Klub socijaldemokrata podržao Matičinu inicijativu o donošenju Zakona o hrvatskom jeziku

Prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti Hrvatskog sabora održao je Ivan Kukuljević Sakcinski. Bilo je to 2. svibnja 1843. Službeni jezik Sabora stoljećima je bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon spomenutoga Kukuljevićeva govora.

U Saboru je tek 1847. donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvatskog jezika na zasjedanjima Sabora dogodio se tek 1848.

Saborska zastupnica Irena Šimunić 5. svibnja

Danas, 180 godina poslije, Hrvatska je među rijetkim zemljama Europske Unije koja još nema zakon o jeziku, ali danas imamo Inicijativu Matice hrvatske za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Radna skupina Matice hrvatske godinu je dana radila na prijedlogu Zakona, kojemu je potporu dao i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te se očekuje da će nacrt biti pušten u savjetovanje s javnošću.

K tome, danas, 180 godina nakon povijesnog nastupa Ivana Kukuljevića Sakcinskog, svjedoci smo i polemika u javnosti treba li Hrvatskoj zakon o zaštiti jezika.

U hrvatskoj povijesti često se susrećemo s idejom očuvanja hrvatskog jezika kao jamca hrvatske kulture i opstojnosti te je stoga i naša dužnost njegovati hrvatski jezik, kulturu i identitet. Jezik je neraskidiv dio identiteta hrvatskog naroda.

Nastojanja za očuvanje hrvatskog jezika utkana su i u Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967, kojom se zahtijevala dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika.

Iako Ustav Republike Hrvatske u članku 12. određuje da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik, ne postoji prikladna i sveobuhvatna zakonska regulativa kojom bi se društveni subjekti obvezali na korištenje hrvatskog jezika pri međusobnim interakcijama, poglavito u javnoj komunikaciji.

Čest je slučaj da se osim hrvatskog jezika koriste strani jezici, što je najviše izraženo u poduzećima čiji su vlasnici stranci, da se hrvatski jezik iskrivljuje tuđicama, posuđenicama i izrazima neprikladnim za javni prostor, kao npr. nazivi društvenih događaja i većine trgovačkih centara. Veliki je problem i nestručno korištenje hrvatskog jezika i to ponajprije u informativnim emisijama, koje bi trebale biti ogledalo čistoće jezika.

Što se tiče položaja hrvatskog jezika u EU, stvar je poprilično jasna jer hrvatski je jezik danas jedan od 24 službena jezika Europske Unije, koji doprinosi europskoj jezičnoj i kulturnoj raznolikosti.

Problem nastaje u vezi s položajem hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj.

Postavlja se i pitanje budućnosti hrvatskoga jezika u globalnom svijetu u kojemu engleski dominira. Neki hrvatskome jeziku predviđaju nestanak.

Lingvisti smatraju da jezici nestaju na različite načine kao što su: transformiranje jezika zbog protoka vremena, stapanjem dvaju jezika te osobito kada se izgubi izvorna kompetencija njegovih govornika, a ona se gubi ako se jezik ne koristi u svakodnevnim situacijama te ako se ne prenosi potomcima na prikladan način. Jezik gubi ugled ako stanovništvo koje ga govori nema nacionalne svijesti te se integrira u drugu naciju uzimajući njezin jezik.

Navedene činjenice maleni su prikaz nebrige hrvatskih građana, institucija i poduzeća prema najvažnijem temelju svakoga civiliziranog društva – jeziku, te je stoga razvidno kako je Hrvatskoj nužno potreban Zakon o zaštiti i uporabi hrvatskog jezika, a po uzoru na većinu europskih zemalja koje takav zakon već imaju.

Zakon o hrvatskom jeziku pružio bi nam priliku da počnemo voditi osmišljenu jezičnu politiku na državnoj razini. Njime bismo mogli dati velik prinos očuvanju naših dijalekata, unaprijediti odnos jezične zajednice prema standardnomu jeziku i napokon kao društvo započeti jezično planiranje, koje bi se odrazilo i na prepoznatljivost hrvatskoga i na međunarodnoj razini.

Donošenje Zakona o hrvatskom jeziku prilika je za očuvanje i zaštitu materinskog jezika.

Klub zastupnika socijaldemokrata podupire inicijativu Matice hrvatske, vjeruje da će se u javnu raspravu uključiti struka i sva zainteresirana javnost kako bi se iznjedrio što kvalitetniji zakonski okvir, koji će biti raspravljen i donesen u Hrvatskom saboru.

Današnje izlaganje završit ću citatom iz govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog: 

„Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a šta je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i s njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom.“

 * * *

Slavko Mihalić

HRVATSKI JEZIK

Jezik koji ne znaš prije nego ti namjeste usta,

gori u tebi, širi se po uskom prostoru

i mnogi se raspukne prije no što progovori

bacajući niz vjetar, poput cvijeta, tisuće sjemenki.

Onda hrvatski mrmore trave, more i obale.

Doista sam čuo kako mi šuma šapuće u tišini

moleći da ju zaštitim od drvosječa.

I trava bi mi zapjevala hrvatski da lakše usnem.

Sjedimo za stolom i zborimo tim svetim jezikom,

osjećamo kako se oko nas otvaraju sva vrata

na koja nadire svjetlost svijeta

koja je skrivena u dobroti jezikâ.