratima

Bilo ljeto jesen proljeće il zima

Živite u meni no u oblacima

Snatrenja i mašte i vi ste sa svima

Beznadnim a željnim neòstvarenima

Vas obje hodate u mojim genima

Mjesto s radostima mojim sa žalostima

Misao što neće duša sve to prima

Konteso jasno je a neznano njima

Krv su moje krvi među okrutnima

Vidim ih i zovem svojim anđelima

13/12/22

NORA U SE VJERUJ

Nora u se vjeruj sve što desilo se

I što će se desit neka te ojača

I od same sebe uvijek budi jača

Svi slatkorječivi zamke sobom nose

Svagdanji nam božji dani sve donose

Čim to i odnesu stisni usne plača

Neka nema nı dom nijedna palača

Nisu mjera stvari dok tlapnje zanose

Sebe ostvariti to jedino vrijedi

I najgore kad su nevere posrijedi

I kad su potrebna duga čvrsta bdijenja

A kad omaknu se možda zastranjenja

Ne daj baš nikomu dušu da Ti zatre

Konteso otkloni lažljive teatre

11/11/22

HAJDE HEIDI HAJDE

Hajde Heidi hajde počni svoj početak

Ti sve znaš i možeš ali smiješ malo

Neostvarenoga uvijek je ostalo

No to nevažno je sni novi začetak

U  tom što smije se davni je zamètak

Svega što tebe je dugo pripremalo

Još prije rođenja no nije se znalo

Dok nisi procvala u jedinstven cvijetak

Sve živo cvijet svaki ima svoj svršetak

Ali za cvjetanja središte si svega

Prestiži najbolju a i najboljega

Jer jedinstvena si jer si izuzetak

A sa sestrom nikad niste bez ičega

Konteso Ti znadeš sročiti sažetak

14/11/22

GDJE GOD TAKNEM

Gdje god taknem svuda bijes i mržnja samo

Zloba zavist takvi svi su i posvuda

Zloćom zaraženi sebičnost iznuda

Konteso tako je od kada se znamo

Čak vlastitu djecu baš i ne poznamo

Očekivali i nismo neka čuda

Ali ni nakazan odnos iz usuda

Sada ionako nemamo već kamo

Od svih odvojeni stojimo ponosno

Savili smo gnijezdo svoje inokosno

Predani porivu za dobrobit sviju

Premda nikog nema ničeg iluzije

Sve su što bilo je davno i ranije

Noge spoji s mojim neka se ugriju

18/12/22

SPUTAVALI SU ME

Sputavali su me kolege vršnjaci

Pjesnici kritici mojeg naraštaja

Podcjenjivanjima nije bilo kraja

Prihvaćali su me tek znanci i znalci

Mojim knjigama su bili dolje palci

Samodopadna ih napajala graja

U rukama sve im bez mene je pa ja

I danas sam kao nadareni malci

Koji jedan drugom napisano nudi

Bez potpore tiska ne postoji knjiga

Glavni mediji me pokapaju živa

Moje djelo svoju pripadnost ne skriva

Konteso apsurdi i nekši Vudriga*

Mene ludim prave dok prave se ludi

23/9/21

* Vudriga – lik iz Krležine proze
Na rubu pameti

DA ŽIV SI DANAS BI

Da živ si danas bi imao bi stotinu

Godina i knjiga a možda i ženā

Sve na živoj česmi stvarnih ne opsjenā

Jer nijedna naša opsjena ne minu

Odoše te žene i ti u nigdinu

Ja kraj tvoga groba ni jednoga trena

Ne mislim da svaka od njih ostvarena

O tebi trebala reći bi istinu

Istina je svaka njihova ljepota

Bila ti je začin bogata života

Konteso ja sada vidim samo jedna

Punomu životu dostatna i vrijedna

Uvijek je ako je za me ona prava

To opsjenu svaku trajno nadvladava

27/11/22

DUŠANKA JEDINA

Dušanka jedina od sestara živa

Srećem je radije nego bilo koga

Od svojih mi bliskih govorim to stoga

Što moju posebnu naklonost uživa

Njen osmijeh i pokret Jubu mi otkriva

Mater joj ćutjela me je do ikoga

Kao da sin sam joj srca čestitoga

Jube velik čovjek siromaška diva

Dušanka i ja još tu smo no već stari

Crnogorska vjera srpska tko da mari

Djetinjstva su naša iznad takvih stvari

Otac mi i mati a i Jube s njima

Brigahu da svako dijete kruha ima

Konteso eno ih gle za oblacima

1/1/23

 

 

************

 

 

Zvonki odjeci versa

Piše Darija Žilić

Stijepo Mijović Kočan (rođen u Đurinićima u Konavlima 1940) važan je hrvatski književnik, to znači i pjesnik, putopisac, antologičar, urednik, dramatičar, scenarist, esejist i kritičar, a radio je i kao novinar. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom o pjesništvu Josipa Pupačića. Autor je brojnih pjesničkih zbirki, prije svega zavičajne tematike, kako se navodi u podacima Hrvatske enciklopedije, njezina mrežnog izdanja LZMK-a. 

Donosimo izbor iz zbirke u pripremi 101 zvonin, koja bi iduće godine trebala biti objavljena u izdanju Matice hrvatske. Izbor soneta radili su M. M. Letica i Mirjana Kočan. Neki zvonini / soneti bili su objavljeni u Kolu, Motrištima, u Dubrovniku i Zadarskoj smotri te u Forumu. Zvonini koji su izabrani za objavu u Vijencu posebni su jer reflektiraju poziciju pjesnika u suvremenom društvu, sistem književnosti, a sadrže i introspekciju, otvorenost, ranjivost. Još je u pjesmi Ne pripadam i nisam iz zbirke Ispovjedanica autor jasno naznačio otklon od pjesničkih grupiranja i struja suvremenih hrvatskih pjesnika. Riječ je o samosvojnom glasu koji je uspio izmaknuti svim definicijama baš zato što je riječ o polifoniji poetskog stvaranja, odnosno o višeglasju. O tome je uostalom u svom tekstu pisao Ernest Fišer. Riječ je o pogovoru Kočanovoj knjizi Konavoski vez iz 1982. Kritičari su uočili i kontrastne elemente u poeziji Stijepa Mijovića Kočana, bilo da je riječ o povezivanju visokomimetskog i niskomimetskog modusa, nepripadnosti, iskorijenjenosti, ali i snažnoj povezanosti sa zavičajem (vidi: Trojan i Radoš, Kontrastivni elementi u poeziji Stijepe Mijovića Kočana, izvorni znanstveni rad). Paradoksi, kontradiktornost, ludičnost, potom otvorenost različitim poetikama, apsorbiranje i stvaranje originalnih pjesničkih cjelina, ukazuju na Kočana kao samosvojna pjesnika koji želi izraziti ono primordijalno u čovjeku, povezujući misao i emociju. Pjesnik koji je ujedno autor brojnih kritika i koji je otvoreno pisao o pjesničkim grupama, kritički i utemeljeno. Primjerice o razlogovcima. Kao vrsni kritičar Kočan je uspio jasno formulirati i vlastitu autopoetiku elementarnosti kao samosvojnost, traganje za vlastitim glasom u buci svijeta. Njegov pjesnički put ogleda se u različitim registrima, od ritmiziranih asocijativnih grozdova (npr. u zbirci Izravno u stroj), do strogog poštivanja forme, pa tako i dragih mu soneta. Potreba da dokaže nepotrošenost oblika navela ga je da se iz gotovo nadrealističkog vrati spomenutoj formi, sonetima. U njima je i društveno angažiran, koristi motive koji su netipični i metar prilagođava sebi. 

Premda su u Kočanovoj poeziji česti motivi zavičajni, ali i gradski, novi soneti donose uranjanje u vlastito biće, otklon od svih determiniranosti. Riječ je o pjesniku koji je uronjen u svakodnevnicu, u sve elemente običnosti života, on epifanijski bilježi trenutke sreće, ali i samoće i tjeskobe. To pokazuju i soneti / zvonini koji su numerirani. Pjesnik piše o oslonjenosti „o sjenu“, o rascjepu / kontrastu živa duha i bolesna tijela, o krhotinama bića i o sjećanju u obraćanju Kontesi, stalnoj sugovornici u sonetnim konfesijama, i ističe: sebe „u vlastito djelo dok pretvaram“. Nalazimo i aoriste, i prošla vremena u iskazu, igre riječima, brojne asonance i aliteracije, ironiju, a u izvrsnom sonetu Dušanka Kočan se ingeniozno osvrće na djetinjstvo i mladost u konavoskom multikulturnom kraju. Kočan piše o lažnom teatru, slatkorječivosti, kao da želi mlade duše ohrabriti da ostanu svoji na svom putu. I sonet Sputavali su me donosi neuobičajeno otvoren prikaz književnog života: „Sputavali su me vršnjaci / Pjesnici kritici mojeg naraštaja“. Koliko bi se pjesnika i pjesnikinja moglo složiti s navedenim?! U svojim zvoninima Kočan zvoni svojim versima, budi duše koje su zaspale u letargiji, kazujući im o svijetu i životu tako živo i s duhom, da vjerujemo kako će i knjiga, kada bude objavljena, doživjeti mnoštvo čitanja i interpretacija koje zaslužuje.