Katedrala Lavljeg Srca

„Long live the King“, uskliknuli su nedavno Englezi Kralju Charlesu III. i taj su uzvik mediji pronijeli svijetom koji je, uživo ili na ekranima, gledao raskošni obred krunidbe.

Gledali su to i u Dubrovniku, gradu gdje se prije 931 godinu pojavio jedan drugi, veliki, pustolovni engleski kralj, omiljeni Richard Lavljeg Srca, hiroviti vođa Trećega križarskog rata u koji se, zajedno s francuskim kraljem Philippeom žudno uputio iz Marseillesa, što Richardov otac, tragični Henry II, nikako nije htio učiniti nastojeći svojim sinovima Henryju, Geoffreyju, Johnu (onom Bez Zemlje) i Richardu, podijeliti kraljevstvo, a sva su četvorica radila protiv njega pa je na kraju, razočaran, u bunilu uzviknuo: „Nije mi više ni do sebe ni do svijeta.“

Katedrala Uznesenja Marijina u Dubrovniku / Izvor Wikipedia

Naslijedio ga je „kralj lutalica“, Richard, čovjek koji je utjelovio sve osobine Plantageneta: hrabrost i strast prema ženama. Na prijestolje je došao vladar kojeg je trubadur Bertrand de Born iz glasovitog Périgorda nazvao „Richard Da i Ne“.

U osvajanje Svete Zemlje Richard je krenuo zdušno, za razliku od mnogih Engleza koji su svoj zavjet da će poći u križarski rat radije otkupili novcem, plativši drugima da za njih obave taj posao. Krenuvši s kraljem Philippeom iz Francuske, u Messini, gdje su se zaustavili za Božić, priredili su, kako tvrde neke kronike, raskošnu gozbu na kojoj su gosti pojeli 170 pečenih volova, 300 ovnova, 250 svinja i veliku količinu peradi. Tek u lipnju 1191. uputili su se prema Jeruzalemu.

Krvavi rat u kojem su, kako Walter Scott, jamačno želeći postići što jači dojam, piše u romanu Talisman (The Talisman), križari kuhali i jeli glave Saracena i servirali ih Saladinovim izaslanicima, nije tekao po zamišljenom planu, tako da se Richard I. Lavljeg Srca odlučio vratiti u Englesku. Šesnaest mjeseci nakon pohoda na Svetu Zemlju, 9. listopada 1192, ukrcao se na lađu. Ploveći Jadranom – Dalmatinskim morem, kako su ga naši zvali – doživio je brodolom na malom otoku Lokrumu pokraj Dubrovnika. Tu su ga, u uvali Skalica, spasili benediktinci.

Richard se zavjetovao da će, u zahvalu za spas, na tom otoku sagraditi crkvu. Dubrovačka vlada koja je, dakako, odmah doznala za taj događaj, svečano je primila znamenitog kralja i predložila mu da crkvu ne gradi na Lokrumu nego u Gradu, gdje će ju svi vidjeti. Kralj je pristao i za tu svrhu Dubrovčanima dao golemu svotu od 200.000 zlatnih dukata, pod uvjetom da opat s Lokruma ima pravo svake godine na Svijećnicu, uoči blagdana Svetoga Vlaha, predvoditi službu božju u toj katedrali posvećenoj Svetoj Mariji. To je, kažu, potvrdio i sam papa.

Temelji su postavljeni u kraljevoj nazočnosti. Jesu li se i tada pekli volovi i ovnovi, ne zna se. Imajući na umu poznatu dubrovačku štedljivost, vjerojatno nisu, premda je teško povjerovati da je sve počelo i završilo s juhom „kojoj se dno uzvidi kao Mrtvom moru na Lokrumu“, kako piše naš vidrasti dum Marin.

Neki tvrde da je Richard dubrovačkoj vladi dao 200.000 srebrnih dukata. Kako god bilo, i to je golema svota kojom se mogla sagraditi više nego jedna katedrala.

Svima koji osporavaju tu legendu tvrdnjom da je Richard Lavljeg Srca brodolom doživio pokraj Akvileje u prilog ide činjenica da je iskopavanjem nakon potresa koji je uzdrmao Dubrovnik 1979. utvrđeno da je katedrala u Gradu postojala prije kraljeva brodoloma. Ali to nije uvjerljiv dokaz. Ako je i postojala, novac se mogao upotrijebiti za njezino proširenje, odnosno za gradnju kapele u čast donatora, pa čak i za njegovu bistu koja je, tvrdi jedan putopisac, bila postavljena ispred crkve, što nećemo nikad doznati jer zapisa o tome nema, a katedralu je srušio veliki zemljotres 1667. Dubrovčani su, istina oprezno, radije skidali glave, nego ih kao biste postavljali na javna mjesta. Stoga je malo vjerojatno da je poprsje Richarda Lavljeg Srca stajalo ispred te katedrale.

U 16. stoljeću dubrovački je nadbiskup – on je uvijek bio stranac – ukinuo lokrumskim benediktincima svečanu pontifikalnu službu na Svijećnicu pa se kler i puk pobunio. Knez i vijećnici Dubrovačke Republike vratili su im to pravo i donijeli odluku / iskaz u kojem stoji: „Henry Drugi, kralj Engleske, (…) zakletvom se očistio sumnje na njega zlo navaljene o umorstvu blaženog Tome, canterburyjskog nadbiskupa, i namjeravao poći protiv Saracena na Jeruzalem i povesti rat protiv neprijatelja kršćana, ali to nije, preduhitren smrću, učinio. Richard Prvi, sin spomenutog Henryja i nasljednik kraljevstva, čineći nakon oca pokoru za oca, poveo je taj rat. I poslije toga, ploveći prema Engleskoj, bačen morskom olujom (…) dospio je u Dalmatinsko more. Stoga, utekavši se Bogu, odredi svečanim zahtjevom da će na mjestu na koje prvo stigne, ako izbjegne pogibelj, troškom od 100.000 dukata sagraditi novu crkvu. I kad je napokon neozlijeđen stigao na Lokrumski otočić, na području naše nadležnosti, žurio se da za primljenu milost izvrši zavjet, na molbu naše Republike (…) osnovao je u Dubrovniku onu crkvu koja se sada naziva katedralom pod titulom Blažene Djevice Marije. (…) Dano u Dubrovniku godine od spasonosnog rođenja Gospodina Našega Isusa Krista 1598. Indikacije XI, dan pak dvadesetog veljače. Viktor Baselaus Prejasne Republike Dubrovačke javni i zakleti kancelar po zapovijedi kako gore potpisa i označi.“ (Diversa Cancellariae, DAD).

Ne bi li bilo lijepo da jednom, toga svega radi, pozovemo Charlesa III. da posjeti Dubrovnik i Lokrum, i otvori poprsje Richarda I. Lavljeg Srca, koje bismo u toj prigodi na Lokrumu postavili. Znam da nećemo.