Književnost ukorak s promjenama

 -

Nakon trogodišnje stanke zbog pandemije Sajam knjiga u Leipzigu (27–30. travnja) tradicionalno je otvoren dodjelom ugledne Leipziške knjižne nagrade za europsko razumijevanje, ovaj put rusko-židovskoj književnici Mariji Stepanovoj za pjesničku zbirku Djevojčice bez odjeće. Autorica je rođena 1972. u Moskvi, a od ruskog napada na Ukrajinu živi u njemačkom egzilu. Na svečanosti na kojoj su govorili i gradonačelnik Leipziga Burkhard Jung, ravnateljica Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Karin Schmidt-Friderichs, ministrica za kulturu i medije Claudia Roth, premijer Savezne pokrajine Saske Michael Kretschmer, austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen te švicarska književna znanstvenica, književnica i prevoditeljica Ilma Rakusa, koja je istaknula da pojam svjetske poezije nikomu ne pristaje tako dobro kao Mariji Stepanovoj.

Na štandu od 18 m² izloženi su novi hrvatski naslovi

Laureatkinja je, među ostalim, poručila: „Svojim rođenjem i državljanstvom vezana sam za zemlju koja sada Europu pokušava odvući natrag u prošlost – natrag u neko razdoblje sredinom dvadesetog stoljeća, kada je jezik mržnje zamalo postao univerzalan. Pripadam onima koji pišu na ruskome jeziku, pokušavajući ga preoblikovati u ime budućnosti – i poput mnogih kolega književnika dajem sve od sebe da se oduprem silama koje zlorabe naš jezik kao instrument nasilja i smrti.“

Nagrada koja laureatkinji donosi i 20.000 eura prvi je put dodijeljena nekoj pjesničkoj zbirci, a kako ističe naš ugledni pjesnik i kritičar Marko Pogačar, koji je također nastupao u Leipzigu, ovogodišnja nagrada važna je poruka „u našem kontekstu gdje se istiskivanje svega ruskoga provodi i prihvaća zdravo za gotovo, čak i ako je riječ o jasno antirežimskoj, antiratnoj i egzilantskoj opoziciji. Riječ je o jako zanimljivoj pjesnikinji, memoaristici i esejistici“.

Na hrvatskom jeziku objavljena je prije dvije godine autoričina knjiga Sjećanja, sjećanja u prijevodu Tatjane Radmilo i nakladi Frakture.

Austrijska književnost neraskidivo povezana
s njemačkom

Počasna zemlja gošća ove je godine bila Austrija. Dvjestotinjak austrijskih autorica i autora nastupilo je pod geslom meaoiswiamia – više nego mi koji je skovao bečki pisac Thomas Stangl, a nadovezuje se na južnonjemačku i austrijsku dijalektalnu frazu Mia san mia – mi smo mi. „Moto je trebao imati veze s raznolikošću i biti kratak. Došao sam do gesla suprotna onom prepotentnom mia san mia. To je na prvi pogled nerazumljiva dijalektalna fraza koja formom stoji u tradiciji austrijske avangardne lirike 20. stoljeća kojoj je uspjelo na nečem naoko najosobnijem, na dijalektu, pokazati potencijal drugačijeg i stranog, pokazati iritantni karakter tog osobnog. Mislim da formula više od mi smo mi pokazuje upravo ambivalentnost vlastitog i stranog, pokazuje u najkraćoj mogućoj formi da je otvorenost suprotna provincijskoj samodostatnosti“, tumači Stangl. Nastup počasne gošće osmislila je urednica i popularna voditeljica austrijske javne radiotelevizije Katja Gasser. „Cilj je kritički, ali istovremeno i s dozom humora zaobići izvjesne klišeizirane slike i razjasniti da se suvremena austrijska književnost ističe prije svega raznolikošću u sadržajnom i formalnom smislu. Ne radimo samo na formi, na jezičnom eksperimentu. Ne predstavljaju nas samo autori koji su s Austrijom povezani domoljubnom mržnjom. Mi smo sve to, ali i mnogo više od toga. U ovim nam je programima stalo do pokazivanja kompleksnosti u svoj njezinoj ljepoti. Posebnost austrijske književnosti u kontekstu njemačkoga govornog područja jest u tome što smo vrlo mala zemlja s nevjerojatno bogatim književnim pejzažom. Među najuglednije suvremene književnike njemačkoga govornog područja spada niz autora iz Austrije koje Nijemci rado prisvajaju kad su uspješni: primjerice Robert Menasse, Clemens Setz, Marlene Streeruwitz, Elfride Jelinek, Peter Handke… Naša posebnost je, dakle, iznimna produktivnost povezana s granicama male zemlje i jakom potrebom da se iskoči i dođe do zraka, što otvara posebne kreativne potencijale.“

Organizacijski izazovi u izmijenjenim okolnostima

Uoči početka Sajma bilo je prilično tiho, otkrio nam je urednik kulture u berlinskim novinama Tagespiegel, Gerrit Bartels. Svi su bili vrlo oprezni jer nisu znali hoće li nakon trogodišnje stanke sve biti kao prije pandemije, no skepsa je nestala već prvog dana. Ovogodišnje brojke – 2.082 izlagača iz 40 zemalja – dvadesetak su posto manje nego posljednje pretpandemijske 2019, no uz 274.000 posjetitelja na Sajmu se osjećala euforija, ali i diljem grada jer se prateći festival Leipzig čita odvijao na 350 mjesta, pa i onim bizarnima poput groblja, dućana s dizajnerskim namještajem ili bunkera tajne policije STASI.

Što je uistinu važno, što je održivo, što nam više ne treba te što je esencijalno za ovaj sajam,
neka su od temeljnih pitanja ove godine / Snimio Tom Schulze

 „Velika napetost popušta pri pogledu na posjetitelje, izdavače koji su zadovoljni sajmom, kao i autori i autorice“, priznaje direktor Sajma Oliver Zille. „Napetost se stvorila zbog velikog organizacijskog posla koji je trebalo obaviti u izmijenjenim okolnostima. Promijenili su se davatelji usluga, promijenila se naša ekipa, promijenilo se knjižno tržište te nakon četiri godine više nije bilo lako nastaviti gdje smo stali i pritom znati što pokreće naše klijente. Tijekom trogodišnje stanke bili smo prisiljeni razmišljati o samima sebi.

Što je uistinu važno, što je održivo, što nam više ne treba te što je esencijalno za ovaj sajam. Postoje tri bitne stvari koje su i u prošlosti polučile uspjeh i koje želimo prenijeti u budućnost. Prvo: književnost i knjige učiniti vidljivima, dati mogućnost mnoštvu malih izdavača da predstave svu raznolikost ponude. Drugo je ohrabriti autorice i autore u njihovu radu te im pružiti potporu. Treće je oduševiti publiku, privući ljude čitanju i novim knjigama, to je osnovna ideja. Digitalizacija i razvoj knjižnog tržišta inspirirali su nas na više načina, osnovali smo nove forume za književnu razmjenu, za političke diskusije. U tom smislu mnogo se toga razvilo zadnjih godina, no uvijek je išlo dva koraka naprijed, jedan natrag. Tri smo puta pokušali organizirati sajam, a to je zahtijevalo goleme kapacitete. Bit ću posve otvoren: iz nekih se stvari nema što naučiti, može se samo reći – ne ponovilo se. No skupili smo veliko iskustvo te iz pandemije izašli jači.“ Na upit koliko je važna prisutnost malih zemalja poput Hrvatske, direktor Sajma poručuje: „Iznimno su nam važne male zemlje, male književnosti i jezični prostori. Srednjoistočna i jugoistočna Europa već godinama su nam pri srcu. Osnovali smo prije petnaest godina Traduki – zajedničku mrežu svih jugoistočnoeuropskih zemalja. Ona služi posredovanju književnosti iz regije na njemačkom tržištu, a mreža njeguje i razmjenu među tim zemljama. Naš pogled na istok je čvrst i jasan, te vidimo da se mnogo toga o budućnosti Europe odlučuje upravo na istoku. To je Leipzig uvijek jasno artikulirao i zato je Leipzig kao forum javne rasprave važan kao nikada prije.“

Zapažen hrvatski nastup

Hrvatska je nastupila u sklopu Tradukijeva programa gdje su nove knjige na njemačkom predstavili Tatjana Gromača i Marko Pogačar, a na popularnom, već tradicionalnom glazbeno-književnom programu Balkanska noć nastupila je i Ivana Sajko, dok su na štandu od 18 m² izloženi novi hrvatski naslovi. Njemačko izdanje romana Božanska dječica Tatjane Gromača u prijevodu Willa Firtha njezinu je minhenskom izdavaču Stroux već donijelo priznanje pokrajine Bavarske nezavisnim izdavačima. Marku Pogačaru, koji se na njemačkom govornom području prometnuo među najvažnije pjesničke glasove jugoistočne Europe, njegov austrijski izdavač Edition Korrespondenzen objavio je već treću knjigu u prijevodu Alide Bremer, zbirku Zemlja zemlja.

„U Njemačkoj se svake godine objavi oko devet tisuća prevedenih knjiga, što čini četrnaest posto svih knjiga koje se objave u našoj zemlji. S hrvatskog jezika prošle je godine objavljeno sedam naslova i to je konstanta. Godinu prije bilo je šest izdanja, a pretprošle opet sedam. Riječ je uglavnom o beletristici“, kazao mi je glasnogovornik Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Thomas Koch.

Vrhunac hrvatskog nastupa i povod velikom veselju svakako je bila dodjela ugledne nagrade Europske Unije za književnost Martini Vidaić za roman Stjenice (Ljevak, 2021), i to „zbog lijepog stila, snažnih metafora i uporabe slika“, kako je među ostalim istaknuto na proglašenju. Roman je proglašen najboljim među trinaest ove godine nominiranih, a posebno priznanje europskog povjerenstva dobili su autori iz Cipra, Estonije, Finske, Francuske i Kosova. Nagrada je utemeljena 2009. kako bi promovirala nove književne talente diljem Europe i redovito donosi niz prijevoda na druge jezike.