Ne brusiti, laštiti molim

Najnoviji prilog hrvatskom opernom repertoaru što ga svake godine daju studenti Muzičke akademije (MA) u Zagrebu, u suradnji s kolegama s Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Arhitektonskog fakulteta, njih više od 170, pod paskom četrdesetak mentora, komična je opera Amfitrion, op. 65 Borisa Papandopula. Suradnja je ostvarena pod krovom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, koje je, uza suorganizaciju i tehničku podršku, projekt uvrstilo u redoviti repertoar i pretplatničke cikluse.

Studenti svih uključenih visokoobrazovnih ustanova zaslužili su najvišu ocjenu javnosti / Snimio Branko Nađ

Izbor naslova na tragu je razmišljanjâ mentora Mladena Tarbuka, koji smatra da fokus rada sa studentima mora biti na domaćoj operi: „Mlade moramo upoznati s domaćom glazbom i bogatstvom našega kulturnog blaga jer se premalo bavimo hrvatskom glazbom”, kaže on. Amfitriona je Papandopulo skladao u Splitu 1936. i 1937, no praizveden je tek u veljači 1940. u Zagrebu i odonda više nije izvođen, a partitura se dugo vremena smatrala izgubljenom. Raspis i izdavanje notnog materijala načinio je Muzički informativni centar.

Libreto za tu operu u tri čina i šest slika napisali su Mijo Štimac i Enrico Golisciani, prema istoimenoj Molièreovoj komediji koja korijene vuče iz grčke mitologije i Plautovih priča. Komedija zabune i intriga prati ljubavne avanture Zeusa i njegova pobočnika Merkura, koji, prerušeni u tebanskog vojskovođu Amfitriona i njegova časnika Sosiasa, zavode njihove supruge Alkmenu i Charis. Uoči premijere bilo je zanimljivo, u dragocjenom ciklusu Filmski trezor HNK-a što ga priprema povjesničar filma Daniel Rafaelić, vidjeti istoimeni njemački film, glazbenu komediju Amphitryon Reinholda Schünzela (glazba Franza Döllea) iz 1935. koja ismijava nacističke vođe Göringa, Göbbelsa i Hitlera. Film je nastao u vrijeme donošenja rasnih zakona i uspio je proći cenzuru te je postigao golem uspjeh.

Ne znamo je li Papandopulo gledao taj film (mogao je) i je li ga on potaknuo na skladanje opere. Njezina zabavnost učinila mu se prikladnom kao melem u tmurno doba početaka Drugoga svjetskog rata. Amfitrion je po formi velika opera, a po karakteru je Singspiel s govorenim dijelovima. Dojmu velike opere nije pridonijela slabašna tonska slika Zbora MA. Uz veliki zbor, opera uključuje baletne prizore, samostalne orkestralne ulomke i opsežne, pjevne solističke dionice. Zanimljivo je da je skladatelj veliku ariju o ljubavi iz prvog čina, Venerinu pjesmu, za koloraturni sopran, ponešto variranu, poslije uključio u svoju sljedeću operu Rona (Rijeka, 1955). Glazba je u cjelini vedra, svijetla, modernog i lakog zvuka, atraktivne instrumentacije, s tadašnjim suvremenim plesnim ritmovima, poput fokstrota. Vrsnost skladatelja odaje i umijeće dosljednog uglazbljivanja ispravnih naglasaka hrvatskog jezika. Duhovitosti u tekstu decentno je istaknula režija Kristine Grubiša, u toj razigranoj predstavi ispunjenoj mladenačkom vedrinom i zanosom studenata. Doduše, možda u skladu s običajima onoga doba, kada je kazalište, uz radio i kino, bilo jedina dostupna zabava, opera je i preduga, uz nenadahnut, razvučen finale, koji, postupkom deus ex machina, razrješava dramaturšku zavrzlamu tko je doista pravi Amfitrion. Možda bi vrijedilo razmisliti da se predstava, u ovoj režiji i odličnoj opremi (scena, kostimi, svjetlo, animacije, rekviziti, koreografija), uza znalačko kraćenje, zadrži na repertoaru Zagrebačke opere u izvedbi njezina ansambla.

Mladim pjevačima to nije bila prva operna produkcija ove školske godine. Nedavno su scenski, uz klavir, u svojoj dvorani Blagoja Berse, kao hrvatsku praizvedbu, izveli i komornu jednočinu operu Mozart i Salieri Nikolaja Rimski-Korsakova. U Amfitrionu je pojedine uloge pjevalo nekoliko mladih pjevača, studenata, koji su već započeli profesionalni put u našim kazalištima: baritoni Benjamin Šuran (Amfitrion) i Davor Nekjak (Zeus), sopranistica Tena Lončarević (Alkmena), bas Lobel Barun (Bakho), mezzosopranistica Martina Menegoni (Noć). Tu su i tenori Aljaž Žgavc (Sosias) i Tomislav Jukić (Merkur), bas Luka Čevizović (Kikinis) te sopranistice Dina Jularić Ivančić (Charis) i Gabriela Hrženjak (Venera).

Studenti svih uključenih visokoobrazovnih ustanova, uz razumljivo presudan doprinos studenata MA u orkestru, zboru i solističkoj podjeli – pod pouzdanim i razrađenim vodstvom dirigenta Matije Fortune – zaslužili su najvišu ocjenu javnosti. Najvišu ocjenu za ostvarenu profesionalnost u radu i u izvedbi te posebno priznanje za obogaćivanje i dopunu svekolika opernog repertoara u Hrvatskoj. Te za otkriće i suvremeno predstavljanje Papandopulova opernog dragulja koji ne treba brusiti, već samo malo ulaštiti.