Mi „izvodimo“ radio

U povodu obilježavanja desete godišnjice RadioTeatra Bajsić i prijatelji u Voćarskoj ulici u Zagrebu u suradnji s Mjesnim odborom Voćarska, razgovarali smo s Pavlicom Bajsić Brazzoduro, dramaturginjom, redateljicom, spisateljicom i ravnateljicom Centra mladih Ribnjak. Njezin je radiofonijski teatar mnoge oduševio sada već antologijskim predstavama poput Hoerspiela, a nastavio se projektima o povijesti radija, od kojih izdvajamo predstavu Halo, halo, ovdje Radio Zagreb.

Pavlica Bajsić B / Snimio Sanjin Kaštelan razzoduro

Iza nas je iznimno zanimljiv i uspješan dvomjesečni program Kultura u zajednici: Radio Voćarska, kojim obilježavate deset godina djelovanja RadioTeatra Bajsić i prijatelji. Program je na prisan, gotovo obiteljski način okupio vaše dosadašnje suradnike. Možete li se osvrnuti na proteklih deset kreativnih godina, u smislu razvoja i rasta vašeg osebujnog radiofonijsko-dramaturškog modela?

Radiofonski teatar zapravo je od početaka uvijek bio neka vrsta zajednice. Počeo se razvijati 2007. u sklopu projekta Tišina / Le Silence u zagrebačkoj Kuli Lotrščak i u pariškom Les Voutes. Tada sam prevela tatin Sinopsis za zvučni esej Tišina, poslala ga umjetnicima različitih disciplina u Parizu i Berlinu, na dvadesetak adresa, i zamolila ih da na svoj način odgovore na taj tekst. Bilo je tada trideset godina nakon smrti Zvonimira Bajsića i veći dio umjetnika upleten u tu akciju prvi se put susreo s njegovim razmišljanjima. Dobila sam niz zvučnih izložaka, performansa i instalacija. Sve autore i autorice pozvala sam prvo u Lotrščak a potom u Les Voutes i ta dva mjesta privremeno smo pretvorili u jedan radiofonski organizam, zvučnu izložbu s hrpom intervencija uživo.

Ta su dva putovanja, s umjetnicima različitih disciplina i generacija, koji zajedno, u duhu prave družine, stvaraju program koji ukazuje na važnost koncentrirana slušanja, kao da su zacrtala smjer. U to sam vrijeme i zasnovala obitelj te se idućih pet godina nije mnogo toga zbivalo. No onda sam se 2013. vratila u Lotrščak i s družinom od dvanaest kolega i kolegica napravila Hoerspiel: malu igru za slušanje (i gledanje), za koju smo u početku mislili da će igrati svega nekoliko puta, za prijatelje i rodbinu. „Pozornicu“ sam tada otvorila radijskim urednicima, glazbenicima, ton-majstorima, glumcima i mi smo zajedno, ponovno u duhu družine – „izvodili radio“. Već iduće godine započeli smo s Planom za bijeg, ciklusom malih izvedbenih radiofonijskih formi, svojevrsnim neopterećenim igralištem za razne autore koji bi se htjeli okušati u takvoj vrsti rada. Budžet za jednu svoju novu predstavu na nezavisnoj sceni razdijelila sam u tri-četiri skromna budžeta i tako neprestano pozivala nove umjetnike, radila na razvoju ideje, organizirala radionice i širila krugove umjesto da partikularno razvijam samo neku svoju umjetničku estetiku. Takav pristup odrazio se i na heterogenost naše publike.

To je bila moja namjerna vizija razvoja cijele priče, a trenutkom čiste sreće zovem priključivanje našem timu mlade studentice produkcije, Katarine Krešić, prije pet godina. Ona je zajedno s razvijanjem RadioTeatra rasla i prerasla romantiziranu družinu s početka priče, dala joj čvršće produkcijske okvire i otvorila nove suradnje. Jedna od njih je i podcast Zapozorje, suradnja sa studentima Akademije dramske umjetnosti. Iz kojeg će poslije nastati i studentski radio Kradio i Danka. Ušli smo u veliki i bitni trogodišnji projekt Kreativne Europe B-air i u umjetničkom, pedagoškom i znanstveno-istraživalačkom smjeru zaorali smo pitanje zapostavljene važnosti kreativnog i koncentriranog slušanja od prvoga dana života. Ušli smo na fakultete, bolnice, vrtiće, rehabilitacijske centre… stvorili smo i regionalnu redakciju dokumentarne radiodrame Radiofonski četvrtak, pišu se publikacije i znanstveni radovi, naš rad kontinuirano prati evaluatorica projekta, glazbena pedagoginja Ana Čorić s Muzičke akademije.

Bitno je da iza svega ostaje sada i pisani, znanstveno-istraživalački trag. Iz njega nekad polazimo u umjetničku praksu, a nekad u njemu završavamo. Krug se zatvara i tek će budućnost pokazati je li sve ostavilo dubljeg traga. Danas sam, kada pogledam unatrag, iako malo umorna, i jako zadovoljna da smo išli cijelim tim putom, da se nismo zadovoljili samo predstavama radiofonskog teatra – u tom kontekstu zaista ima smisla pošteno proslaviti deset godina RadioTeatra.

Kako se razvijala ambijentalna ideja vaših radiofonijskih uprizorenja? Mislim pritom na tematiziranje različitih predjela Zagreba, primjerice u zvučnoj šetnji Dolac spava, zatim u zanimljivom projektu Nema putne u KSET-u; naposljetku i sam je izbor Voćarske ambijentalno povezan s vašim RadioTeatrom i s povijesti radija.

Ambijentalnost je započela već i prvim izvođenjima u Kuli Lotrščak, Hoerspiel je režiran tako da publika kroz predstavu i epohe hoda s kata na kat i završava na tornju Kule. Kad je Marina Viculin, ravnateljica Klovićevih dvora koji upravljaju Kulom, naglo preminula, novo ravnateljstvo zatvorilo je vrata našim programima u Kuli i ostali smo na cesti s predstavom koja je krojena upravo za tu Kulu. Mislila sam da je nemoguće preseliti je. Ali uspjeli smo. Ne samo da smo je izvodili na raznim mjestima nego smo i proputovali Hrvatsku i regiju.

Ciklusom RadioWalka, kojega je spomenuti Dolac spava dio, započela sam jednu drugu priču, koja mi je možda i najpoticajnija. RadioWalk je naime godišnji ciklus intimnog radija u hodu. Kazališna predstava zvučne šetnje zbiva se između misli šetača, zvučnog sadržaja koji pripremam za slušalice, neke vrste soundtracka, ambijenta sama i pojedinačnih intervencija izvođača uživo.

Na drukčiji, intiman način povezujem se s kalvinovskim poimanjem prostora u više vremenskih dimenzija u kojima se spaja svijet umrlih, svijet nas živućih i onih koji će tek biti rođeni, kako autor piše u Nevidljivim gradovima. Ako sam Hoerspielom radio izvela na pozornicu, RadioWalkom ga vodim u gotovo transcendentnu šetnju. Žao mi je da zbog buke iz okolnih kafića više ne možemo izvoditi Dolac spava. On je, zajedno s Carevim novim uhom u riječkoj Industrijskoj ulici, možda najuspješniji moj RadioWalk. Jako je uzbudljivo kada taj zadani format počinju preuzimati novi autori. Posebno bih tu izdvojila radove Nine Bajsić i Ursule Burger. Svaka na svoj način razvija svoje šetnje, a ja ih ponosno hodam.

Glazbeni i dječji sadržaji, kao i studentski radio koji djeluje u okviru Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, obilježili su program događanja u Voćarskoj. Koliko su takvi sadržaji povezani s vašim djelovanjem?

Program kulture i umjetnosti u zajednici nov je, eksperimentalni program Grada Zagreba i on nam je omogućio da prvi put dva mjeseca boravimo u istom prostoru i u istom kvartu. To nam je omogućilo da pokažemo što sve RadioTeatar jest, ali i još važnije, da uključimo susjede iz kvarta aktivno u program, da nekako privremeno izmijenimo ono kako kvart uobičajeno funkcionira. Meni je bilo posebno drago jer sam se rodila u tom kvartu i iako tamo ne živim već trideset godina, vezana sam uz svaki kamenčić. Sve je kulminiralo 12- satnim radijskim emitiranjem iz sjenice u dvorištu mjesnog odbora Voćarska, što je Ljubici Letinić i meni nešto što najviše volimo raditi, nešto iz čega je naše prijateljstvo, kao i naši snovi, krenulo još davnih 90-ih godina u redakciji Dječjeg i obrazovnog programa Hrvatskog radija.

Već ste skoro dvije godine ravnateljica Centra mladih Ribnjak. Kako biste opisali svoje dosadašnje djelovanje na toj funkciji; koji su vam ciljevi?

Otkako sam stupila na tu dužnost, radim taj posao s velikim veseljem, motivacijom i gomilom ideja. Prvi put u životu ne moram kretati stalno iz nule, kao trgovački putnik s putnim koferom iz kojeg kao u Stoliću, prostri se – nešto stvaram iz ničega i opet nestajem do iduće prilike. Strašno me privlači ideja horizontalnosti kulture koja se može provući kroz takvu jednu instituciju. Uzajamnosti koja se može graditi i neprestano nadopunjavati odnos institucije s društvom. Kontinuitet me jako zanima, a mi ga kao društvo preziremo jer mi smo društvo rezova, prekida. Na ovakvom mjestu on se može zaliječiti i dati mu šansu da ponese ono najbolje iz prošlosti, da se nadogradi novim kontekstom i da tako raste. Centar jedino tako zaista može imati vidljiva utjecaja na ozdravljenje društva. Na konačni povratak atmosfere u grad. A to je nešto što nam zaista itekako treba.