Kroz Kožarićeva Zlatna vrata

Kad sam prvi put ušla kroz zapušteni stari kolni ulaz u dvorište Medulićeve 12, bila sam zbunjena. Iza trošne fronte, jednokatnice, koja kao da je ispala iz crtanke posvećene ruinizmu Vladimira Kirina, prolazilo se kroz čudo nereda, kroz zapušteno dvorište i – na par koraka evo prosvjetljenja, evo nas u atriju okruženom atelijerima, radnim prostorima umjetnika slikara, kipara, grafičara... Prostor je zatvarao i otvarao komunikaciju: skrovito i otvoreno mjesto – takav je atrij – a atrij Medulićeve povezivao je povlaštena mjesta atelijera.

Iz postava izložbe: radovi Marije Ujević Galetović nastali u atelijeru u Medulićevoj / Snimio GORAN VRANIĆ

Izložba Sjećanje na zaborav autorice Koraljke Jurčec Kos u Klovićevim dvorima, uz tekst Ive Šimata Banova, otvara vrata tih povlaštenih prostora dok izborom radova svjedoči „nepregledno razdoblje“ – ono teče otkako je Ivan Kožarić u Medulićevoj 12 „prizemljio Sunce“ sve do odlaska Marije Ujević, u Ilicu? Neograničeno je to vrijeme, atelijeri su dobili nove najmoprimce, ipak, u pamćenju je ostalo blagoslovljeno „povlašteno doba“ kad su ovdje radili: Josip Biffel, Nataša Cetinić, Stanko Jančić, Marija Ujević Galetović, Stipe Sikirica, Šime Vulas, Ivan Kožarić, Tomislav Ostoja, Mila Kumbatović, Stanko Vukadin, Jure Labaš, Dora Kovačević, Francina Dolenec, Ljubomir Stahov, Zlatko Šimunović... Kako izdvojiti ime, izložbu, čin, umjetnički put, nego direktno, u atelijeru? Medulićeva 12 više je od adrese, više od središta grada. Ovdje je stvoren urbani mit o zagrebačkim atelijerima iz kojih se kreativnost doslovce prelila u grad. Primjerice, sa skulpturama Marije Ujević (spominjem najpoznatije naše sugrađane Augusta Šenou i Miroslava Krležu), prije njih Vlaho Paljetak, a poslije njih skulptura Trkača na Savskom nasipu… Iz tadašnjeg loše osvijetljena atelijera, iz prostora s „niskim stropom“, izlazile su u prostor grada skulpture koje prate priče. Tu su i anegdote: August Šenoa postavljen je u povodu 150. obljetnice rođenja, 1988. Bilo je to vrijeme buđenja demokracije; kod inauguracije spomenika Šenoi okupilo se mnoštvo zatvarajući sve prilaze Staroj Vlaškoj. Marija Ujević, probijajući se kroz neočekivano mnoštvo shvatila je da neće stići pa je molila ljude da je propuste jer je autorica spomenika: „Ja sam kiparica!“ Ali nije išlo, mislili su da se želi progurati u prve redove. Napokon, našao se netko tko ju je prepoznao. Miroslav Krleža spomenik na Dubravkinu putu dobio je tek 2004, uz polemike je li spomenik vjerodostojan. Mnogo je dilema odugovlačilo postavljanje. Prijepori traju i danas, a spomenik je besprijekoran: realizam u autoričinoj karakterističnoj formi, apstrahirano i lapidarno; do (figurativnog) oblutka, do forme olujnog oblaka. Šapat prati i „šaptača“ Vlahu Paljetka: Tko je to, pitaju. Prevelik mu je šešir. Ipak je prošao kroz vrata atelijera. Vlaho Paljetak želio je postati operni tenor, no slučaj je htio da ga u Zagrebačkoj operi prime na otvoreno radno mjesto šaptača. Premda član Tijardovićeva malog orkestra i aktivan pjevač, trebao je stalni posao. Autor je šezdesetak popijevki, od kojih su najpopularnije Na Jadranu plavom, Adio Mare, Popevke sem slagal, Fala, Marijana... Najbolje što se može dogoditi pjesniku jest da mu zaborave ime, a pjesme zažive kao baština. „Da je postao operni tenor, ne bi bilo pjesama Vlahe Paljetka“, govorila je Marija Ujević. Govorilo se glasno u atelijerima Medulićeva 12: o poeziji, o umjetnosti, starim majstorima, o muzejima, trendovima, razgovaralo se o politici, šaputalo se.

Vrata uz vrata, iz atelijera Ivana Kožarića izašao je Antun Gustav Matoš, postavljen 1972. na Strossmayerovo šetalište. Fascinantno raznoliki opusi, znatiželja, zaigranost resili su duhovitoga Kožarića. Umjetnika u oporbi, oponenta zadanoj ikonografiji, zadanim materijalima. (A. G. Matoš izrađen je u aluminiju, emanira svjetlost nad gradom. Poslije će, na tom tragu, Kožarić pozlatiti vrata u Medulićevoj 12.)

Atelijeri u Medulićevoj bili su daleko od očiju premijerne publike, blizu životu, sa relativno skromnim uvjetima za rad, što nije bila smetnja kreativnosti, polemičnosti, nastanku „velikih djela“. Velike, gotovo nepoznate pasuse u onodobnom slikarstvu, u tehnici murala i vitrajima u sakralnoj umjetnosti, ostavio je Josip Biffel. Njegov atelijer bio je opremljen sjajnom, čuvenom bibliotekom i muzikotekom rane i klasične glazbe. Pamtim kad je za crkvu Gospe Voćinske radio na svojoj „mreži za hvatanje svjetlosti“, oslikanim prozorima, koji se nižu od svetišta do svetišta oko Zagreba, Zlatnom dolinom (Požega), Bosnom i Hercegovinom. Govoriti o skladu Biffelovih vitraja, murala, slika sa sakralnim temama, ne može se bez spomena prvog rada – Gospe Ramske (BiH) 1968/69. To je Biffelovo slikarsko ostvarenje jedno od kapitalnih djela suvremene religiozne umjetnosti Bosne Srebrene. Tim je muralom obuhvatio identitet Rame.

I evo nas začas u Medulićevoj 12 pred vratima kipara Stipe Sikirice, koja se otvaraju k umjetnikovu rodnom cetinskom kraju: spomenik Alkaru na početku alkarskog trkališta, brončane vratnice crkve Gospe Sinjske, Nikola Šop ispred rodne kuće u Jajcu (BiH), skulptura Mladenci u Zagrebu, spomenici, (biste) Stjepana Radića, Janka Draškovića u atriju Matice hrvatske... I tako od atelijera do atelijera možemo govoriti u nedogled. Doduše, teoretičar medija Marshal McLuhan kaže: „Od novina (novinskih tekstova) mogli bismo napraviti roman kad bi smo znali što izostaviti.“ Izostavila sam gotovo sve, primijenila načelo pars pro toto, jer atelijeri u zagrebačkoj Medulićevoj 12 danas imaju svoje izdanje, a to je, već sada, roman rijeka.