Ljubav i glad

U dosad najzapaženijem filmu talijanskog sineasta međunarodne karijere Luce Guadagnina, Skrivenoj ljubavi (2018), nagrađenoj, među inim, Oscarom za scenarij (Jamesu Ivoryju) prema postojećem djelu, zaljubljenici međusobnu predanost izražavaju i riječima: „Zovi me svojim imenom.“ Tako glase i talijanski (Chiamami col tuo nome) i engleski (Call Me by Your Name) naslov filma, kao i izvorni američki naslov romana Andréa Acimana. U tom filmu, smještenu u ljetnim suncem okupanu lombardsku provinciju, silnice strasti i žudnje bujaju između srednjoškolca i studenta, dvojice Amerikanaca na odmoru u Italiji 1980-ih, a okolnosti su takve da istospolnu ljubav nije prikladno otvoreno izražavati.

Kosti i sve ostalo poetično je stilizirana drama, slikovno prikladno natopljena hrđom, plijesni, nečisti / Izvor IMDB

U završnici Guadagninova najnovijeg filma, Kosti i sve ostalo (Bones and All, 2022) – prema istoimenom romanu Amerikanke Camille DeAngelis i scenariju Davida Kajganicha – čut ćemo sličan, iako znatno radikalniji poziv što izražava osjećanje posvemašnjeg zajedništva: „Pojedi me.“ Ne mišljeno hiperbolično, već posve doslovno, a tako i ostvareno. Jezovito i romantično. Ovaj put riječ je o tek punoljetnoj Maren i nešto starijem Leeju, a radnja se zbiva u prostranstvima, gradićima i mjestima geografski središnjih država SAD-a kojima, također 1980-ih, više-manje besciljno putuje dvoje prokletih ljubavnika. Oni, doduše, ne moraju skrivati svoju ljubav, no prisiljeni su skrivati svoj (malne) temeljni, nesretnom im sudbom dan identitet. Ljudožderi su. Ne izborom, odlukom, voljom, nego su takvi rođeni. Kosti i sve ostalo ne ulazi u razradu podrijetla i povijesti tog nagona, već rečenu nesavladivu potrebu prikazuje kao datost, činjenicu. Među nama naprosto postoje takvi ljudi. Po svemu, osim po tome, jednaki, nalik, većini. Uglavnom se i hrane poput ostalih, a svoju nuždu trebaju zadovoljiti tek povremeno, čak i uz višegodišnje suzdržavanje. Još mlada i neiscrpljena dvostrukim životom u bijegu, što je neizbježna kob svakoga od njih, Maren je uistinu drago, suosjećajno, simpatično mlado čeljade, a to uvelike emanira suzdržano snažan nastup Taylor Russell (u Veneciji nagrađena nagradom Marcello Mastroianni za najbolju mladu glumicu), istovremeno uvjerljivo nježne i poduzetne, nesigurne i odlučne djevojke velikih očiju što nastoje shvatiti i sebe i svijet. I nju i ponešto osornijeg Leeja (Timothée Chalamet, koji je glumio spomenutog tinejdžera u Skrivenoj ljubavi) more mnoge tipične brige mladih, osobito onih odraslih i stasalih u razorenim obiteljima. No kad je riječ o takvoj djeci, što svoju ljudojednu ćud prvi put obično izražavaju u dobi od dvije-tri godine, a prva im žrtva bude dadilja, obitelj i ne može živjeti u skladu i zajedništvu, jer, kako saznajemo, prirodno zaštitnički nastrojeni roditelji poduzimaju sve što mogu kako bi zataškali nevolju. U psihozi neprestane neizvjesnosti, stalne raspetosti između ljubavi i užasa, nemoći u zbiljskom rješavanju problema, obitelji se najčešće raspadaju. Utoliko više što je obično i jedan roditelj iste kanibalske vrste, a drugi to nije pravodobno saznao.

Kosti i sve ostalo jezive su, stravične i uznemiruju, no istodobno zrače blagošću i razumijevanjem. Grozote kojima se bave nisu povod za redateljsko razmahivanje atrakcijama šoka i ponudu filmske zabave tog tipa, već ih, premda se to ne nameće, valja usvojiti kao metaforu. Ne samo za uobičajene, službeno popisane i proglašene, ovisnosti koje uništavaju živote pojedinaca i njihove okoline nego i za sve, bilo koje druge, urođene slabosti što čovjeku priječe da se zadovoljavajuće razvija i snalazi, a koje malo komu nisu podarene, bio ih svjestan ili ne.

Film strave, romansa, donekle i film ceste – smješten približno u područje kojim se kretaše i buntovni protagonisti, nesretni ljubavnici Bonnie i Clyde (Bonnie and Clyde, 1967) Arthura Penna i Pustare (Badlands, 1973) Terencea Malicka, možda s namjerom utkivanja tih klasika u dojmovnu teksturu – Kosti i sve ostalo ponajprije je oporo poetično stilizirana psihološka, možda i društveno-psihološka drama, slikovno prikladno natopljena hrđom, plijesni, nečisti (filmska fotografija Arsenija Khachaturana), o poteškoćama uklapanja pojedinca u postojeću, zadanu okolinu, što mnogima, osim prividno, ne uspije čitavoga života.