Narušena atraktivnost

Nevjerojatno je kako različite pjevačke podjele u operi utječu na dojam o predstavi. Tako je novi riječki Verdijev Don Carlo na izvedbi 28. travnja, s tzv. drugom podjelom, bio dosadan i razvučen, da bi dan poslije, s premijernom podjelom, lijepo zaživio. Premijerno je postavljen 21. travnja u koprodukciji Opere HNK-a Ivana pl. Zajca i Opere SNG-a iz Maribora, gdje je premijerno izveden 3. ožujka. Iako zadaća umjetničke kritike nije propitivanje poslovnih odnosa, ne može se previdjeti da je u Rijeci dirigirao mariborski dirigent, a u Mariboru riječki, pa se samo po sebi nameće pitanje isplativosti takve koprodukcijske prakse.

Predstava je zamišljena i djelomično ostvarena scenski atraktivno, sa scenografijom Wolfganga von Zoubeka, koji je također i oblikovatelj svjetla. Njegove rešetke i svjetlo sadrže sve što i drama u glazbi te opere, no nažalost su loši kostimi Sandre Dekanić pokvarili dobru početnu zamisao. Lagani lelujavi materijali kostimâ koji plahutaju po protagonistima s pomalo ridikuloznim istaknutim detaljima utkanih struna kod Elizabete, Filipa i Eboli (što je posebno loše izgledalo na Michaeli Selinger), uz fakinski-operetno odjevena paža Tebalda, bili su iz nekog sasvim drugog filma. Kao i koreografska intervencija Maše Kolar u prizoru heretikâ u drugom činu, koja uopće nije pomislila o dva-tri sata glazbe prije i poslije tog prizora, o karakteru te glazbe ni o svekolikoj tinta musicale Verdijeve opere.

Šteta, jer je redatelj Marin Blažević, na mrežnoj stranici naveden i kao dramaturg (?), poticajno vodio (premijerne) soliste koji su se zdušno trudili ostvariti uvjerljive likove unatoč, za Verdija, glasovnim nedostatnostima većine njih. Najslabija točka uprizorenja bila je spomenuta druga slika drugog čina s mnogo praznog hoda na sceni kada se ne odigrava ništa, što ide do apsurda kada se kralj čudi kako to da nitko ne razoružava pobunjenog infanta, a na sceni doista nema nikoga, nijednog stražara ni vojnika, nužnih za taj prizor. No zato je, tko zna zašto, u prvu sliku trećeg čina, u privatnost kraljevske ložnice, doveo zbor koji, inače, u tom prizoru nema nikakvu ulogu i uopće ne sudjeluje.

Druga podjela nastupila je na srednjoj od tri uzastopne izvedbe. Iz nje se izdvojio jedini autentični verdijanski glas i interpret verdijanskog fraziranja te produkcije, bariton Ljubomir Puškarić u ulozi markiza Pose. Bas Deyan Vatchkov ni po čemu nije, najmanje po glasu, bio zanimljiv kao kralj Filip. Glas tenora Dimitrisa Paksogloua ima snagu, ali nema zvučnosti i blijedo je ostvario Don Carla. Sopranistica Rebeka Lokar jest verdijanski sopran autentične fraze i dinamike, ali joj je glas nažalost opterećen stalnim prizvukom. Bas Slavko Sekulić bolje je ostvario Velikog inkvizitora od Redovnika, dan poslije, s tremolom. Mezzosopranisticu Michaelu Selinger, inozemnu pjevačicu, stalnu članicu riječke Opere u statusu prvakinje Kazališta, nismo čuli od Sesta u Juliju Cezaru prije nekoliko godina. Suvereno je iznijela Eboli, ali bez italianità kvalitete u pjevanju. Od mlađih snaga sudjelovali su bas Toni Nežić kao izvrstan Redovnik i sopranistica Gabrijela Deglin kao Tebaldo i Glas s neba.

U premijernoj podjeli, tenor Aljaž Farasin uvijek daje najviše od sebe i u ulogama koje prelaze mogućnosti njegova lirskoga glasa, kao što je naslovna. Već je energična zakletva Carla i Pose na početku dala naslutiti uzbudljive trenutke izvedbe što ih taj umjetnik, srčanošću nastupa i pjevanja, redovito pruža. Poput dvaju velikih dueta s Elizabetom, koju je s maksimalnim angažmanom ostvarila sopranistica Anamarija Knego, dobro rasporedivši snage za raspon njezine liričnosti i dramatičnosti. Mladi bariton Jaka Mihelač, u ulozi markiza Pose, ima vrlo lijep glas i mogao bi imati sve preduvjete za uspješno pjevanje talijanskog repertoara kada riješi inicijalne probleme u zapjevima i impostaciji glasa. Mezzosopranistica Diana Haller scenski je suvereno ovladala osebujnim likom princeze Eboli, spletkarice i pokajnice, te dočarala njezin temperament, iako još nije uspjela pronaći spontani put kroz registre druge arije O, don fatale.

Dirigent Simon Krečič pouzdano je vodio izvedbu sa solidnim orkestrom i zborom (zborovođa Matteo Salvemini). Brojne prelijepe stranice tamnih tonova partiture Don Carla, u talijanskoj verziji u četiri čina, došle su do izražaja u iznošenju i oslikavanju prvenstveno intimnih stanja junakâ toga djela, unatoč nekoliko dramaturški ključnih trenutaka političkih konotacija koji pokreću dramu. U tom je smislu vrhunski, čak antologijski bio prizor kralja Filipa i Velikog inkvizitora, zahvaljujući impresivnu nastupu Giorgia Suriana, koji je iz svojega glasa izvukao punu basovsku sonornost i vokalnu ekspresiju, u tome naelektriziranom srazu političkih moćnika. Odlično mu je parirao bas Luka Ortar kao Filip, koji se najviše približio Ljubomiru Puškariću u zanosnosti verdijanske fraze i ljepote glasa te ostvario hvalevrijednu kreaciju.